Razvila se jedna pomalo neobična navika između mene i kolege s posla moje frendice. Njih dvoje dijele ured na poslu, a kako se nas dvije čujemo na dnevnoj bazi, ja sam joj jednom prilikom poslala svoju fotografiju jer nisam bila sigurna jesam li pretjerala s kombinacijom boja svog poslovnog outfita za taj dan. Ona je dala prolaznu ocjenu, ali je (kako bismo čule i muško mišljenje) pokazala moju sliku svom kolegi. Odobrio je i on.
Drugi dan ju je kolega iz zezancije pitao da kako se njezina frendica (ja) danas obukla. Pa sam ja opet poslala svoju sliku. I ne pitajte me kako, ali to se sada pretvorilo u dnevnu rutinu. Mislim najčešće se radi o mom selfiju koji okinem u sjedećem položaju i na kojem se vidim do pasa (iliti struka). Oni pogledaju, prokomentiraju styling za taj dan i svi nastavimo dalje raditi.
Čovjeka nikada nisam upoznala i moguće da nikada niti neću, ali neka on zna kako sam ja obučena svaki dan.
No, ovo sam krenula pisati zato što su oboje primijetili da, svaki puta kada sam u košulji, tu košulju zakopčam do grla. Kako oni nisu bili prvi koji su to uočili, počela sam malo razmišljati o tome je li to uobičajeno ili ne. Pa sam nastavila dalje promišljati o tome po čemu sam ja možda specifična, a što nije toliko uobičajeno za sve ljude.
Uspjela sam iskopati osam stvari koje su karakteristične za mene.
Dakle, prva stvar je već spomenuto zakopčavanje košulje. Ja i kada odem van u košulji, zakopčam sve gumbe. Nije da mi je to ugodno uvijek. Ovisi o košulji. Neke me malo stegnu oko vrata, ali svejedno ih zakopčam do kraja.
S druge strane, moja sestra je po ovom pitanju potpuno oprečna meni jer ona nosi isključivo ugodnu odjeću. Čak u toj mjeri da si je znala, dok smo bile mlađe, izrezati majice za treninge. Znači kupila bi novu majicu i onda uzela škare i izrezala dio oko vrata kako bi joj majica bila što udobnija i prozračnija. Meni to nije bilo baš jasno. Tada, a nije mi ni sada.
Ona pak, kada vidi mene u košulji zakopčanoj do grla, komentira:
''Molim te otkopčaj si bar taj prvi gumb jer ja ne mogu disati dok te gledam.''
Nekad ga otkopčam njoj za ljubav, a nekad ne.
Ako su mi stopala hladna, ja ne spavam. Nema tog umora koji bi me nagnao da usnem. Problem kod ovog je bio u tome što mi se često nije dalo ustajati iz kreveta u potrazi za čarapama. Još ako bih upalila svjetlo, ono bi me razbudilo i eto problema. Ali tijekom vremena sam smislila način kako da prevladam ovaj problem pa mi je ladica stolića uz krevet puna čarapa - stopalica.
To se pokazalo vrlo praktičnim jer iz kreveta samo pružim ruku, napipam tu ladicu, otvorim ju, posegnem za jednim parom čarapa, navučem ih i kroz par minuta me nema - usnula sam. Iako je ovo vrlo praktično, vjerojatno je i vrlo čudno jer pretpostavljam da nema puno ljudi koji drže čarape u ladici stolića uz krevet. Ili možda ima?
Najčešće se radi o maloj žličici s dugom drškom. Te su mi najdraže. Mama je mišljenja da to radim jer ne želim odrasti, ali to nije razlog. Jednostavno mi je velika žlica prevelika. Ne da mi se toliko otvarati usta. Problem je jedino pojesti juhu s malom žličicom. Pokušajte i javite mi koliko vam je vremenski trebalo za jedan tanjur juhe. Srećom, ne jedem juhu često jer nisam baš ljubiteljica pa izdržim tih cca 2x mjesečno koliko ju jedem.
Nije jako velik, ali nije ni malen. Vidi se izdaleka i na upečatljivom je mjestu. Volim ga. Vole ga i drugi kada ga pokažem. Da ne kopčam košulje do grla, bio bi češće na svjetlu dana. No, jedna moja specifičnost sakrije drugu. Tako je to.
Ovo na prvu možda zvuči malo dvosmisleno, ali mislila sam na sva osjetila, ne samo na dodir. Objasnit ću na primjerima. Kada želim bolje osjetiti neki miris (npr. muški parfem nepoznatog prolaznika na ulici – što sam već spominjala u tekstu ‘’Bolna ti bolujem’’), zažmirim i duboko udahnem.
Isto tako nerijetko žmirim dok pjevam kako bih mogla bolje ''čuti tj. osjetiti'' melodiju. Pretpostavljam da to ljudima koji su sa mnom vani nije neka špica, ali kako žmirim, ne vidim njihove izraze lica. Ja sam u pjesmi i meni je dobro. Znam zažmiriti i na plaži kako bih mogla bolje čuti more. To valjda dođe s godinama. Prije se na plaži pilo i zabavljalo, a sad se osluškuju valovi. Jedino radi okusa ne eliminiram vid. U hrani uživam otvorenih očiju.
Na ljubav prema njima me nedavno podsjetio jedan razgovor koji sam čula u prolazu na ulici. Uz mene su na onom sklopivom biciklu prošli otac i sin. Otac je vozio bicikl, a sin je bio u onoj sjedalici koja se stavi naprijed na guvernal. Ne bih ih možda niti primijetila jer sam se bavila svojom novom zanimacijom - gledanjem u krošnje drveća, ali pažnju mi je privukao isječak njihovog razgovora koji sam uspjela uloviti dok su prolazili uz mene.
‘’Moram kupiti auto. Što misliš koji bih trebao kupiti?’’ pitao je otac dječaka.
‘’Slveni’’, ispalio je dječak.
Naravno da mu dijete koje jedva govori nije odgovorilo:
‘’Definitivno novu Mazdu CX-60 hibrid.’’
Zapitala sam se je li ovo očevo pitanje bilo primjereno jer se meni činilo totalno neprilagođeno uzrastu djeteta. S time da ja nisam stručnjak za to što treba pitati djecu, a što ne. Možda je i sasvim ok.
Onda sam zaključila da bih vjerojatno i ja, kada bi mi netko postavio to isto pitanje, odgovorila s ‘’crveni’’. Jer je moje razumijevanje u automobile otprilike na razini tog djeteta. Ali odmah iduća pomisao mi je bila ''pickup truck''. To bi zapravo bio moj odgovor na pitanje koji auto kupiti. Bez definiranja marke.
U njih sam se zaljubila kada sam bila u Nevadi. Tamo ih puno voze i ogromni su. Svaki put kada bih vidjela neki, trčala sam da stanem ispod retrovizora i onda gnjavila sestru da me slika. Nisam palčica, nego su im retrovizori bili otprilike na visini koja odgovara mojoj. Mislim da nisam vidjela tako visoke kod nas.
Tada sam rekla sestri da ću si ja jednog dana kupiti takav ogroman pickup truck.
‘’I vozit ćeš se s njim po Zagrebu?’’ pitala me.
‘’Pa dobro, znam da nisu baš najpraktičniji za gradsku vožnju, ali moćno izgledaju’’, odgovorila sam joj svjesna da je moja ideja totalno promašena, ali nisam htjela odustati.
‘’A što ćeš prevoziti u njemu? Svoju torbicu?’’ nastavila je dalje s pitanjima.
‘’Posudit ću od nekog susjeda električnu pilu ili kutiju za alat. Tek toliko da se nešto vozi iza’’, počela sam tada i ja sprdati vlastitu ideju.
‘’Molim te samo da me pozoveš kada ćeš se negdje u centru grada parkirati s njime bočno. To stvarno ne želim propustiti, a mislim da bi bilo dobro i snimiti taj event’’, rekla je.
‘’Ne samo da ću te pozvati, nego ću te i provozati do tog parkirnog mjesta. Iza uz alat, da ga ne vozim praznog’’, odgovorila sam joj.
Nisam ga kupila. Barem za sada.
Ja sam mislila da žene većinom spavaju u pidžamama, ali kad sam se malo raspitala u svojoj okolini, ispalo je da spavaju u spavaćicama, potkošulji ili nekoj udobnoj pamučnoj majici i tajicama dolje i sl. Rijetko koja je rekla da spava u pidžami. Ja ne znam zašto, ali meni spavaćice nikada nisu legle. Uvijek bi mi se podigle do sredine leđa pa bi mi bilo hladno ili bi me žuljali ti nabori koji bi se stvorili između mog trbuha i kreveta.
S time da je pritom bitno i o kakvim se pidžamama radi. Donedavno sam si kupovala isključivo pidžame s likovima iz crtića i sličnim dječjim printevima. Imala sam jednu rozu s hrpom zelenih avokada po sebi. Frendica mi ju je kupila za jedan rođendan (iako sam rekla da želim ruž) jer zna da obožavam avokado. Nosila sam ja tu pidžamu neko vrijeme, premda sam svaki puta kada sam prolazila uz ogledalo, samoj sebi rekla:
‘’Cirkus!’’
Ali nakon potresa sam si kupila ozbiljnije pidžame. Jer ove koje sam dotad imala nisu bile za ekspresno istrčavanje van iz stana. Osim u neki dječji parkić.
Vjerojatno ni ova moja (sada već višemjesečna) navika s početka teksta nije baš uobičajena pa zaslužuje svoje mjesto na popisu. Međutim, ne smatram ovu naviku lošom. Kada znate da dvoje ljudi ujutro čeka da vidi kako ste se danas obukli za posao, imate više motiva srediti se čak i na dane kada bi najradije u trenirci (ili pidžami s avokado printom) otišli na posao.
Eto, to su moje specifičnosti. Bar one koje su mi prve pale na pamet.
Kako bi glasio vaš popis?
Znam da će netko sada sigurno pomisliti da nema vremena baviti se sa sobom i toliko promišljati o sebi kao ja. Ali zapitajte se je li to baš potpuno točno? Koliko vremena zapravo provedemo razmišljajući o sebi i analizirajući sebe i svoje postupke, ali na vlastitu štetu?
Često razmišljamo o sebi u negativnom kontekstu pa si postavljamo pitanja tipa:
Jesam li trebala ono reći? Što je mislila kolegica kada je rekla ono o meni? Je li se mama naljutila jer ju danas nisam nazvala? Jesam li loša prijateljica zato što sam odbila posuditi novac? Zašto sam toliko neozbiljna? Plačem li previše? Kako se klijent usuđuje zvati me vikendom? Zašto šef ne vidi koliko se trudim?
I tako redom.
Takve misli ničemu ne koriste. Štoviše, od njih se osjećamo loše. Ja sam godinama bila u vrtlogu overthinkinga. Evo još jedne riječi za koju ne znam hrvatsku inačicu. Ako netko zna koja bi to riječ bila, a da se ne radi o doslovnom prijevodu, neka mi javi.
Uglavnom, predlažem da danas ili sutra (ili koji god dan odabrali) razmišljate o sebi isključivo tako da istražujete sebe sa zanimanjem. Pa čak i sa strasti. Da se pitate po čemu se specifični. Da se osmjehnete kada se sjetite da primjerice često obučete rasparene čarape. Ili o čemu god da se radilo.
Moj bivši je bio specifičan po tome da je zaboravljao platiti parking. Znači 8 od 10 puta bi ga zaboravio platiti. Ne poznajem nijednu drugu osobu koja se toliko naplaćala kazni za parkiranje. Ja to nisam mogla shvatiti. Znala sam da je opet zaboravio, kada bi iznenada, usred nekog razgovora ili u kinu ili gdje god da smo bili, uzviknuo:
‘’A u kurac!’’ i posegnuo rukom prema džepu da izvadi mobitel.
Onda je slijedilo slanje poruke i iščekivanje odgovora da vidimo je li dobio kaznu ili ne. Ne mogu vam opisati njegovu sreću kada nije dobio kaznu. Bio je sav ozaren i preponosan. Ne znam na što je točno bio ponosan, ali ponos se mogao iščitati na njegovom licu.
Dakle, on bi zaboravio platiti u trenutku parkiranja, ali bi se kasnije, nakon pola sata, sat ili dva, ipak sjetio da nije platio. Fascinantno kada malo bolje razmislite.
Ja sam se naravno ljutila na njega radi toga, smatrala ga neodgovornim pa jedno vrijeme preuzimala na sebe obavezu da ga podsjetim da plati parking.
Inače, mislim da bi mi moje frendice, da znaju za ove tekstove, vjerojatno rekle da previše spominjem svog bivšeg.
‘’Pa prekinuli ste prije više od tri godine, a ti ovdje svako malo napišeš nešto o njemu’’, čujem ih kako govore.
Ali spominjem ga onoliko koliko ga se sjetim. Nekome će to biti previše, nekome će biti premalo. Meni je taman. U zadnje vrijeme kada netko komentira da je nešto ‘’pre’’, postavim pitanje:
‘’Prema čijim kriterijima?’’
Ili:
‘’U odnosu na koga?’’
Time hoću postići da moji sugovornici osvijeste da ćemo u usporedbi s nekim drugim uvijek nešto raditi ''previše'' ili ''premalo'' i zato uspoređivanje nije dobro. Trebamo sve raditi u mjeri koja nama odgovara jer ne možemo biti previše ili premalo ovakvi ili onakvi u odnosu na sebe.
Da sam upoznala svog bivšeg s današnjim mindsetom, jednostavno bih ga prihvatila kao osobu koja često zaboravlja platiti parking, umjesto da mu zamjeram to da je previše zaboravljiv što se plaćanja parkinga tiče.
Jer ako samoj sebi postavim prethodno navedeno pitanje:
Previše zaboravljiv u odnosu na koga?
Odgovor bi bio - u odnosu na mene koja nikada ne zaboravim platiti parking. Ali da sam ga svaki puta, umjesto sa sobom, uspoređivala s osobom koja 10/10 puta zaboravi platiti parking (pretpostavljam da i takvi biseri postoje), onda bih zaključila kako je moj bivši još i dobar. Najbolje bi bilo da ga nisam ni s kime uspoređivala, već prihvatila činjenicu da je sve to taman u odnosu na njega. Zaboravljiv je onoliko koliko je zaboravljiv. To je on.
Život postane puno lakši kada prihvatimo da nam mozak ne funkcionira svima isto i da je svatko od nas specifičan, odnosno jedinstven na svoj način.
Zato budite specifični - kopčajte košulje do grla ili ih nosite potpuno raskopčane, režite majice, vozite slveni auto, kupite pickup truck u kojem nemate što prevoziti, spavajte u čarapama, nosite rasparene čarape.
Ali pritom dopustite i drugima da budu specifični. Prihvatite njihovu posebnost i uživajte u njoj. Ili ju prihvatite i otiđite. Možete ju i ne prihvatiti i otići, ali tada najčešće odlazite s ljutnjom.
Najgora varijanta je (po meni) ne prihvaćati i ostati. Jer tada ostajete s ljutnjom koja se s godinama taloži u vama i šteti vam.
Maya Angelou je rekla: ''Ako vam se nešto ne sviđa, promijenite to. Ako to ne možete promijeniti, promijenite svoj stav.''
Mislim da je ovo ključno jer je borba s drugim ljudima u kojoj je naš krajnji cilj da se ta druga osoba promijeni - borba s vjetrenjačama. Puno je svrhovitije ''boriti'' se sa sobom dok ne promijenimo svoj stav.
Tu često pružamo otpor, a glavni argument nam je:
''Neka se on/ona promijeni. Zašto bih se ja mijenjao/la?''
Odgovor je:
Zato što će tebi biti bolje.
I doista hoće…
