Kako napisati knjigu u 3 tjedna

Napisala sam knjigu - ljubavni roman Tarin put.

Zvuči mi pomalo nevjerojatno kada ovako napišem, ali jesam.

Cijeli lipanj sam bila na starom godišnjem odmoru i odlučila sam otići na jedan naš otok na puna dva tjedna. Plan je bio da intenzivno radim na sebi jer sam se uključila u jedan program (The Life Coach School) i da provedem to vrijeme sama, kako bih se povezala sa samom sobom i još bolje upoznala.

Tijekom prvog tjedna godišnjeg, dok sam još bila doma, slušala sam jedan coaching program gdje je žena govorila coachici kako želi pisati, ali da prolazi kroz krizu pisanja i nikako da napiše knjigu. Što su duže razgovarale, ispalo je da ženu koči njezin perfekcionizam jer je htjela napisati savršenu knjigu.

Rezultat te želje za savršenošću je bio da je napisala - ništa. Tada joj je coachica (Brooke Castillo) predložila da jednostavno napiše knjigu. Bilo kakvu knjigu. Bez pritiska, bez opterećivanja hoće li se svima svidjeti, bez potrebe da knjiga postane bestseller. Da jednostavno napravi to što želi.

Mene ovo potpuno oduševilo. Tko me čita od samog početka, možda će se sjetiti da sam u tekstu ‘’Meet GB’’ (prvom objavljenom na ovom blogu) spomenula kako sam ja jednom već krenula pisati knjigu u vrijeme korone, ali sam odustala na 150. stranici jer mi je ponestalo inspiracije za pisanje. Sada kada promatram unatrag, shvaćam da mi nije ponestalo inspiracije, nego mi je postalo teško pa sam odustala jer je to bilo lakše nego nastaviti.

S time da sam tu knjigu počela pisati s perfekcionističkim pristupom pa sam imala puno likova, poglavlja su mi bila jako duga, koristila sam dosta stručnih termina iz svoje profesije. Ukratko, očekivala sam od sebe da mi prva knjiga bude moderna ‘’Ana Karenjina’’ - ne tematikom, nego po kvaliteti. Kakav Tolstoj, evo mene.

Rezultat toga je bilo odustajanje.

Sada sam ovom zadatku prišla puno opuštenije. Provest ću vas kroz svoje korake jer su primjenjivi na bilo koji zadatak koji želite ostvariti. Može se raditi o pisanju knjige, čitanju knjige ili pretvaranju neke prostorije u kući/stanu u kućnu knjižnicu (ako se držimo knjiških aktivnosti).

1. Postaviti cilj

Moj cilj je bio napisati svoju prvu knjigu. Kao što vidite nema nikakvih pridjeva uz imenicu knjiga. Dakle, nisam očekivala od sebe da napišem savršenu knjigu, zanimljivu knjigu, poučnu knjigu, knjigu koja oduzima dah, najbolju knjigu svih vremena i sl. Krilatica mi je pritom bila:

‘’Najgora knjiga je nenapisana knjiga.’’

2. Odrediti rok za ispunjenje cilja i dnevnu dinamiku

Ja sam si zadala rok od tri tjedna, odnosno 21 dan. To mi je odredilo odmah i broj poglavlja jer mi je dnevna dinamika bila poglavlje po danu. A za napisati poglavlje sam si dala 2 sata dnevno u komadu. Smatrala sam da je to sasvim izvedivo i da mi neće oduzeti previše vremena jer sam i dalje morala intenzivno raditi na sebi, a trebalo je i otići na plažu.

Ovo je jako bitan korak jer smo mi ljudi skloni ne držati se plana. Ali onda malo upotrijebite maštu pa to pomogne. Ja sam si zamislila da imam izdavača i da mi je deadline za napisati knjigu 3 tjedna, a ako ne uspijem, morat ću platiti penale. Ne znam koristi li se ta terminologija u stvarnom životu pisaca, ali u mojoj glavi je bilo tako.

Netko će reći da ne može znati koliko će mu vremena trebati da napiše poglavlje, da to ovisi o inspiraciji, da nije svaki dan isti. Sve su to naše blokirajuće misli. Ako si odredite da ćete svaki dan sjesti za laptop od primjerice 6 do 8 ujutro, i doista to i napravite (bez mobitela ili bilo kakvih drugih distrakcija), moguće da prvih pola sata nećete imati inspiraciju. I tako ćete mirno sjediti za laptopom i umirati od dosade pa ćete sami sebi reći:

‘’Pa poludjet ću ako ću ovako sjediti još sat i pol. Idem barem nešto probati napisati kad već moram sjediti ovdje.’’

I ideje će krenuti, vjerujte mi na riječ. Ili ako ste nepovjerljivi, pokušajte sami.

Netko možda nema toliko godišnjeg kao ja ili ima malu djecu ili neki drugi razlog zbog kojeg smatra da objektivno ne može napisati knjigu u 3 tjedna, i to je u redu. Ali to nije razlog da si ne postavite cilj, već si samo trebate dati duži rok za njegovo ostvarenje, sukladno vašim životnim okolnostima.

Ključno je da prilikom prvotnog određivanja roka uzmete u obzir sve parametre koji su vam bitni za određivanje roka. Ali nema produživanja roka jednom kada ga odredite. Taj dogovor sa samim sobom mora biti kao da je uklesan u kamenu. U tom slučaju si možete primjerice (umjesto tri tjedna), postaviti rok od tri mjeseca za ostvarenje svog cilja i dati si (umjesto dva sata) sat vremena dnevno za raditi na tome.

3. Suzbijte perfekcionista u sebi

Vaš mozak će vam prilikom ovog procesa biti najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj.

Najbolji vam je prijatelj jer on stvara vrijednost. Iz njega proizlaze sve vaše ideje, vaše maštarije, vaša kreativnost. Nekada će čak i vas iznenaditi svojim dosjetkama i rješenjima koja nudi.

Najgori vam je neprijatelj jer će se boriti protiv te nove, njemu nepoznate situacije. Mozak voli poznato. Voli ponavljati naučeno. Voli stare obrasce ponašanja.

Meni je moj tijekom pisanja knjige svako malo postavljao pitanja tipa:

‘’Tko si ti da pišeš knjigu?’’

‘’Što glumiš ti? Totalno si zabrijala.’’

‘’Što radiš od svog života? Ljudi će ti se smijati.’’

Na takva pitanja je najbolje odgovoriti mozgu jer će ih u protivnom nastaviti vrtjeti cijeli dan. Pa sam mu na prvo pitanje odgovorila sa svojim imenom i prezimenom. Na drugo sam mu pojasnila da ne glumim, već da pišem. A na treće sam mu rekla da trenutno ne radim jer sam na godišnjem, a da se ja volim smijati pa ako uspijem nekog drugog nasmijati svojim životom, neka.

Znam da pitanja nisu bila postavljena u tom kontekstu, ali čim odgovorite na njih, utihnu na neko vrijeme.

4. Planirajte da ćete imati krize

Da je lako napisati knjigu, svi bi pisali knjige. Tako da su teški trenuci i krize najnormalnije. Početak najčešće ide dobro jer ste uzbuđeni, motivirani, inspirirani. Onda kada već imate dosta napisanog materijala (primjerice došli ste do pola knjige), ne znate što dalje pisati, sve vam se čini bezvezno i želite odustati jer je to lakše. Ali ako ste planirali da će do ovoga doći, onda vas ova situacija neće iznenaditi.

Meni je za neodustajanje djelomično pomoglo to što sam ovog puta rekla drugima da pišem knjigu. Slično kako sam napravila i glede odlaska u streljanu, o čemu sam pisala u tekstu ‘’Odlučno puna sebe’’. Pa bih to istaknula kao sljedeći korak.

5. Stvorite si podržavajuću okolinu

Ovaj korak nije nužan, ali pomaže. Ja za onu prvu knjigu koju sam počela pisati za vrijeme korone nisam nikome rekla. Znali su samo moji doma jer nisu mogli ne znati. Naime, bili smo zatvoreni u kući, s minimalnim izlascima van i bez mogućnosti odlaska u drugu županiju. Tako da su znali apsolutno sve moje kretnje i radnje. Ali više su na to pisanje knjige gledali kao na neki moj hir, način da preživim dosadu i odmaknem se od neizvjesnosti koja je tada vladala.

Sada sam rekla ljudima da pišem knjigu. Ne svima, ali najbližim prijateljicama, članovima šire obitelji i još nekim sretnicima. Nije mi bilo ugodno to im reći jer ‘’tko sam ja da pišem knjigu’’, ali kada sam rekla, reakcije su većinom bile pozitivne. Neke od reakcija su bile:

‘’Kako misliš knjigu? Meni je problem e-mail sastaviti.’’

‘’Knjigu pišeš? Svojevoljno? Na odmoru? Ja sam diplomski pisao 3 godine.’’

‘’Odakle ti ideje? Meni je to nezamislivo. Molim potpisani primjerak kada ju završiš.’’

Jedna frendica je samo prešla preko toga. Nije ništa komentirala, niti pitala. Kao da nisam to izgovorila. Vjerojatno joj je bilo čudno pa nije znala što da komentira.

Sve je to normalno jer smo mi svi različiti pa su drugačije i naše reakcije. Slično je bilo i s mojom odlukom da idem sama dva tjedna na godišnji. Neki su rekli da je fora da idem sama, neki su me pitali da zar mi neće biti dosadno, a muški dio mi nije vjerovao da idem sama pa su imali komentare tipa:

‘’A to se sad tako zove?’’

‘’Kaj je tak ružan da ga ne želiš nikome pokazati?’’

Svašta.

Zanimljiva mi je bila reakcija jedne žene koju sam upoznala na plaži. Nešto smo kratko pričale i spomenula je da je tu s mužem i malim djetetom. Kad je ona otišla preuzeti dijete, na plažu je došao njezin muž i ispalo je da je to moj kolega s faksa kojeg nisam vidjela od studentskih dana. Popričali smo malo o tome gdje tko radi i spomenuli neke ljude s faksa kojih smo se uspjeli sjetiti, da bi me onda pitao da što sam ja sama tu, a kada sam mu potvrdno odgovorila, pitao me da kako to.

Nije mi se dalo njemu objašnjavati da radim na sebi i da pišem knjigu pa sam samo rekla da je to duga priča, a on je na to rekao da mu je žena, kada je došla u apartman s plaže, rekla da je dolje na plaži jedna cura koja je ovdje sama i komentirala da je to baš čudno.

Meni bi prije ovo isto bilo čudno. Ja bih imala isti komentar kao i ona. Sada sam mu samo iskreno rekla da mi je ovo prvi puta da sam ovako dugo negdje sama i da mi je top, da preporučujem svima.

Ovo je za mene novost. Prije ne bih niti pomislila na to da odem negdje sama, a da sam se i odvažila sama otići na putovanje, bilo bi mi to neugodno reći drugima jer što će misliti? Da nemam prijatelja? Da nitko ne želi ići sa mnom? Da sam čudna?

Upravo je tu riječ upotrijebila žena mog kolege - da je čudno da sam sama ovdje.

To je bilo i moje uvjerenje. Da je čudno da netko putuje ili ljetuje sam. Dakle, mišljenje drugih ljudi i moje uvjerenje da je to čudno su bili prva stavka koja me kočila.

Druga stavka je bio strah. Bilo me strah nekada spavati sama u vlastitom stanu ili kući, a kamoli u nepoznatom prostoru i nepoznatom gradu.

Treća stavka je bila ta da nisam voljela biti sama sa sobom i svojim mislima. Jer su te misli često bile negative, bile su osuđujuće, bile su naporne. A kada ste u društvu, ne čujete ih toliko. Buka ih nadjača. No to ne znači da su nestale.

Sada mi mozak drugačije funkcionira (jer sam ga istrenirala) pa je on u cijeloj ovoj priči uočio za mene pozitivnu stavku, a to je da me supruga mog kolege nazvala curom. Dakle, nije upotrijebila riječ žena ili (ne daj Bože) gospođa, već cura.

Ja ‘’curka’’ sam u konačnici bila prezadovoljna njezinim komentarom, a prije bih overthinkala o tome kako ljudi misle da sam čudna. I to koji ‘’ljudi’’? Žena s plaže koju vjerojatno više nikada u životu neću vidjeti i potencijalno njezin muž koji se drugi dan spustio do plaže i tražio me broj. U poslovne svrhe naravno.

Ali da se vratim na svoje korake ostvarivanja cilja.

6. Dajte nekome od povjerenja da provjeri vaše rezultate

Ja sam odabrala svoju dugogodišnju prijateljicu, ujedno i kumu. Ona obožava čitati pa sam znala da joj to neće biti problem. A i znala sam da će mi ona iskreno reći svoje mišljenje jer nema dlake na jeziku. Ali baš zato što tako puno čita, osjećala sam nervozu čekajući njezin komentar jer ima ‘’utakmica u nogama’’ što se količine pročitanih knjiga tiče.

Kako ovo ne bi predstavljalo problem ni meni ni njoj, rekla sam joj sljedeće:

‘’Poslat ću ti prvih par poglavlja. Iskreno mi reci kako ti se čini. Mene negativan komentar neće obeshrabriti jer ću ja ovu knjigu dovršiti kakva god da je.’’

Srećom, komentar je bio pozitivan. Rekla je da joj se jako sviđa, da je lako čitljivo i da je htjela čitati dalje kad je došla do kraja posljednjeg poglavlja koje sam joj poslala.

Ovo mi je naravno dalo dodatan vjetar u leđa, ali čak i da je njezin komentar bio negativan, nastavila bih pisati. Jer realno, sve je stvar ukusa. Nijedna knjiga se neće svima svidjeti. Kao što se nijedan čovjek neće svima svidjeti. A često toliko energije trošimo na to da se svima svidimo, da smo općeprihvaćeni. Čak i od ljudi koji se zapravo nama uopće ne sviđaju.

Meni se moja knjiga sviđa. Štoviše, mislim da je najbolja knjiga koju sam napisala. Zašto? Zato što je jedina koju sam napisala pa ju nemam s čime usporediti. S drugim ljudima se nastojim ne uspoređivati - osim eventualno s Tolstojem jel’.

S time da imam potrebu napomenuti da sam knjigu pisala spontano (jednako kao što pišem i tekstove na ovom blogu). Nisam otpočetka imala u glavi cijelu radnju, ni viziju kako će se radnja točno odviti. Također, nemam nikakvu edukaciju što se pisanja tiče. Nisam prošla čak ni neki kratki tečaj. Potpuno sam samouka u tome, a sadržaj jednostavno izlazi iz moje glave.

Zadnje upute koje sam dobila glede toga kako napisati neki pisani uradak su bile za zadaćnicu. Zapravo, kasnije su to bile upute za pisanje maturalnog pa diplomskog rada. Obrane maturalnog rada i mature sam bila oslobođena. To je bio jedan od korisnih rezultata mog perfekcionizma i dobivanja isključivo petica.

Kasnije u životu me to koštalo ‘’življenja’’. Ako nisam znala nešto napraviti za ‘’ocjenu 5’’, nisam to niti pokušavala. A rijetko kada ćete nešto iz prve znati odlično napraviti. I što se onda događa? Ništa novo ne pokušavate, već stalno ponavljate jedno te isto. Ono što vam dobro (tj. odlično) ide.

A život je upravo na drugoj strani. Onoj na koju se ne usudimo zakoračiti zbog svoje potrebe za izvrsnosti.

I to me dovodi do zadnjeg, možda i najvažnijeg koraka za ostvarivanje bilo kojeg cilja.

7. Postanite izvrsni u neuspjesima

Zašto? Zato što su oni put do uspjeha.

Strah od neuspjeha je jedna od najvećih prepreka za postizanje ciljeva.

A što je zapravo neuspjeh? Definicija neuspjeha je vrlo subjektivna.

Netko će primjerice na razvod braka gledati kao na neuspjeh.

''Nismo uspjeli spasiti naš brak. Eto, 20 godina života bačeno je kroz prozor.''

Dok će netko za vlastiti razvod komentirati:

''Bilo je lijepo dok je trajalo. Odgojili smo dvoje prekrasne djece. Sada je vrijeme za novi početak.''

Isto vrijedi i za poslovne neuspjehe, dobivanje otkaza, negativne komentare.

Ja sam si kod pokretanja bloga rekla da ću biti zadovoljna i smatrati ga uspjehom ako moji tekstovi dopru bar do jedne osobe i pomognu joj da se osjeća bolje u ovom svijetu.

Većina ljudi bi činjenicu da samo jedna osoba čita njihov blog smatrala neuspjehom, a ja sam to u startu odlučila smatrati uspjehom. Isto sam si rekla za knjigu.

Zato jednostavno napravite to što želite. Ne mora biti ništa veliko ni spektakularno. Ne mora biti uspješno. Ne mora biti izvrsno.

Ali neka bude ostvareno. Neka vidi svjetlost dana.

Neka bude prekriženo s one tajne liste želja koju držite skrivenu negdje duboko u svojim glavama ili srcima.

Zašto?

Zato da vam, kada vas starost pita, duša bude sita.