Samopouzdana ja

Na ovoj slici sam ja.

Neki će možda zbog ove slike prestati pratiti moje objave, a neki će možda baš zbog ove slike početi pratiti.

Neki će misliti da je vulgarna, a neki će misliti da je umjetnička.

Neki će misliti da je simbol pretvaranja žena u seksualne objekte, a neki će misliti da se njome slavi žensko tijelo.

Neki će misliti da sam se mogla malo bolje utrenirati prije ovakvog fotografiranja, a neki će misliti da izgledam sjajno.

Neki uopće neće razmišljati o mojoj slici, a neki će se tijekom dana u više navrata sjetiti moje slike i teksta ispod nje.

Ali želim vam reći što je za mene ova slika.

Za mene je ova slika pobjeda.

Pobjeda nad vlastitim nesigurnostima, vlastitim kompleksima i neprihvaćanjem svog tijela takvog kakvo je.

Nije da nikada nisam objavila svoju razgolićenu sliku (u badiću primjerice), ali te objave su bile s drugačijim osjećajem. Nisu bile objavljene s ponosom, već sa strahom. Strahom hoće li netko primijetiti moj celulit, hoće li misliti da ne izgledam dobro, što će komentirati, hoće li me netko ismijati. A i rijetko koja moja slika mi se baš sviđala jer realno, na svakoj možemo pronaći neke nedostatke, ako smo usmjereni na njih i ako ih tražimo.

Kroz svoj rad na sebi puno sam radila i na potpunom prihvaćanju svog tijela. Od osnovne škole sam s njime imala ‘’love-hate’’ odnos.

Razlog tome je bio bullying koji sam doživjela od dečkiju iz razreda. Tipično osnovnoškolsko ponašanje. Najviše je bilo usmjereno na moj izgled, iako je bilo još područja u kojima su mi našli zamjerke.

Kasnije sam saznala da je većina njih bila zaljubljena u mene pa su tako željeli privući moju pažnju valjda. To su ti česti životni apsurdi. Gdje zbog ljubavi nekome zapravo naštetimo. Oni su narušili moj odnos s vlastitim tijelom jer sam im ja to dopustila. Nisam znala bolje jer sam bila mlada i nesigurna, a ni oni nisu znali bolje jer su bili mladi i nesigurni.

Ja nikome od njih ne zamjeram, niti ih za bilo što krivim. Bilo je tako kako je jer je baš tako trebalo biti. Da nisam prošla kroz to, ne bih bila osoba koja danas jesam.

Da se razumijemo, nisam neka produhovljena osoba koja hoda okolo po svijetu i prašta ljudima i u svima vidi dobro, nego jednostavno znam da to nisu radili s namjerom da mi naštete i nisam ljuta, niti gajim bilo kakve negativne osjećaje prema njima. Štoviše, iskreno im se razveselim kada ih sretnem.

Tek nedavno, kada sam pričala s kolegicama, sam osvijestila da je moj pristup mogao biti potpuno drugačiji.

Naime, jedna od kolegica je spomenula kako su nju maltretirale cure u srednjoj školi i da zbog toga nikada nije bila na godišnjicama mature jer nema potrebu vidjeti te ljude. Također je rekla da joj se dan danas javi mučnina kada prolazi uz svoju srednju školu, a radi se o ženi od preko 40 godina. Dakle, ona sve ove godine vuče tu traumu i još uvijek nije proradila te osjećaje.

Meni je to bilo zanimljivo čuti jer ja nisam imala takve posljedice premda taj bullying koji sam proživjela nije bio baš blagog oblika. Onda sam išla o tome malo razmišljati i došla sam do zaključka da je razlika između mene i nje u tome što ona ima ‘’priču’’ u kojoj je ona žrtva, a ljudi koji su ju zlostavljali zlikovci, a ja sam sebe pretvorila u obje uloge. Bila sam žrtva zlostavljanja, ali nisam svoje ‘’zlostavljače’’ pretvorila u zlikovce, nego sam samoj sebi postala ‘’zlostavljač’’. Ovo možda čudno zvuči, ali pokušat ću objasniti.

Ja sam povjerovala u sve ono što su mi dečki u osnovnoj školi govorili i samu sebe i svoje tijelo sam zbog toga maltretirala. Ono što su oni meni govorili je postao moj unutarnji govor. Moje tijelo nikada nije bilo dovoljno lijepo i stalno sam tražila potvrde za to svoje uvjerenje.

Tako sam jedno vrijeme bila opsjednuta s trbušnjacima. Htjela sam ih više od ičega. Tome definitivno nije pomogla činjenica da ih moja sestra ima. Ta žena se valjda rodila s trbušnjacima, majke mi. I kada ne vježba mjesecima ili čak godinama, eto ih - stoje na njezinom trbuhu kao da je svaki dan u teretani.

Kako je i moj bivši imao trbušnjake, imala sam osjećaj da sam okružena ljudima koji hodaju okolo s trbušnjacima, a jedino ih ja nemam. Zapravo su njih dvoje vjerojatno bili jedini s trbušnjacima iz moje bliže okoline, ali zašto se onda ne fiksirati upravo na njih dvoje?

Inače redovito vježbam zadnjih 20 godina. Najdulje stanke što sam imala su bile možda dva mjeseca, i to je bilo najčešće preko ljeta zbog godišnjih odmora. Ali nikada sebi nisam rekla bravo za to jer se to podrazumijevalo. Iako sam bila svjesna da među ljudima oko mene rijetko tko redovito vježba, nisam se pohvalila za svoju dosljednost u vježbanju, nego sam si predbacivala da očito ne vježbam dovoljno kada nemam trbušnjake.

Ono što je zanimljivo jest da su mi se trbušnjaci počeli ocrtavati onda kada sam prestala biti fokusirana na njih i kada sam se opustila po tom pitanju.

Ali tada sam ja već imala novu opsesiju - celulit. Smetao mi je on i prije, ali ne toliko. Sada kada je došao u fokus, imala sam osjećaj da ga je više nego ikad. Što sam ga više gledala, to sam imala dojam da ga je sve više. Da buja kao ambrozija ljeti.

Iako su mi drugi govorili da ja nemam celulit ili da ga imam malo, nisam im vjerovala jer sam si ja zamislila da ga ne bih trebala imati uopće. Cure su mi nekada znale reći da što serem, da izgledam top. Ali problem je bio u tome što ja sebi nisam izgledala top i njihove riječi me nisu mogle uvjeriti u suprotno.

Kad sam se prestala baviti celulitom, problem su postale (molim pozornost) dlačice na licu. Nisam brkata i bradata, čisto usput da spomenem, nego sam se fiksirala na one sitne svijetle dlačice po obrazima i bradi. Čak sam otišla na pregled u privatnu polikliniku da mi kažu postoji li trajno rješenje za to (onaj IPL ili nešto slično), ali žena mi je rekla da imam paperjasti tip lica i da mi ona ne bi preporučila da to diram jer si mogu napraviti više štete nego koristi.

Onda su na red došle bore jer sam se družila sa ženama koje su bile jako usmjerene na to, a što sam spomenula u tekstu Starenje nije za slabiće. I tako redom. Neću vas dalje daviti sa svim mogućim nedostacima koje sam si pronalazila tijekom godina jer mislim da ste shvatili suštinu.

Prijelomni trenutak za mene je bio kada sam na jednom podcastu čula sljedeće:

‘’Imamo dvije varijante - voljeti svoje tijelo ili ga ne voljeti. Odluka je na vama. Ali time što ga ne volite ne dobivate baš ništa.’’

Nisam nikada o tome razmišljala u smislu da je to do mene, do moje odluke. Jer je moje uvjerenje da svoje tijelo trebam stalno popravljati bilo toliko ukorijenjeno u meni da nisam shvatila da se zapravo radi o mojim mislima o mom tijelu.

A misli možemo promijeniti.

I doista, što dobivamo time što ne volimo svoje tijelo, kako god izgledalo? Dobivamo to da smo nezadovoljni, frustrirani, često loše volje, da izbjegavamo određene ljude ili mjesta zbog svog izgleda.

Nedavno mi je frend pričao kako oni kao muška ekipa idu na more, ali da ovaj jedan frend ne ide.

‘’Zašto ne ide?’’ pitala sam ga.

‘’Pa nikad on ne ide s nama na more’’, odgovorio mi je.

‘’Zašto?’’ pitala sam dalje.

‘’On kaže da ne voli plaže i vrućinu, ali jednom kad se napio je rekao da mu je neugodno skinuti se na plaži jer je debeo pa radije ne ide uopće na more’’, rekao mi je.

‘’O Bože! Kao da je ikome od vas bitno kako izgleda’’, rekla sam.

‘’Nama ostalima nije, ali džabe kad njemu je’’, rekao je i slegnuo ramenima.

Inače taj dečko je jako duhovit. Mislim da bi svatko htio ići s njim na more jer bi se smijao cijelo vrijeme. Ali eto, on čak i svojim prijateljima uskraćuje svoje društvo tijekom ljeta jer ne voli svoje tijelo.

S jedne strane ga mogu razumjeti jer znam kako je meni nekada bilo neugodno skinuti se na plaži sa svim tim silnim celulitom oko stražnjice. Ili trbuhom bez trbušnjaka.

Kada sam napokon shvatila da mogu voljeti svoje tijelo takvo kakvo jest i da je moj mozak jedina prepreka između mene i mog tijela, objektivno sam pogledala svoje tijelo i uočila da se ono zapravo nije puno promijenilo u zadnjih 20 godina. Kilaža mi je varirala u rasponu od +/- 5 kilograma, količina celulita je ista, dlačice na licu su tu otkad znam za sebe. Ok, promijenilo se malo zbog godina, ali čak ne mogu reći da sam nešto jako ostarjela.

Baš sam nedavno bila na televiziji. Zahaltali su me na ulici da dam neki odgovor, a pitanje je bilo o MLADIMA. Naravno da sam im odgovorila i bila počašćena da su meni (mladoj) postavili to pitanje. I na kraju su me stavili u emisiju.

Od prijatelja sam dobila puno komentara tipa:

‘’Kamera te voli’’,

ali par osoba mi je napisalo da i dalje izgledam kao djevojka i da bi mi dali ispod 25 godina. Naravno da ću te ljude počastiti pićem prvom prilikom, ali ono što je bitno jest da ja sada doista djelujem mlađe nego što jesam. Zašto? Zato što zračim drugačije nego prije.

Znam da sam u zadnja dva teksta ‘’puna sebe’’, ali nije mi namjera pisati kako sam ja super, nego mi je namjera pokušati vas potaknuti da istinski zavolite svoje tijelo i prestanete ga kritizirati.

Već čujem nekog kako govori:

‘’Da ja imam takvo tijelo, ne bi ni meni bio problem voljeti svoje tijelo.’’

To sam i ja godinama govorila dok sam se uspoređivala sa ženama koje su imale trbušnjake, velike grudi i mišićave stražnjice bez trunke celulita.

Međutim, uvijek će na ovom svijetu postojati netko s ljepšim tijelom, netko utreniraniji, netko mršaviji. Isto kao što će uvijek postojati netko pametniji ili sposobniji.

Onog trenutka kada za svoja bedra prestanete govoriti da su debela ili, ako ste mršavi, da mrzite ''rupu'' između svojih spojenih nogu te si počnete govoriti da imate noge, bez ikakvih negativnih pridjeva, napravili ste prvi korak prema prihvaćanju svog tijela. Jer tek kada ga prihvatite upravo takvo kakvo jest - predebelo, premršavo, premlohavo, premekano, i kakve god još ‘’pre’’ epitete uspijete smisliti, moći ćete vidjeti da je zapravo PREkrasno.

I tek je tada moguća trajna promjena jer će biti iz pozitivne emocije. Kada se trudimo promijeniti nešto iz mržnje, gađenja ili neke druge negativne emocije, promjene neće biti ili će do nje doći, ali neće biti dugoročna.

Inače ja ovaj tekst pišem dok još nemam ovu sliku. Odlučila sam neki dan da ću se tako fotografirati i imam otprilike u glavi kako će slika izgledati. Nisam još kontaktirala ženu koja se bavi izradom boudoir fotografija i ne znam kada će imati iduće fotografiranje u Zagrebu, niti koja je cijena takvog fotografiranja.

Ali znam da ću do objave ovog teksta imati odgovarajuću fotografiju jer sam tako odlučila. Jer želim proslaviti svoje tijelo. To je moja zahvala njemu za to što je godinama:

• trpjelo moje osude i moju neljubaznost prema njemu,

• slušalo moje kritike, ali me svejedno služilo najbolje što je znalo i moglo,

• bilo i jest moj dom, jedini koji imam i koji ću imati u ovom životu.

Ima već neko vrijeme otkako sam prihvatila svoje tijelo sa svim njegovim prednostima i nedostacima, ali ovaj tekst i ova fotografija su nivo više. Sada sam došla do razine da sam ponosna na svoje tijelo. Nije me sram slikati se na ovaj način i nije mi neugodno javno podijeliti ovakvu svoju fotografiju. Prije mi ovako nešto ne bi palo na pamet.

I ovdje mi je pomogla moja definicija samopouzdane žene jer je jedan od mojih odgovora bio da je to žena koja se osjeća dobro i ponosno u svom tijelu, iako je svjesna da nije savršeno.

To savršenstvo koje nam se stalno nameće je najveći otrov današnjeg vremena.

Želimo imati savršena tijela poput fitness influencerica kojima je to posao i koje su svaki dan u teretani jer od toga žive. Želimo imati savršenog supruga kao sretnica iz romantične komedije koju smo sinoć pogledale. Želimo imati savršeno uređen dom poput neke dizajnerice interijera.

Rezultat toga je trajno nezadovoljstvo.

Ali znate što je savršeno?

Savršeno je imati nesavršeno tijelo kojim se ponosimo. Savršeno je imati nesavršenog supruga s kojim vam je život komedija. Savršeno je imati nesavršen dom pun ljubavi i smijeha.

Zašto?

Zato što je rezultat toga trajno zadovoljstvo.

Mi biramo hoćemo li provesti život nezadovoljni ili zadovoljni, s kompleksima ili bez njih, kao gubitnici ili kao pobjednici.

Ja sam odabrala biti pobjednica, a ovom slikom i ovim tekstom dijelim svoju pobjedu s vama.

Sjećam se kako sam neke pobjede, na dobre dane, dijelila i s dečkima iz osnovne škole. Mi smo često igrali graničara. Ne znam igra li se ta igra i dalje te znaju li današnja djeca uopće što je to. Ja osobno nisam previše voljela tu igru, ali voljela sam kada bi moj tim pobijedio jer bi tada bili složni i svi zajedno bi vikali:

‘’Pobjeda je naša!’’

S time da ne mislim da je bitno uvijek pobijediti. Štoviše, nekada izgubiti znači pobijediti. Opet je do nas i do našeg tumačenja tog poraza i značenja koje mu pridajemo.

Iz svakog poraza je bitno nešto naučiti, izvući pouku i nastaviti dalje kao pobjednik.

A na ovoj slici sam ja.

Ona ja koja je odlučila biti pobjednica.

Samopouzdana ja.