Nisam dugo pisala o muškarcima pa mislim da bi bio red. Razlog zašto nisam pisala je taj što nemam o kome konkretno pisati, ali odlučila sam s vama podijeliti svoje pokušaje upoznavanja novih muškaraca. Ne mogu reći da mi je skroz ugodno o tome pisati jer je to područje na kojem nisam imala iskustva pa sam se osjećala kao početnik. Došlo mi je da si zalijepim negdje oznaku tipa ‘’vozač početnik’’. Samo što je na mojoj trebalo stajati ‘’uletavač početnik’’.
U sklopu rada na sebi, osim što treba uvoditi nove navike koje nam odgovaraju, treba se riješiti starih navika koje nam više ne odgovaraju. Ja sam odlučila prvo izlaziti iz zone komfora kako bih ojačala samopouzdanje i paralelno s time uvoditi nove navike te, kada budem spremna, otpustiti stare navike. Svatko ima svoj redoslijed i način kako će si ‘’posložiti’’ stvari, a meni je odgovarao ovaj.
Vid otpuštanja ''starih navika'' je bio konačan prekid kontakta s ‘’Vikingom’’ iz teksta ''Killing me softly'' i odolijevanje porivu da se opet upustim u nešto (dugoročno gledano) loše po mene s muškarcem iz teksta Replay. Međutim, to je dovelo do toga da sam ostala prepuštena sama sebi. Mislim, imam ja te neke frajere koji mi svako malo šalju poruke, ali oni su u rubrici ‘’ne dolazi u obzir’’ iz razno raznih razloga.
No da prijeđem na ono o čemu sam zapravo krenula pisati, a to je upoznavanje novih muškaraca. Kako i dalje odbijam aktivirati Tinder ili sličnu aplikaciju, morala sam se pozabaviti drugim načinima upoznavanja. Da se prisilim da krenem s time, na svoj prvi popis izlaska iz zone komfora sam, između ostalog, stavila da moram pozvati nekog novog muškarca na cugu.
Ne znam kad ste vi zadnji puta pozvale frajera na cugu, ali ja to inače ne radim. Oni prilaze meni, ne ja njima. Nije mi ugodno kada ja moram inicirati nešto. I upravo zato sam si zadala da moram to napraviti. Jer mi nije ugodno. Ali nisam znala koga da pozovem pa sam se sjetila nekog lika koji mi je prije par mjeseci ‘’uletio’’ na Messengeru i s kojim sam se dopisivala par dana, ali kako mi nije bio zanimljiv, odbila sam njegov poziv na piće i tu je komunikacija prestala.
E sad sam se ja njemu javila da bih odradila tu stavku s popisa. To je možda bilo blago varanje same sebe jer on nije bio netko s kime sam htjela otići na cugu, ali reku dok ja nađem nekoga s kime baš želim otići na cugu, proći će mjeseci, a ispunjavanje stvari sa svog popisa i rokove koje sam si zadala da ih ispunim, sam ozbiljno shvaćala.
‘’Nezanimljivi’’ me odbio. Napisao je da je u sretnoj vezi trenutno i da se trude provoditi što više vremena zajedno. Iako mi se nije sviđao, nije mi se sviđao ni osjećaj koji je u meni izazvalo njegovo odbijanje.
Ne volim biti odbijena. Pretpostavljam da to nitko ne voli. Zato puno stvari niti ne pokušamo jer ne volimo taj osjećaj. Ali preživjela sam odbijanje (ne biste vjerovali) i shvatila da se zapravo ništa nije dogodilo, osim što sam osjetila negativnu emociju. Ne znam koju točno.
Kad sam to preživjela, na novi popis izlaženja iz komfor zone sam stavila da moram prići nepoznatom frajeru. Jer je lakše biti ‘’hrabra’’ preko poruka nego uživo. Pa idem korak dalje. Ali kome prići? Kako? Gdje? Muka.
Na kraju je to bila spontana odluka. Izašla sam u jedan klub sa sestrom i frendicom. Ranije tog dana sam uspješno savladala jednu od stavki na svom popisu - vožnju žičarom. To je bio jedan od načina suzbijanja straha od visine. Naravno da sam otišla totalno nepripremljena jer inače ne bih niti otišla. Bila sam sa sestrom i rođakom.
Srećom, nije bilo gužve pa smo bili sami u gondoli. Sjeli smo unutra i dok je gondola lagano izlazila iz ulazne stanice, pitam ja rođaka:
‘’Koliko traje vožnja?’’
‘’Nekih 20 minuta’’, odgovori mi on.
‘’Molim!? Ja sam mislila da traje par minuta’’, kažem ja razrogačenih očiju.
‘’Pa nije ti ovo uspinjača’’, odgovori mi on, mašući glavom u nevjerici.
Kako više nisam mogla izaći, prepustila sam se sudbini. Nije mi bilo nimalo ugodno. Dok sam sjedila u toj staklenoj kapsuli koja je visila zakačena na sajli, a ispod mene je bio ponor, zapitala sam se što mi je ovo trebalo. Dlanovi su mi se znojili cijelo vrijeme i nisam znala gdje da gledam.
Sestra je odlučila ovjekovječiti moju vožnju nizom fotografija na kojima ja imam kiseli osmijeh prisilno razvučen od uha do uha jer emocije koje su se tada širile mojim tijelom nikako nisu bile za nasmijati se. Kada sam vidjela kako sam prekrasno ispala na tim slikama, zamolila sam ju da ih obriše, ali ona je bila jako sretna što se ja vozim žičarom i veselo je slala te prekrasne slike obitelji i prijateljima.
U jednom trenutku sam im saopćila da ću ja natrag ići pješice. Pomislila sam kako nema šanse da si ovaj horor priuštim dva puta u istom danu.
‘’Pa kupili smo povratnu kartu! Kaj si ti luda? Kakvo pješačenje do dolje?’’ protestirao je rođak koji je poznat po tome da ne voli hodati.
On je onaj tip osobe koja se u garaži parkira drito do lifta, koliko god da je parkirno mjesto usko. Kada ide u neki trgovački centar, uvijek lovi mjesta odmah kod ulaza. A kada smo jednom do nekog restorana igrom slučaja morali hodati 15-ak minuta uzbrdo pa nije bilo slobodnog stola tamo, kralj si je uzeo taksi da ga vrati dolje do grada. I sad ja njemu kažem da idemo pješke dolje s vrha Sljemena.
‘’Možemo jedino mi otići žičarom dolje pa se vratiti gore po tebe autom’’, rekao je.
Ali na kraju nije bilo potrebe za time jer sam išla žičarom i natrag. Zašto? Zato što sam, kada smo došli do gore i kada sam izašla iz gondole, osjećala ponos. Jer sam izdržala i vidjela sam da mogu.
No da se ovaj tekst ne bi pretvorio u reklamiranje ZET-a i žičare, vraćam se ‘’In da Club’’ (pjesma 50 Centa jel’). Malo sam skenirala muškarce oko sebe i nijedan mi nije bio baš zanimljiv. Onda sam uočila jednog zaštitara. Ličio je na ‘’Vikinga’’ pa mi se možda zato svidio. Izgledao je opasno, a i imao je onu bubicu u uhu, a meni je to top.
Frendica je otišla do wc-a, a ja sam rekla sestri:
‘’Ja ću sad prići onom liku.’’
‘’Zašto?’’ pitala me.
''Zato što mi je to neugodno'', odgovorila sam.
''Dobro, ali ne moraš se forsirati. Bila si danas u žičari. Uostalom, što ćeš mu reći?'' pitala me.
‘’Nemam pojma. Kako se uletava frajeru?’’ postavila sam pitanje ne očekujući njezin odgovor.
Malo sam vijećala sa samom sobom. Pitala sam se što je najgore što se može dogoditi. Može me odbiti. Može biti nezainteresiran ili bezobrazan. Mogu ispasti smiješna.
Koje su posljedice najgoreg scenarija? To da ću osjećati nelagodu, sram ili poniženje.
Mogu li ja preživjeti te osjećaje? Mogu.
‘’Ali što ćete razgovarati? Što ćeš ga pitati?’’ krenule su dalje misli u glavi.
Tada sam zaključila da nema smisla previše unaprijed analizirati jer će me to blokirati. Odlučila sam doći do njega i nasmijati se pa ako neću znati što reći, valjda će me on pitati zašto stojim tamo i gledam ga. I eto ti početka komunikacije. Već sam se mogla zamisliti kako stojim ispred čovjeka i smješkam se kao da imam neki blaži stupanj retardacije, ali Bože moj.
Uglavnom, u konačnici sam mu prišla i mahnula rukom da se sagne jer je stajao na stepenici, a glazba je bila glasna pa se nisam mogla derati. Mislim mogla sam, ali bolje ne.
‘’Reci!’’ rekao je nakon što se sagnuo prema meni.
‘’Pa zapravo sam samo došla upoznati se s tobom’’, rekla sam mu na uho.
‘’Aha, ja sam mislio da želiš proći gore’’, rekao mi je pokazavši na ‘’VIP’’ dio kluba.
‘’Ne ne, ja sam kod šanka’’, rekla sam mu.
Predstavio se i pružio mi ruku pa sam se i ja predstavila njemu.
Onda smo izmijenili još par rečenica oko toga koliko često radi u klubu i koliko često ja dolazim tamo i to je bilo to. Pozdravila sam ga i vratila se do sestre i frendice koja se u međuvremenu vratila iz wc-a.
E sad, što mi je još pomoglo u ovoj situaciji? To da sam si postavila ovo kao ‘’win-win’’ situaciju za sebe. Ako sve dobro prođe, uspjela sam odraditi još jednu stvar s popisa, a ako prođe loše (ako on odbije upoznati se sa mnom), onda imam priliku vježbati nošenje s odbijanjem uživo. To je opet stepenica više u odnosu na odbijanje koje sam doživjela od ''nezanimljivog'' s Messengera.
Možda netko neće vidjeti smisao u ovim mojim egzibicijama (iliti ekshibicijama), ali sve je to dovelo do trećeg koraka, a to je da sam se javila muškarcu koji mi se doista i svidio. Vidjela sam ga na jednom podcastu. Zanimljiv, pametan, neustrašiv, zgodan - ma sve. Nakon što sam pažljivo pogledala podcast, potražila sam ga na Instagramu. Ima otvoren profil pa sam pregledala objave unazad dvije godine i nisam vidjela nijednu sliku s curom, a kako ni na podcastu nije spominjao ženu ili curu, pretpostavila sam da je slobodan.
E sad, što napisati? Trudila sam se biti što kraća, ali ljudi moji, ako me netko zna, to ste vi. Znate da ja uvijek imam puno toga za napisati.
I sastavila sam ja tu poruku. Skratila sam ju maksimalno za moje pojmove i trebalo je još stisnuti ‘’pošalji’’. Znači drama otprilike kao da moram skočiti iz aviona s padobranom.
Ali stisnula sam. Nije pročitao poruku taj dan. Idućih par dana sam isto provjeravala, ali nema oznake ‘’viđeno’’. Zaključila sam da je moja poruka otišla u onu rubriku ‘’zahtjevi’’ i da ju on, kako ima dosta pratitelja, vjerojatno nikada neće niti pročitati.
Naravno da se u tom trenutku javio moj gospodin mozak s par mudrih tipa:
‘’Zašto si uopće slala? Samo se sramotiš. Naravno da nije pročitao kad si roman napisala. Bolje poništi slanje te poruke.’’
Skoro sam poništila slanje, ali ipak nisam. Prepoznala sam svog unutarnjeg kritičara i ušutkala ga. I tada sam shvatila da sam ja zapravo ponosna na sebe, neovisno o izostanku rezultata. Ja sam tu poruku poslala. Nekome bi to možda bilo kao umiti se ujutro, ali meni je za ovo trebalo hrabrosti.
Onda sam ispričala frendicama da sam se prva javila jednom top frajeru. To je isto neuobičajeno za mene jer inače ne govorim puno o svom ljubavnom životu, a pogotovo ne bih pričala o ovoj situaciji kada mi lik NIJE odgovorio.
Pokazala sam ga čak mami i tati. Znači urnebes! Zadnji muškarac za kojeg oni znaju je moj bivši. Dakle, nije da imamo odnos u kojem ja njima o svemu pričam, ali ‘’top lika’’ su vidjeli. Kada sam mami pokazala njegovu sliku na kojoj je gol do pasa, trbušnjaci isklesani na najjače, ruke izdefinirane, osmijeh presladak, oči za utopiti se u njima, ona je komentirala:
‘’Ima dosta velik nos.’’
‘’Zbilja? Od svega ovoga ti si nos uočila?’’ rekla sam prasnuvši u smijeh.
Uglavnom, kada sam već skoro zaboravila na tu poruku, cca tri tjedna nakon slanja, stigao je odgovor. Naravno da me presjeklo.
Zahvalio je na poruci, komentirao neke stvari koje sam napisala (bilo je materijala za komentiranje) i napisao mi da se javim za piće ako budem u blizini njegovog poslovnog prostora.
Odmah sam javila sestri i nazvala frendicu, iako sam bila na poslu. Da, tipično ponašanje za tinejdžerku, a ja u tridesetima. Ali tako je bilo i zašto da to skrivam? Možemo biti zaneseni s nekim bez obzira na godine. Zašto nam je nametnuto da, kada odrastemo, moramo biti suzdržani oko svega? Reagirati primjereno i odmjereno. Ja sam bila uzbuđena i sretna.
Nažalost nema happy enda i nismo nikada popili to piće jer sam ja na njega prebacila lopticu i napisala mu da bih voljela popiti piće s njim i da se on javi kada će imati vremena. I nije se javio.
Neki će biti mišljenja da sam se nepotrebno izlagala svemu ovome jer je rezultat izostao. Ali ja se s time ne bih složila. Točno je da nije bilo rezultata u vidu mog pronalaska novog muškarca, ali ja sam poduzela akcije i rezultat toga je moja nova snaga i nova definicija sebe.
Dosad sam ja bila žena koja ne prilazi prva muškarcima. Sada sam žena koja će prva prići muškarcu koji joj se svidi.
Zašto mi je to važno? Zato što je jedan od mojih odgovora na to kako definiram samopouzdanu ženu bio taj da je to žena koja ima hrabrosti pokazati inicijativu. Što uključuje i prilaženje muškarcima.
Dosta ljudi iz moje okoline bi vjerojatno, i prije mog rada na sebi, reklo da sam ja samopouzdana, samosvjesna i uspješna žena jer su me tako doživljavali. Ali oni nisu znali što se odvijalo u mojoj glavi, već su vidjeli samo ono što sam pokazivala prema van. Kroz rad na sebi sam željela uskladiti to dvoje u svim područjima.
Bez brige, neću sada sumanuto ulijetati frajerima jer nisam taj tip osobe, ali ako opet naletim na nekog poput ‘’top lika’’, bit će mi puno lakše javiti mu se ili mu prići jer sam to već napravila. Uostalom, što ima loše u tome da mi prve priđemo?
Već sad čujem svoje frendice kako komentiraju:
‘’Ne mogu li oni barem prvi prići? Pa zar mi moramo baš sve?’’
Ne moramo. Ali možemo ako želimo.
Ja sam prije dijelila mišljenje s njima, ali sada na puno stvari ne gledam isto. Ja ako nešto želim, to ću si i omogućiti ili ću barem pokušati. Ne očekujem od drugih da zadovoljavaju moje želje i potrebe. Za to sam ja odgovorna.
Neću vam za kraj dijeliti savjete za uletavanje jer vidimo svi skupa da to nije moje područje stručnosti, ali postavit ću vam jedno pitanje.
Ako ćemo raditi samo ono u čemu smo stručni, tj. što nam dobro ide, kako ćemo napredovati u ovim područjima u kojima smo ‘’početnici’’?
Jer kao što vozač početnik redovitom vožnjom automobila postane vozač (uz izuzetak onih antitalenata za vožnju koji cijeli život ostanu ‘’početnici’’), tako se i mi redovitim poduzimanjem akcija poboljšavamo u bilo kojem području života. I nemojte se fokusirati samo na ova područja u kojima ste dobri (i posljedično samopouzdani). Fokusirajte se barem malo i na ona u kojima niste.
Ne morate pritom postati toliko dobri vozači da vas angažiraju za testiranje Rimčeve Nevere, ali budite toliko dobri da možete opušteno sjesti za volan i odvoziti do lokacije do koje želite doći. Svojim tempom, svojim putem i svojim stilom vožnje.
A gorivo je besplatno.
Zove se hrabrost.
