Autentičnost

Jučer sam si prije spavanja priuštila malo Instagrama. Iako i dalje mislim da je to skrolanje po društvenim mrežama najčešće gubitak vremena, moram priznati da me ovog puta zabavilo. Na feedu mi se pojavila razgolićena fotografija žene koja je u tekstu ispod fotografije pitala svoje pratitelje što misle gdje će staviti novi piercing. Nemam naviku čitati komentare ispod fotografija, ali kako ih je bilo gotovo 300, zanimalo me što ljudi toliko pišu.

Nisam se mogla načuditi. Bilo je puno komentara u vidu emotikona (srce ili ona vatrica). Pa komplimenata tipa ''goriš'', ''najljepša'' i sl. Onda je bilo onih komentatora koji su doista pogađali gdje će staviti piercing pa su pisali različite lokacije na tijelu, od kojih za neke nisam uopće znala da su potencijalne lokacije za piercing. Ali pretežiti dio komentara je bio od muškaraca i sastojao se u opisivanju toga što bi joj radili. Takvi komentari sami po sebi me nisu iznenadili, ali iznenadilo me tko komentira i što komentira.

Prvi komentar koji moram spomenuti je komentar čovjeka koji je na slici profila s malim djetetom, a ovoj ženi je napisao:

''Ne znam gdje ćeš staviti piers, ali rado bi detaljno pregledao tvoje tijelo da ga pronađem.''

Ja sam dva puta čitala.

Mislim moguće je da više ne živi s majkom svog djeteta ili da mu je to dijete nećak ili nećakinja (radi se o poprilično malom djetetu s tek naznakama kose pa nisam imala po čemu raspoznati spol). Kako je imao zatvoren profil, nisam mogla dalje istražiti radi li se o njegovom djetetu ili ne. Inače bih to svakako učinila.

Idući komentar koji mi je bio fascinantan je bio od čovjeka za kojeg bih, po slici profila, rekla da ima nekih 70 godina, a koji je napisao:

''Dobro ću da te šurim.''

Ljudi moji! Urnebes. Počela sam se naglas smijati. Prvi puta sam čula za izraz ''šuriti'', ali iz konteksta sam shvatila što bi trebao značiti. Ne znam baš da on ikoga može ''dobro šuriti'' u svojim godinama, ali s druge strane ima ona:

''i labavi može da zabavi''

pa se čovjek valjda time rukovodi.

Još ću jedan biser izdvojiti kod kojeg ne znam je li me više oduševila razina nepismenosti ili količina uskličnika koju je komentator koristio u tekstu koji je napisao, a koji je glasio:

''Ljepa!!! Napast ste i grjeh!!! Vruća kao lava!!''

Zanimljivo mi je bilo kako joj se, iako je pohotan i stariji od nje, obraća s ''vi''. Btw, nepismeni je na slici profila u potkošulji i ima zavidnu trbušinu i brkove. Čisto da možete spojiti lik s djelom.

Ali u cijeloj priči me najviše iznenadilo koliko ljudi si je dalo truda da komentira ovaj post, da pogađa, da komplimentira.

S druge strane, ranije ovog mjeseca mi se frendica požalila kako ne može vjerovati da ona na sliku svojih prekrasnih rukotvorina (stvarno su predivne) dobije jedva 20 lajkova, a da ženske koje se slikaju polugole imaju po 2.000 lajkova na slikama.

Najprije sam joj rekla neka se onda slika razgolićena sa svojim rukotvorinama u naručju i da je problem riješen (zezala sam se naravno). A onda sam joj rekla da broj lajkova ne utječe na ljepotu njezinih rukotvorina i kvalitetu njezinog rada te neka ju broj lajkova ne obeshrabruje.

Vratit ću se još malo na prvog komentatora kojeg sam spomenula - onog s malim djetetom na slici. Uzmimo da je on doista oženjen i ima malo dijete, ali usprkos tome javno komentira kako bi pretraživao tijelo druge žene. Njegova žena to možda zna, ali joj ne smeta, a možda i ne zna pa joj također ne smeta.

On možda u tome ne vidi problem jer je to radio i prije nego se oženio i postao otac, a stava je da su to samo njegove misli glede kojih ne poduzima konkretne radnje pa nema posljedica. Možemo ga zbog njegovog ponašanja osuđivati, a možemo reći da je ostao autentičan i ponaša se u skladu sa svojom prirodom te nema problem s time da svoje misli javno napiše.

S druge strane, ima puno muškaraca koji se, kada su sa svojim ženama, ponašaju potpuno drugačije nego kada njih nema. Prvi put sam se s time susrela za vrijeme faksa kada sam radila jedan studentski posao.

Voditelj odjela u uredu u kojem sam radila je bio jako društven i duhovit - pravi veseljak. Bio je stariji od mene 20-tak godina i poznavao je mog oca, tako da se nikada nije neprimjereno ponašao prema meni, niti sam ikada osjetila da me promatra kao objekt, već sam više stekla dojam da me doživljava kao kćer. Objašnjavam vam kontekst jer je bitan za nastavak priče.

Dakle, u uredu je bila prijateljska atmosfera. Prema nama studenticama su se odnosili kao da smo dio tima i svaki dan smo svi zajedno jeli pod pauzom. On je, usprkos svom položaju i razlici u godinama, tražio da mu govorimo ‘’ti’'.

Onda je došlo vrijeme godišnjih odmora i ja sam ga totalno neočekivano srela dok sam s frendicama šetala po rivi. Znala sam da on ljetuje u drugom gradu pa je moje iznenađenje bilo još i veće. Za potrebe teksta ću ga nazvati Tin.

‘’Oooo Tin pa bok! Otkud ti ovdje?’’ veselo sam ga pozdravila i krenula prema njemu kako bismo se rukovali.

On mi je mrtav ozbiljan odgovorio:

‘’Dobar dan. Došli smo na izlet.’’

Nastavio je hodati sa ženom koja je bila pored njega i vidjelo se da ne planira stati.

‘’Aha! Ugodan dan onda’’, rekla sam i pokunjeno se vratila do cura ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Cijeli taj dan sam vrtjela u glavi jesam li nešto zeznula što se posla tiče prije godišnjeg. Je li mu netko istračao nešto o meni da je tako promijenio ponašanje? Jesam li mu nešto krivo rekla prilikom zadnjeg gableca? Nikako nisam mogla shvatiti u čemu je problem.

Kada sam se vratila s godišnjeg, prepričala sam susret s ''Tinom'' kolegici koja je bila stalna zaposlenica u tom uredu. Pitala sam ju zna li možda što bi mogao biti razlog njegovog neobičnog ponašanja.

‘’Je li bio sa ženom?’’ odmah je ispalila.

‘’Pa bila je neka žena s njim. Rekla bih da mu je to žena jer su istih godina približno i hodali su kao par’’, odgovorila sam joj.

‘’To ti je razlog. On mene jedva pozdravi kad je s njom, premda radimo skupa već 10 godina’’, rekla je.

‘’Zašto?’’ i dalje mi nije bilo jasno.

‘’Koliko sam ja shvatila, ona je jako ljubomorna’’, odgovorila mi je.

‘’Ali ja mu kćer mogu biti praktički! I zna mi roditelje. Zašto bi na mene bila ljubomorna?’’ rekla sam.

‘’Nema to veze. Ona je ljubomorna na svaku ženu i očito mu radi velike probleme pa on radije ni s kime ne priča kada je s njom, već je jako služben i rezerviran’’, rekla je.

‘’Svašta! Ja ovo ne mogu vjerovati. Pa on je toliko društven, toliko ‘’čovjek od naroda’’. Bila sam uvjerena da sam nešto gadno zeznula kada je bio tako hladan. I bilo mi je ful neugodno pred frendicama. Ja onako srdačno i sva razdragana krenem prema njemu, a on…’’, rekla sam.

‘’Nema to veze s tobom. Da nije bio sa ženom, bio bi skroz normalan’’, rekla je i nastavila dalje raditi.

Ja se dan danas znam sjetiti toga. Kakav je to život? Znači taj čovjek se mora ponašati skroz drugačije od onoga što mu je prirodno i prilagođavati svoje reakcije željama svoje supruge koja očito ima nekih problema sa samopouzdanjem.

Još ajde da je on neki Apolon kojem se žene bacaju pod noge. Ali nije - upravo suprotno. No, iako izgledom nije lijep, lijep mu je karakter, a ona mu ubija taj karakter svojim nesigurnostima. Tj. on joj to dopušta, tako da je ‘’krivica’’ podijeljena.

Srećom, ja sam dobila objašnjenje njegovog ponašanja. Ali zamislite da je sreo kolegicu iz srednje škole recimo, s kojom se nije vidio od mature, i tako se ponašao prema njoj. Ona ne bi znala da se tako ponašao zbog žene pa bi vjerojatno zaključila da se razbahatio. Ili tko zna što.

Ovo prilagođavanje ponašanja me podsjetilo na jednu poznanicu. Radi se o ženi s kojom sam išla u istu teretanu i popile smo piće par puta iza treninga. Na zadnjoj cugi sam ju krenula slikati jer je bila jako crvena od treninga. I ona mi kaže:

‘’Čekaj čekaj! Da maknem cigarete sa stola.’’

Ja sam pričekala i fotografirala ju nakon što je kutiju cigareta stavila iza leđa.

‘’Zašto si morala maknuti cigarete?’’ pitala sam ju za pojašnjenje.

‘’Ma stara mi ne zna da pušim pa ih uvijek mičem’’, odgovorila mi je.

‘’Dobro kako bi ova fotka mogla doći do tvoje mame? Nije da ju ja znam’’, rekla sam.

‘’Ali poslat ćeš meni tu fotku pa ako ću joj pokazivati neke slike na mobitelu, da ne bi slučajno vidjela’’, rekla je.

Vidite li vi dokle to ide? Znači radi se o ženi od cca 40 godina koja ima svoju obitelj i ne živi s majkom već godinama, ali i dalje od nje skriva da puši.

''A što bi se tako strašno dogodilo da ti mama sazna da pušiš?'' pitala sam ju.

''Stara moja, ne znaš ti moju mamu. Slušala bi prodike idućih par mjeseci, bombardirala bi me porukama, a moguće da ne bi niti pričala sa mnom. Mlađa kćer je nedavno izlanula da ''mama puši'' i jedva sam se izvukla pričom da se radilo o onom Wiipsticku koji sam samo isprobavala'', rekla je.

E sad, zašto zrela žena od 40 godina ne želi svojoj mami od cca 65 godina reći da puši? Nije da se radi o tinejdžerki kojoj će mama uskratiti džeparac ili zabraniti izlaske zbog toga.

S time da ta moja poznanica generalno nema problem s time što puši - uživa u cigaretama i puši bez srama pred svima - čak i pred vlastitom djecom. Osim pred mamom. Zašto je mama u ovom primjeru toliki problem?

Ako skriva da puši jer ne želi uzrujati majku do koje joj je jako stalo, ne bi li onda trebala jednostavno prestati pušiti jer su joj majka i njezin mir važniji od cigareta? To očito nije slučaj budući da ona i dalje puši, iako svjesna da majka ne odobrava pušenje.

Ako skriva da puši jer želi izbjeći konflikt s majkom, znači li to da će se uvijek i u svemu prilagođavati majčinim željama kako ne bi dolazilo do svađa? Hoće li onda proživjeti život prema majčinim pravilima? Ili u skrivanju ako se slučajno ne pokorava nekom od majčinih pravila?

S druge strane, zašto je mami toliko bitno da njezina kćer ne puši? Radi li se o brizi za njezino zdravlje? Ako je zdravlje navodni razlog, zašto ne prigovara tome što kćer povremeno popije ili što nezdravo jede? Ali glede toga mama ne radi probleme. Uostalom, zar ne može prepustiti svojoj već odavno punoljetnoj kćeri da sama brine o svom zdravlju?

Nameće mi se zaključak da se ovdje, što se majke tiče, radi o potrebi za kontrolom. S druge strane, kćer želi udovoljiti majci i zadržati status ''dobre kćeri''.

Ali koje su to karakteristike dobre kćeri? Prema čijim kriterijima je dobra kćer ona koja ne puši? Jesam li ja dobra kćer samo zato što ne pušim? Kakve veze pušenje ili nepušenje imaju s ulogom kćeri? Mene su recimo naučili da bi dobra kćer bila ona koja brine o roditeljima, koja ih redovito zove i posjećuje, koja ih ne vrijeđa. Cigarete se nisu spominjale.

S time da postoje razne varijante ''fiksacija'' mama. Nekima su to odlasci u crkvu nedjeljom, a povezano s time zna biti i da dobri katolici ne idu na jogu pa kćeri skrivaju da idu na jogu i lažu da idu na misu. Neke majke se ne slažu s načinom kako njihove kćeri odgajaju svoju djecu. Neke s odabirom partnera. Neke s načinom odijevanja. Za neke je apsolutno neprihvatljivo da njihove kćeri psuju.

Već sam spomenula u tekstu ''Gdje je nestao čovjek'' kako je meni mama nametala da moram kuhati, tj. pripremati gozbe svojim gostima jer to radi svaka dobra domaćica.

Ja sam se s time dugo mučila i ludila sam na majčine komentare sve dok nisam sa samom sobom raščistila što je gostoprimstvo za mene i što za mene znači biti ''dobar domaćin/ica''. To nikako nije podrazumijevalo da se iscrpim pripremom hrane pa onda umorna i nervozna dočekam goste.

Kada sam ja to sa sobom riješila, mamini komentari me više nisu uzrujavali. Shvatila sam da je njoj neshvatljivo da mene priprema velike količine hrane ne veseli i da mi predstavlja muku jer ona polazi od sebe, a nju kuhanje veseli i ispunjava i ona doista ne vidi u čemu je toliki problem skuhati ručak za 8 osoba. U svemu majko! U svemu.

No kako sam ja s vremenom ostajala sve više mirna na njezine komentare, oni su se prorijedili i nije dolazilo do potpuno nepotrebnih svađa.

Sad bi mi moja poznanica sigurno rekla:

''Ali ne znaš ti moju staru! Ona je toliko naporna i uporna. Toliko me maltretira da bi sve bilo isto čak i da sam ja mirna.''

E tu griješimo.

Kao prvo, svatko će reći da je njegova mama (ili tko god da je u pitanju – svekrva, šef, muž, susjeda) najteža osoba na svijetu i da se s njom ne može. Tvrdit će da je meni bilo lako to napraviti jer moja mama nije ''takva''.

Moja mama je prekrasna osoba – puna duha, vedrine, optimizma, znatiželje, energije. No, s druge strane, moja mama sve najbolje zna. Njezine vrijednosti su univerzalne, njezina uvjerenja su najispravnija, njezin stav je nepogrešiv. Znala sam joj, u fazi dok sam postavljala granice prema njoj i radila na našem odnosu, reći:

''Ti si mama mjerilo svih stvari.''

Ne napadački, već smireno i uz smiješak.

Ona bi tada shvatila da joj želim poručiti da mi pokušava nametnuti svoje stavove, ali da ja imam VLASTITO ''unutarnje mjerilo'', različito od njezinog. Da mi je netko prije rekao da ću moći ovako s njom razgovarati, rekla bih mu:

''Ne znaš ti moju mamu. Ja s njom ne mogu izaći na kraj.''

A eto mogu. S time da je mama potpuno ista. Ja sam se promijenila, tj. vratila sam se autentičnoj sebi.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno biti autentičan. Koliko to čovjeku promijeni život iznutra.

Da ste slobodni fotografirati se s cigaretom u ruci.
Da ste slobodni veselo pozdraviti kolegicu s posla.
Da ste slobodni pozvati goste bez da im kuhate.

Svjesna sam da vas ovaj moj tekst neće navesti na to da komentirate kako ''gorim'' ili da su moje riječi ''vruće kao lava'', ali nadam se da će vas navesti na to da promislite je li vam kontrola nad time što bi neka vama bliska osoba trebala raditi, prestati raditi ili promijeniti doista toliko bitna. Čak i ako je cijena vaše kontrole neautentičnost te druge osobe.

Moj je savjet da radije energiju trošite na kontrolu vlastitih postupaka. Zašto?

Zbog rečenice koju je Lao Ce izrekao još prije nove ere, a ja sam njezinu važnost i značenje shvatila tek nedavno. Ali bolje ikad nego nikad. Ta rečenica je:

Kontrola samog sebe je prava moć.