Prioritet. Svi znamo što ta riječ znači.
Ono čemu se daje prednost.
Ono što ima pravo prvenstva.
Ono što je najvažnije.
Naravno, postoje različite vrste prioriteta, a ja ih dijelim u 3 skupine. Bazični prioriteti, prioriteti u određenoj fazi života i mjesečni prioriteti.
Bazični prioriteti bi bili primjerice zdravlje, obitelj, posao, materijalna sigurnost, ljubav i sl.
Donedavno nisam znala koji su točno bazični prioriteti u mom životu. Zapravo nisam se to pitala, niti sam o tome razmišljala na nekoj svjesnoj razini. Radije sam gledala Netflix i bavila se prioritetima likova iz serija, umjesto vlastitim. No dobro.
Kada sam, u sklopu rada na sebi, išla sastaviti popis svojih temeljnih prioriteta, na prvo mjesto sam stavila zdravlje. Dvoumila sam se bih li na prvo mjesto stavila zdravlje ili obitelj, ali zaključila sam da se ne bih mogla posvetiti svojoj obitelji, niti bilo čemu drugome u dovoljnoj mjeri ako sam bolesna.
Drugo mjesto je dakle zauzela obitelj koja kod mene podrazumijeva mamu, tatu i sestru (poredala sam ih po abecednom redu njihovih imena). Osnovna asocijacija kada se spomene riječ ‘’obitelj’’ su mi njih troje. Naravno da bih tu dodala i tetu, sestrične, bratiće, pokojne djedove i bake da idem razmišljati u širem smislu o obitelji, ali automatski na spomen obitelji pomislim na njih - svoju veliku trojku.
S trećim mjestom sam već imala problem. Što mi je još prioritet? Dosta dugo sam razmišljala, moram vam priznati. I stavila sam smijeh. Smijeh je meni lijek. Obožavam se smijati i obožavam duhovite ljude.
Neću vas dalje zamarati sa svojom listom jer u ovom tekstu nisam prioritetna ja, već prioriteti općenito. Predlažem vam da i vi odvojite nešto vremena i sastavite svoju listu prioriteta. Neka ima barem 5 točaka.
Ali, kako bi rekli u reklamama, to naravno nije sve. Kada sastavimo listu prioriteta, treba usporediti živimo li trenutno u skladu s njom. Ja sam se iznenadila kad sam napravila tu usporedbu.
Što se zdravlja tiče, bila sam uvjerena da živim u skladu s time da mi je zdravlje najvažnije. I to je bilo u većoj mjeri točno što se fizičkog zdravlja tiče. Zašto u većoj mjeri, a ne u potpunosti? Zato što sam se u par situacija ulovila da dajem prednost stvarima koje su na mojoj listi ispod zdravlja. Primjerice, davala bih prednost poslu pred zdravljem, a posao mi je bio tek na petom mjestu mog popisa.
Objasnit ću na jednom banalnom primjeru. Znalo mi se dogoditi da ‘’zaglavim’’ na dužem sastanku (cca 2-3 sata). Iako sam bila svjesna da sam sklona upalama mjehura i da me doktorica upozorila da moram redovito prazniti mjehur, ja bih sjedila na tim sastancima i ne bi mi palo na pamet ustati i otići do toaleta jer to nije bilo uobičajeno i bojala sam se da bih ispala nepristojna. Sada si u takvoj situaciji postavim samo jedno pitanje:
‘’Je li mi važnije zdravlje ili posao?’’
Moj odgovor glasi: zdravlje.
I bez ikakvog osjećaja neugode ustanem, odem do toaleta i za minutu se vratim na sastanak.
Nekome je ovakvo postupanje možda uobičajeno, ali meni nije bilo. Zašto? Zato što nisam bila svjesna svojih prioriteta i nisam živjela u skladu s njima, iako sam mislila da živim.
Također, u cijeloj ovoj priči sa zdravljem sam potpuno zaboravila na mentalno zdravlje. Činjenica je da će većina ljudi, na spomen zdravlja, pomisliti na zdravlje tijela - redovite odlaske na preglede, vježbanje, dovoljnu količinu sna, zdravu prehranu. I sve to stoji. Ali mentalno zdravlje često zaboravljamo i ne pridajemo mu dovoljnu važnost i pozornost. Tako sam i ja dugo zanemarivala kaos u svojoj glavi koji je uključivao overthinkanje na najjače, ruminacije, samokritičnost, perfekcionizam.
Tek sada kada sam i ''glavu'' dovela u red mogu reći da živim u skladu s time da mi je zdravlje na prvom mjestu.
Svi se možemo složiti da je maloj djeci prioritet prohodati i progovoriti. Đacima je prioritet završiti školu. Studentima je prioritet završiti fakultet. Po završetku škole ili fakulteta prioritet postaje pronaći posao. Većini ljudi je idući veći prioritet zasnovati obitelj i imati djecu. Kod mene ta stavka još nije došla na red, ali pomalo.
Meni je u ovoj fazi života definitivno prioritet rad na sebi.
Ovaj termin ''rad na sebi'' je dosta neodređen pa ću vam pokušati objasniti na primjeru vezanom za zdravlje (jer sam danas navalila na zdravlje) što sam uspjela postići glede kontrole svojih misli.
Dok sam bila na moru, uočila sam promjenu na svom madežu, onom iz teksta ‘’Specifičnost’’. Promjena je bila u obliku i boji, i to u vidu dvije manje izrasline. Ja bih prije od toga napravila neviđenu dramu i ne bih se mogla smiriti. To bi mi uništilo ostatak odmora, a moguće da bih ga i naprasno prekinula i vratila se u Zagreb radi hitnog odlaska kod dermatologa. Sada se cijela situacija odvila na drugačiji način jer mogu osvijestiti i kontrolirati svoje misli.
Kada sam uočila promjene osjetila sam strah jer je mozak odmah krenuo s mislima tipa:
''Umireš! Gotovo je. Imaš tumor. Zato si toliko smirena u zadnje vrijeme. To je ona mirnoća pred smrt. Metastaze su po cijelom tijelu vjerojatno. To je to. Napiši posmrtni govor za sprovod dok još stigneš.''
Tako je otprilike bilo.
To su moje standardne misli kad se dogodi nešto radi čega pomislim da sam životno ugrožena. Ali sada je drugačija moja reakcija na te misli.
Nisam išla na Google, nisam panično zvala nekog od svoje velike trojke, već sam, nakon što sam osvijestila te misli, pustila da strah i panika prođu kroz moje tijelo. Onda sam išla ispisati svoje misli. Jer kada ih stavite na papir ili laptop, ne bude tako dramatično kao kada ih pustite da se nekontrolirano izmjenjuju jedna za drugom u vašim glavama.
E sad, kada su bile napisane, izgledalo mi je malo dječje i nezrelo to moje naprasno zaključivanje da je u pitanju tumor i da umirem.
Zapitala sam se bi li moglo biti išta drugo osim tumora. Naravno da bi.
Onda sam se zapitala zašto sam odlučila misliti da je u pitanju tumor, a ne nešto drugo. Zato što sam navikla odmah otići na najgori scenarij.
Pa sam se zapitala koji bi bio najbolji scenarij u ovoj situaciji. Da se radi o nekoj bezopasnoj uobičajenoj promjeni koju će riješiti neka krema ili što god mi dermatologica prepiše.
Koliko je vjerojatan taj najbolji scenarij? Jednako koliko i najgori.
Zašto onda odabirem najgoru varijantu, a ne najbolju? Hmmm, zanimljivo pitanje.
I onda sam odabrala misliti da se radi o nečem bezopasnom i potpuno se smirila. Just like that. Naravno da nisam zanemarila te promjene (jer mi je zdravlje prioritetno) pa sam odmah sutradan nazvala dermatologicu i naručila se za pregled na prvi slobodan termin koji je imala po mom povratku. Ali odlučila sam da se, do trenutka dok mi ona ne da dijagnozu i ne kaže o čemu se točno radi, neću mučiti mislima da se radi o nečem kobnom i biti nepotrebno zabrinuta.
S time da je moj mozak ipak, još par puta tijekom odmora, kada bih pogledala madež, krenuo u negativu, ali samo sam mu rekla da je datum pregleda za tjedan dana te da do tada ne razmišljam o tome. I zahvalila mu na brizi.
Na kraju je ispalo da se doista radilo o nečem bezopasnom, a ja sam, zbog sposobnosti kontrole vlastitih misli, poštedjela sebe, svoju obitelj i prijateljice bespotrebne drame, plača i planiranja mog sprovoda.
Znam da primjer nije baš vedar i veseo, ali imam osjećaj da je, nakon korone i svega toga, porastao postotak hipohondrijskih poremećaja kod ljudi pa sam zato koristila baš ovaj primjer. Možda nekome pomogne da pokuša izaći na kraj s frendicom ili članom obitelji koji si stalno pronalazi neke teške i opasne bolesti iz blagih ili nikakvih simptoma.
E ovo je novina koju sam uvela. Oni su drugačiji svakog mjeseca, ali radi se o jednostavnim stvarima. Primjerice, tijekom prošlog mjeseca prioriteti su mi bili jesti 3 obroka dnevno, bez međuobroka i mazati stopala kremom za stopala.
Ovaj plan prehrane sam si postavila radi nekih radionica koje sam u to vrijeme slušala i gdje kažu da bi trebali pronaći ‘’protokol’’ s hranom koji nam najbolje odgovara kako bi što manje vremena trošili na razmišljanje o hrani, pripremu hrane, stalno grickanje nečega. Ali neću sada detaljnije o tome jer je tema dublja nego što se čini, a u zadnje vrijeme imam tendenciju otići previše u dubinu.
Mazanje stopala je uvedeno kao mjesečni prioritet jer mi je pedikerka rekla da je za mekana stopala ključno mazati stopala. Ali neka sam ih ja godinama bjesomučno rašpala (nekada, kada bih se zanijela, i do krvi).
Za razliku od mene, jedan dečko kojeg sam upoznala na kućnom druženju na moru je odlučio da će nedjeljom hodati bos. On je, potpuno suprotno meni, odlučio dobro otvrdnuti svoja stopala da može hodati po vrućem asfaltu.
Ja inače nisam skužila da je došao bos jer nisam vidjela njegov dolazak u kuću, a kako smo bili na ležaljkama uz bazen, nije mi bilo čudno što je tamo bos. Urnebesno smiješan lik. Kada sam kasnije curama prepričavala doživljaje s tog druženja, spontano sam mu dodijelila nadimak ‘’Mafija’’.
‘’Mafija’’ je imao crvene kratke kupaće hlačice, gustu crnu kosu i bradu te nabildano tijelo prekriveno tetovažama. Pitala sam ga jesu li mu Buba Corelli i Jala Brat nešto u rodu jer im je poprilično nalikovao. Hodao je i kretao se kao da vlada prostorom, premda bos.
Bilo mi je super na tom druženju jer sam većinu vremena umirala od smijeha, a sjetimo se da je smijeh prioritet broj 3 na mojoj listi. No, tu je nastao novi problem. Kako se ja jako glasno smijem i nekada doslovno eksplodiram od smijeha, u jednom navratu je taj pritisak od navale smijeha u mojim prsima bio toliko jak da me nešto počelo boljeti s lijeve strane, kod srca.
Rekla sam domaćinu da je moguće da doživljavam srčani upravo. Onda su me ispitivali mogu li udahnuti ili ne. Malo sam se prepala, ali u konačnici smo zaključili da je u pitanju neki mišić ili nešto. Prošlo je nakon desetak minuta.
Zamolila sam ih da me neko vrijeme ne nasmijavaju jer me boli kad se smijem, a najsmješniji od njih je rekao ostalima da povremeno bace pogled na mene, da provjere visi li mi ruka s ležaljke, nakon čega je oponašao tu pozu.
To je naravno kod mene dovelo do nove navale smijeha i (posljedično) boli, ali iskreno da vam kažem, da me netko pita kako želim umrijeti, moj odgovor bi bio ‘’nasmijana’’.
Pritom moram istaknuti da, iako se volim smijati, nisam jedna od onih ljudi kojima je sve smiješno pa se stalno glupavo smiju. Zapravo dosta teško pronalazim ljude koji me uspiju nasmijati i s kojima imam isti smisao za humor. Ali kada ih nađem, moji su i Božji.
Smijeh nije moj ovomjesečni prioritet, već su to intermittent fasting i mazanje bora oko očiju. Kao što možete primijetiti, prioriteti mi se u zadnje vrijeme sastoje od nekog vida prehrane i mazanja nekog dijela tijela.
Nekome će se možda činiti da su moji mjesečni prioriteti pomalo smiješni, ali stvar je u tome da kroz njih istražujem što mi odgovara, a što ne, odnosno bolje upoznajem samu sebe.
Također, testiram se glede držanja do onoga što kažem ili obećam samoj sebi. U tekstu ''U početku bijaše riječ'' sam spomenula kako su mi problem predstavljale riječi koje sam izgovarala samoj sebi. Zašto su mi one bile problem? Zato što se često nisam držala onoga što sam si obećala.
Ovako je to otprilike izgledalo:
''Prekinut ću svaki kontakt s njim. Nema šanse da mu se ikada više javim. On će mene ignorirati dva dana. Sad će vidjeti.''
I sutradan mu pošaljem poruku.
''Neću piti idućih mjesec dana, ne treba mi ovakva glavobolja neko vrijeme.''
Idući vikend se napijem.
''Reći ću frendici da mi prestane slati glasovne poruke od 4 minute jer nemam vremena ni volje to slušati.''
To isto popodne preslušavam njezinu glasovnu od 4.37 minuta, ljuta na nju što mi ne čita misli i što nije sama zaključila da mi se ne slušaju tako duge poruke.
Sada toga više nema ili se jako rijetko dogodi. A sve zahvaljujući tome što mi je riječ dana sebi jednako važna kao i riječ dana drugoj osobi. Imati povjerenja u sebe je neprocjenjivo.
Još je jedna dobra strana mjesečnih prioriteta, a to je stvaranje novih navika. Ako mjesec dana mažete područje oko očiju kremom, vjerojatno će vam to postati dio dnevne rutine. Isto je i sa stopalima. Nastavila sam ih mazati i ovog mjeseca, iako mi to više nije prioritet.
Živo me zanima stanje ‘’Mafijinih’’ stopala u ovom trenutku. Nadam se da nije nikome stao na nogu u međuvremenu jer se taj ne bi dobro proveo. Što zbog tvrdoće stopala, što zbog njegovog stasa. Tog dana na druženju je stalno jeo i pio. Nema što nije unio u sebe. Da bi onda, na kraju dana, izjavio da jede kao papagaj.
Urlanje.
Mislim, ne izgleda on loše. Barem meni. Jednostavno je specifičan, kako izgledom, tako i ponašanjem.
A specifičnost volim. Jednako kao i autentičnost. Jednako kao i prioritetnost.
Zato, neka vam određivanje vaših prioriteta postane prioritet.
Jer jednom kada počnete živjeti u skladu s njima, lakše ćete donositi svakodnevne odluke. Lakše ćete se nositi sami sa sobom, a i s drugim ljudima. Nekako će vam sve biti jasnije i jednostavnije.
Da se razumijemo, negativne misli i emocije neće nestati. One će i dalje povremeno biti tu, ali ćete znati prepoznati zašto se osjećate tako kako se osjećate i koje misli su vas do toga dovele.
Ovo je važno jer je život samo jedan. I vaš život možete živjeti jedino vi. Zašto si ga onda ne biste olakšali? Zašto ne biste napokon posvetili malo vremena sebi?
Ja mislim da je krajnje vrijeme da postanete sebi prioritet, a svi znamo što to znači:
Da date sebi prednost.
Da imate pravo prvenstva u vlastitom životu.
Da ste si najvažniji.
