Mislim da u zadnje vrijeme idem na živce dijelu ljudi iz svoje okoline sa svojim novim načinom razmišljanja. Oni bi kukali ili tračali, a ja odem u dubinu. Neki dan sam bila na kavi s frendicom i nakon što sam pola sata strpljivo i koncentrirano slušala njezino kukanje, rekla sam joj da razumijem njezinu frustraciju, ali da ne razumijem što je bio cilj ovog njezinog monologa. Ona mi je ljutito odgovorila:
‘’Pa kukam ti! Zar se ne smijem malo požaliti?’’
‘’Smiješ, ali zapitaj se kome to koristi? Tebi sigurno ne, a bome ni tvome sugovorniku, tj. slušatelju. Zašto ne bismo radije, umjesto da ti kukaš o problemima, razgovarale o mogućim rješenjima tih problema, tj. izazova?’’
I to ih dosta uzruja - kada probleme nazovem izazovima.
Da se razumijemo, ja sam uvijek za konstruktivan dijalog i ako imam neko znanje glede konkretnog problema, dat ću svoj prijedlog kako ga riješiti. Međutim, kako se moji prijedlozi u zadnje vrijeme sastoje u tome da svojim sugovornicima predlažem da promijene nešto u SVOM ponašanju ili pristupu, to im se ne sviđa. Jer oni ne žele prstom pomaknuti da bi nešto promijenili, već žele da se mijenjaju drugi ljudi, nepravedna pravila, pa i kompletan sustav kako bi njima bilo bolje.
I onda kada se to, pazi čuda, ne dogodi, ljuti su na cijeli svijet ili tu jednu osobu koju odaberu da bude krivac za sva njihova nezadovoljstva u životu. Top pet krivaca su životni partner, mama, poslodavac, svekrva i kolegica s posla.
Naravno, fiksacije se s vremenom sele s jedne osobe na drugu. Jedna frendica je najprije bila fiksirana na susjedu koja je živjela iznad nje sa psom koji je stvarao veliku buku dok je trčao po stanu. Svaki puta kada bi se našle, pričala je barem 15 minuta o toj susjedi i svađama s njom zbog psa.
Onda se udala i preselila pa se fiksacija prebacila na svekrvu. Ispalo je da je susjeda mala beba naspram svekrve koja se u sve petlja i koja ima previše zaštitnički i posesivan odnos prema svom sinu (mužu moje frendice). Kako joj je to sve skupa postalo nepodnošljivo, kupili su svoj stan i odselili iz kuće svekra i svekrve. Tu je bilo stresa oko kredita, APN-a, majstora itd.
Pogodite tko ju sada maltretira? Kolegica s posla. Poslije porodiljnog se vratila na posao i ta kolegica joj navodno stalno podmeće, trpa ju poslom, krivi ju za svoje greške - naprosto ju izluđuje. Kaže da će morati promijeniti posao.
Kako pratim to njezino stanje već godinama, na zadnjoj kavi sam ju pitala:
‘’A da nije možda u tebi problem?’’
‘’Kako to misliš?’’ pitala me uvrijeđeno.
‘’Pa gdje god odeš, netko te maltretira. Mijenjaš adrese, mijenjaš poslove, ali tvoja glava ide s tobom. Možda da pokušaš promijeniti stanje u svojoj glavi pa neće biti potrebe za stalnom promjenom okoline’’, odgovorila sam joj iskreno.
Znala sam da ovom svojom izravnošću riskiram da ustane, ode i da ju više nikada ne vidim, ali bila sam spremna preuzeti taj rizik. Dogodilo se nešto meni potpuno neočekivano. Počele su joj curiti suze niz lice i, gledajući u svoju ruku na kojoj je nesvjesno okretala vjenčani prsten, tiho mi je rekla:
‘’Ali ne znam otkud da krenem.’’
‘’Upravo si krenula’’, odgovorila sam joj, primila ju za ruku i pustila da plače neko vrijeme.
Mene na pisanje i osobni razvoj velikim dijelom potaknulo upravo to - osjećaj zaglavljenosti.
Htjela sam nešto, a nisam znala što. Htjela sam promjenu, a nisam znala odakle krenuti. Htjela sam slobodnije disati, a nisam znala kako prodisati. Htjela sam biti opuštenija, a nisam znala kako se opustiti. Htjela sam nešto više od života, a bilo me sram to priznati.
Promatrala sam samu sebe i ljude oko sebe. Sve te prekrasne, pametne, sposobne, energične ljude koji se utapaju u vlastitim nesigurnostima i strahovima. To me počelo frustrirati. Ali znala sam da moram krenuti od sebe.
Zapravo sam se često osjećala ukalupljeno. Kao da sam u onim debelim kalupima od najtvrđeg drveta. Ne znam bi li to bila hrastovina ili koja već vrsta. S time da ne mogu reći da su ti moji kalupi bili nekvalitetni jer se radilo o uvjerenjima tipa:
‘’Moraš biti pristojna, fina i nesebična. Moraš se odijevati odmjereno - ne preusko, ne prekratko. Moraš imati poštovanja prema starijima. Moraš pomagati drugima. Ne smiješ psovati. Ne smiješ biti preglasna. Ne smiješ se previše isticati - budi zlatna sredina. Ne smiješ previše trošiti. Itd.’’
I moje ukalupljeno ponašanje je bilo jako dobro prihvaćeno - svi su govorili kako sam lijepo odgojena, prekrasna djevojka (ili žena). Ja se i dalje više volim nazivati curom ili djevojkom, iako sam po svim kriterijima već odavno žena.
U čemu je onda bio problem?
U tome što se ja iznutra nisam osjećala dobro.
Zašto? Zato što ja volim oblačiti usku odjeću. Volim psovati kada sam ljuta. Volim nekada biti glasna i u centru pažnje. Ali išla sam protiv sebe kako bih zadovoljila druge, tj. društvena očekivanja. A unutarnje nezadovoljstvo je raslo.
Tata mi je u tim periodima znao reći da sam kao ‘’tinjajuća trafostanica’’. Iako se šalio, znala sam da u tome ima puno istine. Mislim da je znao i on, ali nije znao kako mi pomoći, tj. znao je da taj problem mogu riješiti jedino ja.
S time da ja svoja unutarnja nezadovoljstva nisam projicirala na neku vanjsku osobu kao moja frendica, već na sebe. Iskreno, ne znam koja je varijanta gora. Rekla bih da su obje podjednako negativne u svom konačnom rezultatu.
A pazite što sam napravila neki dan. Znači bila sam preponosna na sebe iako bi mnogi možda okarakterizirali moje ponašanje kao nepristojno.
Mama je pozvala mene i sestru da odemo s njom i njezinim kolegicama s posla na izložbu. Trebale su im još dvije osobe da bi imale stručno vodstvo pa smo mi uskočile. A i volim gledati slike. To me oduvijek nekako smirivalo. Prije bi me to bilo sram napisati jer nije ‘’in’’ ići na izložbe, već na botox.
Uglavnom, ja sam došla prije mame i sestre jer volim doći malo ranije, dok moja mama voli doći u zadnji čas. Njezine kolegice su već bile tamo, ali meni se nije dalo pričati s njima jer sam neke od njih zadnji puta vidjela prije 15 godina pa sam sjela na klupicu iza ugla, ali na nekih cca 5 metara od njih. Znala sam da bi bilo pristojno da ih odem pozdraviti i da vodimo neki razgovor o vremenu ili o tome kako sam narasla (a nisam ni centimetra narasla) otkad su me zadnji puta vidjele, ali nije mi se dalo. Slušala sam što govore iz svoje sigurne skrivene pozicije.
E onda su počele zbrajati koliko ih je i tko još treba doći. Spomenule su da nedostaje moja mama, kao i dvije osobe s kojima dolazi. U toj njihovoj kakofoniji je moje prezime spomenuto barem 10 puta i znala sam da bih se sada svakako trebala javiti i reći im da će mama i sestra biti tu za 5 minuta, ali NIJE MI SE DALO.
Onda mi je moj mozak počeo govoriti da je ovo stvarno krajnje nepristojno i da što se sa mnom događa, ali moje novo razmišljanje ga je nadglasalo i postavila sam samoj sebi pitanja:
Bi li bilo pristojno javiti se? Bi.
Želiš li to učiniti? Ne.
Je li ti trenutno važnije da ispadneš pristojna ili ti je važnija tvoja ugoda? Moja ugoda.
I ja sam ljudi moji ostala tamo sjediti potpuno mirno dok je jedna od tih žena zvala moju mamu i pitala ju gdje je i dolazi li. Kako im je moja mama rekla da bih ja trebala već biti tamo, jedna od njezinih kolegica je išla pogledati jesam li tu negdje i našla me kako sjedim iza ugla.
Srdačno smo se pozdravile i onda mi je ona postavila logično pitanje da zašto se nisam javila. Skoro sam joj rekla da zato što mi se nije dalo (ne bezobrazno, nego iskreno), ali onda sam ipak ublažila i rekla da sam malo meditirala ovdje.
Ne znam odakle sam meditaciju izvukla jer ne meditiram, ali dobro.
Nekome možda neće biti jasno zašto je meni ovo ‘’big deal’’ jer bi mu bilo normalno ovako postupiti, ali znam da će se dosta žena moći poistovjetiti s mojim mukama u ovoj situaciji. Kao i u puno drugih situacija sličnih ovoj kada postupamo kako se od nas očekuje, kako su nas naučili da moramo.
Mama čak nije dramila zbog moje ‘’nepristojnosti’’, ali je poslije komentirala da ne vidi u čemu je bio toliki problem da se javim i pozdravim njezine kolegice koje mene jako vole.
Ali nije bilo problema. Mogla sam ustati i napraviti to, ali napravila bih to protiv svoje volje, a tako više ne želim postupati.
Nisam to napravila jer nisam htjela. I to je dovoljno dobar razlog. Da nešto ne radimo jer to ne želimo. Neovisno o tome hoće li nas netko zbog tog našeg postupanja ili nepostupanja smatrati ovakvim ili onakvim.
Analogno, možemo nešto napraviti samo zato što to želimo. Premda se drugima naša odluka činila potpuno nepromišljenom, nerazumnom ili nelogičnom.
Tako sam ja na nedjeljnom ručku rekla svojima da planiram otići u streljanu probati pucati.
Mama se prenerazila:
‘’Kakva streljana? Pa nitko u obitelji nije pucao. Ja ne volim oružje.’’
Kasnije tijekom popodneva je to još dva puta spomenula jer me željela odgovoriti od mog nauma i oba puta je ponovila kako ona ne voli oružje.
‘’Jesi li primijetila mama kako si sva 3 puta naglasila da TI ne voliš oružje? Znači li to da odmah i ja ne smijem voljeti oružje jer ga ti ne voliš?’’ pitala sam ju.
‘’Pa nisam to rekla! Samo mi je čudan taj tvoj interes jer se nitko u obitelji nikada nije bavio time’’, odgovorila mi je.
‘’Znači li to onda da ja ne bih morala završiti faks da ga nitko u obitelji nije završio?’’ postavila sam joj novo pitanje.
‘’To nije isto! Kako možeš uspoređivati pucanje i faks?’’ postavila mi je novo pitanje.
‘’Ne uspoređujem, već sam samo postavila pitanje s drugim primjerom aktivnosti. Ispravi me ako griješim, ali ja sam na temelju tvojih izjava zaključila da mi govoriš da ne smijem otići u streljanu jer nitko iz obitelji nije išao i jer ti to ne voliš. Pa se samo pitam gdje sam ja u toj priči?’’ rekla sam joj smireno.
‘’Ma radi što hoćeš. Ja sam samo iznenađena. Valjda smijem to prokomentirati’’, rekla je.
‘’Možeš što hoćeš, baš kao i ja’’, odgovorila sam.
Na kraju se tata raspričao o svom pucanju u vojsci i dao mi par savjeta kako sigurno rukovati oružjem, a ispalo je da je i mama u srednjoj školi i na faksu imala predmet ‘’Osnove obrane’’ ili ‘’Obrana i zaštita’’ (nisam točno upamtila) gdje su teorijski učili o oružju. Kako je razgovor dalje tekao, saznala sam da je postojao i praktični dio nastave i da je mama, ni manje ni više, pucala iz puške M48. Ja sam se počela jako smijati na ovo jer si ne mogu zamisliti svoju mamu s puškom. Ali dosta o tome.
Čisto usput da spomenem da je odlazak u streljanu jedna od aktivnosti u okviru mog izlaženja iz zone komfora.
No iako je ovo s pucanjem nebitan primjer, na njemu sam htjela objasniti da doista možemo raditi što hoćemo samo zato što to hoćemo. Istovremeno, drugi ljudi imaju pravo imati mišljenje o tim našim postupcima i ne odobravati ih.
Netko će reći da je takvo postupanje iz čiste želje nepotrebno i sebično, ali nije. Nužno je. Možemo dati otkaz iako je naša pozicija cijenjena i dobro plaćena. Možemo otići od muža iako imamo djecu. Možemo prodati stan i preseliti u Francusku iako ne govorimo francuski. Sve ovo možemo napraviti samo zato što ŽELIMO.
Naravno da moramo biti svjesni rizika i mogućih posljedica naših odluka, ali ne treba radi straha ne raditi ono što istinski želimo.
Opet sam ušla u dubinu. Možda su ovi koji smatraju da previše filozofiram u zadnje vrijeme u pravu. Ali ne mogu si pomoći. Mene ovo obuzme.
Neke frendice me po novom zovu ‘’naš duhovni vođa’’. Zajebavaju me naravno, ali vidim da se većini sviđaju promjene u mom razmišljanju.
Ja im kažem:
‘’Samo vi mene sprdajte, ali meni je toliko lakše živjeti ovako.’’
A najveća promjena koju sam napravila je ta da sam promijenila svoje misli. Nije bilo lako, ali nije ni teško. Nekako prirodno ide kad krenete. S time da nije dovoljno samo čitati i slušati, već i primjenjivati. U tome je tajna uspjeha.
Još otkako sam u srednjoj školi prvi puta čula za Kunderin roman ‘’Nepodnošljiva lakoća postojanja’’, termin lakoće postojanja me zaintrigirao. Provlačila sam ga kroz svoje misli sve ove godine. To je bilo nešto čemu sam podsvjesno težila, a što mi se činilo toliko nedostižno i daleko.
Zašto? Zato što sam mislila da lakoća postojanja znači da smo stalno sretni, nasmijani, pozitivni, da je sve ružičasto i da viđamo jednoroge svuda oko sebe. A to je apsolutno nemoguće postići (osim ako niste stalno na nekim teškim drogama).
Kada sam shvatila da za mene lakoća postojanja znači poznavanje sebe i ponašanje u skladu sa sobom, oslobođenje od kalupa u koje sam stavljena kao mlada, a koje sam odavno prerasla, neopterećenost mišljenjem drugih, znanje kako se nositi s negativnim emocijama koje su sastavni dio života i prihvaćanje da druge ljude ne mogu kontrolirati niti mijenjati, ja stvarno mogu iskreno reći da mi je postalo lakše živjeti.
Nisam još potpuno postigla lakoću postojanja, ali ‘’lagana’’ sam. Tako je moj osobni trener znao odgovoriti kada bih ga pitala kako je. Rekao mi bi:
‘’Lagan sam.’’
To je značilo da je dobro, da je smiren i da ga trenutno ništa ne muči. Meni je njegov odgovor bio top jer je bio drugačiji. Obično ljudi odgovore s:
‘’Dobro. Ok. Ide. Izdržava se. Pamtim i bolje dane.’’
On je bio lagan.
Ima jedna pjesma koja kaže:
‘’Volim što sam lagana.’’
Ja volim tu pjesmu, a volim i kada sam lagana.
Voljet ćete i vi taj osjećaj.
Zato vam želim da budete lagani. Da umjesto adresa i poslova mijenjate svoj um. Da pucate u streljani umjesto po šavovima. Da ne budete u zlatnoj sredini, već na vrhu svijeta. Da se oslobodite kalupa i postignete svoju lakoću postojanja.
Možda ne znate otkud točno krenuti, kao što nije znala ni moja frendica, a bome ni ja. Ali krenite.
Jer kako je Rumi rekao:
‘’Kad kreneš putem, put se pojavi.’’
