Želim vam ispričati o svom odlasku u streljanu. Spomenula sam u tekstu ''Volim što sam lagana'' da u okviru izlaženja iz zone komfora planiram isprobati pucanje. Napravila sam to. Moram priznati da se čovjek malo navuče na izlaženje iz zone komfora. Stvori se potreba da stalno idete korak dalje i vidite što još možete, a mislili ste da ne možete ili da to nije za vas.
Prije nisam nigdje voljela ići sama jer mi je bilo lakše ići s nekim, a i osjećala sam se nelagodno kada bih negdje došla sama jer nisam znala što da radim s rukama i gdje da gledam. A i lakše je udvoje. Tako bar kažu stihovi brojnih pjesama i tako nas uče od malena.
Zato valjda mi koji kroz život prolazimo sami imamo osjećaj da će nam zbog toga biti teže. To je također često jedan od glavnih razloga zašto oni koji su u nekvalitetnim zajednicama ne odlaze iz tih zajednica. Boje se ostati sami. Misle da će im biti teže, da se neće snaći, da je lakše u paru.
Ono što ja sa sigurnošću mogu reći je da se nemate čega bojati u tome da budete sami, pod uvjetom da ste u dobrom odnosu sa sobom i da volite sebe. Ja prije nisam imala nijedno. Onda sam jedne večeri, nakon što sam si opet cijeli dan predbacivala zbog neke (kada iz današnje perspektive gledam) potpune gluposti, jednostavno odlučila da ću voljeti sebe. Bez rezerve, bez uvjeta, bez pogovora. Što god da napravim i kakva god da jesam, voljet ću se. To je bila moja odluka. Donijela sam ju usred tjedna, devetog u mjesecu, u večernjim satima.
Dakle, nije se radilo o novogodišnjoj odluci, odluci koja vrijedi od prvog u mjesecu ili odluci koja vrijedi od ponedjeljka. Kako bih zapečatila taj dogovor, a uslijed nemogućnosti rukovanja sa samom sobom, poljubila sam si rame. To nekad napravim eto tek tako. Problem je što često imam ruž. Još veći problem je kad imam bijelu majicu. Najbolja varijanta je kad poljubim golo rame jer je tada najlakše isprati ruž. No dosta o ljubljenju same sebe, kako preneseno, tako i doslovno.
Dvije su bitne poante ove digresije. Prva je ta da odluke možete donositi bilo kada. Pa i u (primjerice) srijedu, devetog u devet navečer. Druga je ta da morate voljeti sami sebe. To nije sebično, nije narcisoidno, nije samodopadno. Prirodno je. Bar bi trebalo biti.
Ali da se sada napokon vratim na streljanu.
Kada izlazim iz zone komfora, to radim u pravilu sama pa sam odbila frendicu koja je bila oduševljena mojom idejom da odem u streljanu i predložila mi da idemo zajedno prvi put. Znala sam da bi mi odlazak s njom bio lakši, ali ja sam htjela da mi bude teže.
Također, kada sam sama, mogu bolje pratiti vlastite misli, nošenje s tremom, emocije koje osjećam. Zato sam rekla frendici da mi se može pridružiti prilikom drugog odlaska, ali da bih prvi put voljela otići sama.
To je razlika u odnosu na prije kada bih moljakala druge da idu sa mnom, a ako ne bih našla nikoga tko bi htio raditi to što i ja, onda ni ja to ne bih napravila. Jer kako ću sama? Koliko stvari si tako bespotrebno uskratimo.
Uglavnom, kako sada već dobro znam kako mi mozak funkcionira, trudim se preduhitriti ga. Nadmudrujem se s vlastitim mozgom zapravo. Odlučila sam otići u streljanu u utorak. Znala sam da postoji vrlo velika mogućnost da ću u utorak htjeti odustati i da ću pronaći milijun razloga zašto NE otići.
Zato sam u ponedjeljak najavila sestri i frendicama da ja sutra idem u streljanu. To sam napravila jer sam znala da bi mi, u slučaju da sam odustala, bilo neugodno reći im da ipak nisam otišla. Isto tako sam znala da će me one pitati za dojmove. Kako mi je držanje do vlastite riječi važnije od trenutne neugode, znala sam da će to prevagnuti ako se budem kolebala oko odlaska, pa sam im unaprijed najavila kada idem.
I naravno da je moj gospodin mozak u utorak od jutra nabrajao zašto ne bih trebala ići.
''Loše si spavala, nije dobro da prvi puta ideš umorna. Nisi nikada držala oružje, što glumiš? Tamo će biti samo muškarci, bit će ti neugodno. Izgledat ćeš smiješno. Nećeš nijednom pogoditi metu. Oružje je opasno. Propucat ćeš si nogu.''
Klasika.
Otklonila sam sve te njegove brižne poruke mislima suprotnog sadržaja pa sam si rekla da nisam umorna iako sam loše spavala. Da to što nikada nisam držala oružje ne znači da ga neću znati primiti jer je bilo još stvari tijekom mog života koje sam prvi put držala u rukama pa sam se snašla. Da će možda biti i koja žena tamo, a ako i ne bude, da ću preživjeti. Da to neće biti ni prvi ni zadnji put da ću se osjećati smiješno i da ću možda ipak pogoditi metu. Da se i automobil smatra opasnom stvari pa ga vozim, a ovo pucanje će biti u kontroliranim uvjetima i netko stručan će stalno biti sa mnom.
Na argument propucavanja vlastite noge sam samoj sebi prokomentirala:
''Zbilja? Toliko daleko ćeš ići?''
Tada je moj mozak pokušao s još jednim zadnjim očajničkim adutom – vremenom.
''Kiša lijeva kao iz kabla, kud ćeš po ovakvom vremenu?''
Stvarno je kiša padala taj cijeli tjedan kao da se sprema opći potop. Mislim da bi Noa, da živi u današnje doba, krenuo graditi arku tog tjedna. Ali kako sam najavila curama da idem, otišla sam, neovisno o kiši. Znala sam da računaju na to da će do kraja utorka čuti moje dojmove iz streljane.
Možda neobično djeluje ovo moje razgovaranje i pregovaranje sa samom sobom kada ga ovako napišem, ali tako ja funkcioniram u zadnje vrijeme. Čudna sam znam, ali nisam ni prije bila ''obična''. Trudila sam se biti što ''običnija'' kako bih se uklopila u svijet, ali ne želim se više uklapati. Bit ću autentična pa kako bude.
Kako ja ozbiljno pristupam svakom svom zadatku s liste izlaženja iz zone komfora, tako je bilo i s odlaskom u streljanu. Morala sam se prikladno obući, a to je za mene podrazumijevalo obući se kao Lara Croft. Navukla sam uske crne hlače, crne čizme nalik vojničkim, kosu sam povezala u visoku punđu i stavila tamno crveni ruž. Reku ako ću se već sramotiti tamo, neka bude sa stilom. Tomb Raider stilom.
Naravno da sam bila jedina žena tamo, ali čovjek koji vodi streljanu je bio jako smiren, srdačan i nisam osjetila podsmjehivanje u njegovom pristupu. Ono u smislu da što ja radim u streljani.
Vrlo detaljno i postepeno mi je objasnio sve o tome gdje moram staviti koji prst, u kojem položaju moraju biti ruke, kako moram stajati, gdje gledati kada nišanim, kako puniti metke u spremnik, kako repetirati. Pažljivo sam ga slušala i trudila se sve upamtiti. Kad smo trebali prijeći u prostoriju gdje se puca, počela me hvatati trema.
Meni uvijek dobro ide teorija, ali kada trebam primijeniti naučeno, onda me primi strah. Isto mi je bilo kada sam išla na sat jahanja. Sve je bilo dobro dok nam je zaposlenica jahačkog kluba objašnjavala kako treba držati uzde, kako se osedlava konj, kako signalizirati rukom konju da prolazimo iza njega kako nas ne bi ritnuo. U trenutku kada je trebalo sjesti na konja, došlo mi je da zahvalim i odem.
Međutim, kada sam vidjela djecu iz osnovne škole kako jašu bez problema, bilo mi je neugodno odustati. To je inače bio način rješavanja straha od gubitka kontrole. Bar mislim. Jer kada sjedite na životinji kojom ne znate upravljati i prepušteni ste joj na milost i nemilost, morate se pomiriti s time da nemate potpunu kontrolu nad tom situacijom. Ili nikakvu.
Nakon cca 5 minuta na konju, uspjela sam se opustiti, a do kraja sata mi je bilo žao što ne smijemo malo uprijeti konja da potrči. Bilo nam je dopušteno samo hodati u krug na konju, a ja sam nakon pola sata osjećala takvo samopouzdanje i povezanost s konjem da sam se mogla zamisliti na Divljem zapadu kako s lasom u rukama jašem u suton.
Opet sam odlutala, tj. odjahala ovog puta.
Vraćam se u streljanu. Kada smo se prebacili u prostoriju gdje se puca, morala sam zbog buke staviti one slušalice na uši, a sa mnom su unutra bila još dva dečka koji su rekli da redovito dolaze. Ja sam ih upozorila da je meni danas prvi put i poželjela im sreću, tj. preživljavanje.
Nevezano za priču, ali jedan od njih dvojice je imao jako lijepo izdefinirane ruke. Ispod kratkog rukava mu se ocrtavao triceps bez da je uopće napeo ruku. Zagledala sam se malo, ali onda sam zaključila da moram svu pažnju usmjeriti na pištolj koji ću upravo primiti u ruke, umjesto da se bavim svojom opsesijom muškim rukama.
Da skratim priču, bilo mi je top iskustvo. Od 20 metaka koje sam ispucala, samo dva su bila izvan mete, a jedan je (pazite sad) išao ravno u sredinu mete. Znači, bila sam preponosna. S time da me iznenadilo koliko trznu ruke kada se povuče okidač, ali moćan je osjećaj.
Tata me sad zove komandos, a povremeno i Rambo. Zaboravit će nakon nekog vremena, ali trenutno je aktualno. Tako me jedno vrijeme zvao gefufna.
Za taj nadimak mogu zahvaliti muškarcu iz teksta Replay. Jednom prilikom mi je napisao da mu je otišla gefufna na cincilatoru. Ja nisam imala pojma što je ijedno od toga dvoje pa sam ga samo pitala je li to neki veliki kvar i hoće li dugo biti bez auta. Ne sjećam se detalja, ali nekako me nagovorio da pitam tatu da mi objasni što je gefufna.
Znao je da se ja ne kužim u aute i da ih dijelim na kategorije ‘’lijep mi je’’ i ‘’nije mi lijep’’ pa je to iskoristio da me zezne. Ne znam što je s odraslim muškarcima i tom njihovom potrebom za prankovima (iliti neslanim šalama na hrvatskom). Ne znam kakve bi to bile ''slane šale'', no dobro.
I ja naivna budala pitam tatu za gefufnu. Čovjek mi kaže da ne postoji takav dio na autu. Ali ne, ja ga uvjeravam:
''Ma to ti je neki dio na cincilatoru.''
''Kćeri, mislim da te netko zeza'', rekao mi je tata, a u očima mu se moglo vidjeti da se pita je li uspio u svojemu naumu da sestri i meni nešto ‘’pospremi u glavu’’.
To nam je često govorio kroz odrastanje, osobito kada bi provodile dulje vrijeme ispred ogledala i spremale se za izlazak ili nešto. Samo bi u prolazu rekao:
‘’Treba nešto pospremiti i u tu svoju glavicu.’’
Mislim odškolovale smo se mi i završile fakultete, ali nekada ni sama nisam sigurna u kvalitetu onoga što sam ‘’pospremila’’ u glavu, a bome ni kvantiteta za dosta stvari nije bila odgovarajuća. Zato sada i radim na sebi. Da sve to izbalansiram po svojoj mjeri.
Vjerujem da mi je rad na sebi najplodonosnija odluka koju sam ikada donijela. Jer su iz te odluke proizašle brojne druge odluke. Primjerice odluka da ću voljeti sebe, odluka da ću izlaziti iz zone komfora, odluka da ću se držati svojih odluka.
I prije sam donosila puno odluka, ali ih se ne bih držala. Vjerujem da vas se puno može poistovjetiti s time. Tipa odlučili ste od sutra krenuti na treninge pa onda odustali od odlaska u teretanu zbog kiše. Ili niste krenuli na dijetu odmah jer ćete od ponedjeljka pa je baš taj ponedjeljak bio rođendan kolegice na poslu, a nepristojno je odbiti tortu. Ili ste odlučili da ćete od Nove godine prestati pušiti, ali nakon tjedan dana vam se dogodilo nešto jako stresno i jednostavno ste morali zapaliti.
Ja vas pozivam da donesete jednu odluku baš sada. Dok čitate ovaj tekst. Ne mora se raditi o nekoj zahtjevnoj odluci, niti odluci koja će vam predstavljati muku. Donesite neku odluku zbog koje ćete se osjećati uzbuđeno i koja će vas veseliti. Ili od koje ćete osjetiti olakšanje. Prvo što vam padne na pamet. Neka bude spontana.
Ali onda i poštujte tu svoju odluku. Sami sebi držite leđa i budite podrška. Nemojte ju preispitivati i pitati se je li bila prava ili pogrešna. Vaša je i to je dovoljno.
Zašto mislim da je ovo važno? Zato što tako gradimo odnos sa sobom baziran na povjerenju. A odnos sa sobom je najvažniji odnos koji imamo u životu. Jer iz njega proizlazi kvaliteta svih drugih odnosa koje razvijamo tijekom života.
Nedavno je na jednom podcastu koji sam slušala jedna jako uspješna žena rekla kako kada joj netko kaže da je puna sebe, odgovori s:
‘’A koga bih trebala biti puna nego sebe?’’
Meni je taj odgovor bio odličan. Nisam nikada tako razmišljala. Uvijek koristimo taj termin ‘’pun sebe’’ u prenesenom značenju kada želimo reći da je netko arogantan, ali kada razmišljamo doslovno, doista je svatko od nas pun sebe jer niti ne možemo biti puni nekog drugog. Problem je što često ne poznajemo sebe dovoljno pa ne znamo koga i čega smo zapravo puni. A to zbunjuje najprije nas, a onda i druge ljude.
Zato napunite sebe sa sobom. Otpustite sve ono naučeno što vam ne odgovara, što vas ograničava, što vam gasi duh. Jer jednom kada budete ‘’puni sebe’’ i kada zavolite sebe, neće vas sputavati mišljenje drugih.
Da objasnim na svom primjeru. Da sam ovaj tekst pisala prije cca godinu dana, ne bih napisala u tekstu ovo za gefufnu jer bih se bojala da će netko to pročitati i pomisliti:
‘’Bože koja glupačetina!’’
A bilo mi je jako bitno da svi misle kako sam ja pametna. Sada sam svjesna da će netko možda pomisliti da sam glupa, ali me to ne dira. U redu sam s time jer ljudi imaju pravo na svoje mišljenje i ja prihvaćam njihovo mišljenje. To ne znači da ću se složiti s njihovim mišljenjem. O gefufni sam promislila i zaključila da sam u nekim područjima doista ''glupava''. S druge strane, u nekim područjima sam inteligentnija od prosjeka. Sve sam to ja.
Isto tako vjerojatno ne bih pisala o svom odlasku u streljanu jer bih se bojala da će me netko napasti da promoviram oružje ili nešto slično. Svjesna sam da puno ljudi ne voli oružje jer ga povezuju s nasiljem. Iako pucanje u streljani nema nikakve veze s tim, ljudi mogu misliti drugačije. I to je njihovo pravo. A moje je pravo da se bavim onime što mi se sviđa neovisno o drugima. Puno ljudi ne voli ni brokulu pa ju ja neću prestati jesti radi toga, niti se bojati što će ljudi misliti o meni jer volim brokulu.
Dakle, razlika između mene tada i mene sada je u tome što sam tada bila puna strahova, a sada sam ''puna sebe’’.
Kada se napunite sa sobom, nema prostora da vas drugi pune uvjerenjima i stavovima koji vam ne odgovaraju. I nemojte se bojati da ćete tako postati bahati. Bahatost je kada mislimo da smo bolji od drugih. Ljubav prema sebi i napunjenost sobom je kada znamo tko smo i prihvaćamo se sa svim manama.
Zato (da iskoristim terminologiju naučenu na spomenutom satu jahanja):
Napunite svoje bisage, primite uzde svog života, uzjašite i galopirajte.
