Opet raspakiravam kofer. Ja stvarno obožavam putovati, bilo privatno, bilo poslovno. Ne moraju to biti neka duga ili daleka putovanja. Dovoljno mi je da samo na par dana odem negdje, promijenim okolinu i potpuno se resetiram. Imala sam jednog susjeda koji je govorio:
‘’Kaj imam od života ako si malo ne popijem?’’
Takav je i moj moto, ali glede putovanja.
‘’Što imam od života ako malo ne putujem?’’
Kad idem na putovanja sa sestrom ili frendicom/frendicama, to je već uhodan sistem. Malo je drugačije kada idem na poslovna putovanja jer sam tada nerijetko prisiljena boraviti s ljudima koji mi ne odgovaraju, a kako moj mozak funkcionira u takvim situacijama sam već opisala u tekstu ‘’Haters gonna hate’’.
Ja jednostavno nisam jedna od onih osoba koje su, kada dođu u novo okruženje, u raspoloženju ‘’hvala što postojite’’.
Imam jednog kolegu koji to doista govori ljudima. Kada mi je prvi puta rekao:
‘’Hvala što postojiš!’’
doista nisam znala što da mu odgovorim. Mislim da sam mu rekla da zahvali mojim roditeljima, ali bila sam zbunjena jer nisam znala što je primjereno odgovoriti na to. Nisam baš sigurna da je to nešto na čemu bi meni trebao zahvaljivati. Jesam li ja zaslužna za to što postojim? Treba li uopće na tome drugima iskazivati zahvalnost?
Ajde da je rekao:
‘’Drago mi je da postojiš.’’
Ovo ‘’hvala’’ me zbunjuje, ali dobro.
Uglavnom, ja sam svaki puta kada se nađem u nekoj novoj situaciji najprije promatrač. Stojim sa strane i snimam situaciju, sumnjičavo promatram ljude i uočavam pretežito ono što mi se ne sviđa.
Ovo putovanje s kojeg sam se upravo vratila je bilo poslovno. Dvodnevna edukacija je bila u pitanju. Kada smo se prvog dana skupili u foajeu hotela, odmah su mi u oko upale dvije žene. Jedna zbog svoje mršavosti, a druga zbog ‘’šljive’’ koju je imala ispod oka.
Što se tiče ove mršave, nije se radilo o prirodnoj mršavosti, već ekstremnoj - ono kada su preostale samo kosti s malo kože na njima pa je i laiku jasno da nešto nije u redu. Nisam doktorica, ali definitivno bih zaključila da žena ima anoreksiju, i to neki poodmakli stadij. A radi se o ženi srednjih godina, obrazovanoj, s izgrađenom karijerom. Uvijek mislim da bi takve žene, zbog svoje zrelosti i samosvjesnosti, trebale same sebi priznati da nešto ne štima i potražiti pomoć, ali često nije tako. Nažalost.
Nedaleko od nje je stajala ova s masnicom pod okom. Po boji se vidjelo da masnica nije novonastala jer je bila one zeleno-žute boje. Žena nije nosila puder, niti je na bilo koji način pokušala prikriti tu masnicu. To me navelo na pomisao da je masnica možda doista nastala na neki nevin način. Npr. možda je žena pilila drvene letvice pa se komadić drveta odlomio i odletio joj baš ispod oka. I eto ti masnice. Pretpostavljam da bih dobila upravo tako neko logično objašnjenje da sam bila nepristojna i pitala ju otkud joj masnica ispod oka i je li sve dobro s njom.
Kada sam po završetku tog prvog dana predavanja došla u svoju hotelsku sobu, razmišljala sam o te dvije žene.
Kakva je naša uloga kao društva prema njima? Svjesna sam da je apsolutno neprimjereno išta pitati jer bi time zadirali u njihovu privatnost, ali očigledno je da nešto nije u redu kako kod jedne, tako i kod druge. Zašto ne reagiramo? Zašto je normalno praviti se da ne vidimo prekomjernu mršavost ili tjelesnu ozljedu na drugoj osobi?
Opet, s druge strane, što bismo postigli reakcijom? Stvorio bi se neugodan trenutak jer nitko neće nepoznatoj osobi na poslovnom putovanju istresti dušu o svojim poremećajima - kako u prehrani, tako i u obiteljskim odnosima. A da baš to i naprave, što dalje? Poslovni put će završiti, svi ćemo otići svojim kućama i takvim zadiranjem u nečiju privatnost nećemo baš puno postići.
Nisam pametna oko toga što napraviti, ali uvijek mi to bude teško gledati. Onda si kažem da te osobe sigurno imaju svoju obitelj i prijatelje koji bi im trebali pomoći, odnosno koji bi trebali reagirati i nastavim dalje svojim putem. Iako sam u slučajevima poput ove s masnicom pod okom svjesna da su uzročnici masnice često upravo članovi obitelji pa nikada nisam skroz mirna. Bar prvih nekoliko dana, a poslije zaboravim.
Zadnji puta sam ženu toliko mršavu poput ove s putovanja vidjela na prošlogodišnjem ljetovanju. Zamijetila sam ju za doručkom u hotelu jer mi je bilo neobično da jede jabuku, i to onu tvrdu zelenu. Pomalo agresivno ju je grizla, tako da se čulo odlamanje komada jabuke kada bi ga potegnula zubima.
A znate i sami kakvi su hotelski doručci. Nema čega nema i posvuda se šire mirisi pečenih jaja, slanine i toplih peciva. I ta se žena, uza sve to, odlučila na tašte jesti tvrdu i kiselu ‘’Granny Smith’’ jabuku, uz koju je pila crnu kavu. Onda sam ju malo bolje promotrila i vidjela da je jako mršava.
Mislim možda žena jednostavno voli jesti voće za doručak, ali upravo zbog njezinog izgleda, sumnjam da je to u pitanju.
Inače, za hotelskim doručcima jako dolazi do izražaja moja karakteristika ‘’promatrača’’ pa često, kada mi moj sugovornik nešto priča, moja pažnja bude za drugim stolom. Sestra (koja je najčešće moj suputnik na putovanjima), je već navikla na to.
‘’Kada završiš sa svojim voajerizmom, čisto da znaš da ti imam nešto za reći’’, kaže mi dok slaže sendvič.
’'Joj sorry, reci’’, kažem joj ja nakon što se glavom ‘’vratim’’ za naš stol.
‘’A što je tako zanimljivo preko?’’, pita me ona, misleći na stol za kojim je sjedila jedna mlada obitelj s kojom sam ja odlučila doručkovati.
‘’Ma zagledala sam se jer su djeca jako smiješna. Manji sin je naopako obukao tenisice - lijevu na desnu, a desnu na lijevu, a mama je to tek sada skužila, a stariji sin se derao kako ga nešto ‘’čoha’’ pa mi je bilo zanimljivo kako majka poprilično smireno hendla cijelu tu situaciju prije nego je popila kavu’’, odgovorila sam joj.
Onda se i sestra zagledala preko pa smo zajedno promatrale dok je tata sinu vraćao tenisice na odgovarajuća stopala, a mama je pregledavala drugom sinu glavu na dijelu na kojem ga je svrbjelo iliti ‘’čohalo’’.
U svakom slučaju, ne preporučujem da sjednete pored mene za doručkom ako ne želite biti promatrani jer si ja ne mogu pomoći.
Ono što me često iživcira na tim doručcima su ljudi koji jedu kao da sutra ne postoji. To je svojstveno za naše ljude. Znači odlaze po repete 3-5 puta. Prvo jaja sa slaninom. Onda tanjur pun narezaka i sira. Onda se prelazi na slatko pa se pojede količina kroasana i tih slastica dovoljna za cijeli tjedan, a ne jedan doručak. A za kraj zdjelica voća. I uvijek to zaliju velikom količinom kave, cijeđenih sokova, a neki popiju i čašu mlijeka. Jer eto, zašto ne?
Ja gledam i mislim si kako i zašto natrpaju sve to u sebe? Posebice mi to nije jasno kada se radi o ljetnom godišnjem i kada nakon takvog doručka trebaju otići na plažu. Ja ih već vidim kako plutaju na površini mora napuhnutih trbuha od sve te prekomjerne hrane.
Ne znam je li stvar u tome što je doručak uključen u cijenu noćenja pa žele pojesti količinu hrane koja će odgovarati iznosu koji su platili za noćenje ili jednostavno ne mogu odoljeti hrani koja tako lijepo pripremljena čeka da se posluže njome.
No da se vratim na svoju prvotnu sumnjičavost prema ljudima. Nedavno sam odlučila pokušati biti drugačija i otvorenija prema novim ljudima.
Izašla sam kratko prošetati jer sam cijeli dan provela u stanu i na ulici mi se obratio neki muškarac. Prvo ga nisam skužila jer sam slušala glazbu na slušalice i gledala krošnje drveća. To mi je nova okupacija - gledanje krošanja drveća i vrhova zgrada. Prije sam uvijek gledala prema podu ili u razini očiju, ali sada, otkako gledam prema gore, otvorio mi se sasvim novi svijet.
To je nekada malo nezgodno jer znam fulati ulice, i to u vlastitom kvartu. Neki dan sam se tako zagledala u krošnje i otišla dvije ulice dalje od one u koju sam trebala skrenuti. Jednostavno nisam primijetila.
Tog dana sam isto tako gledala prema gore, a taj muškarac je praktički iskočio pred mene iz parkića pored kojeg sam prolazila i obratio mi se na engleskom. Skinula sam slušalice s ušiju i poslušala ga. Rekao je da je bloger koji piše o Zagrebu i da bi volio čuti moje mišljenje o gradu.
Naravno da sam nahvalila Zagreb uzduž i poprijeko.
I tako smo krenuli pričati, a najzanimljiviji dio mi je bio kada mi je rekao da je mislio da sam ja umjetnica. Rekla sam mu da moja profesija nije ni blizu umjetnosti, ali da i ja pišem blog pa da možda ipak imam neku umjetničku crtu. A i kako ne mogu nikome od svojih pričati o blogu jer se za njega ne zna, zašto ne udaviti nepoznatog čovjeka o tome.
Tada mi je rekao da ću možda onda i o njemu, tj. o našem susretu pisati na blogu. I evo, bio je u pravu, samo mislim da je on mislio na tekst malo drugačijeg sadržaja.
Tražio je da pogađam odakle je on. Ja stvarno ne volim ta pogađanja. Ili mi reci, ili mi nemoj reći. Kao i kada ekipa traži da pogodim koliko imaju godina. Što god rekla nije dobro. Ako kažem previše, uvrijede se jer ispadne da izgledaju stariji nego što jesu. Ako kažem premalo, onda ispada da namjerno lažem jer im želim komplimentirati time da izgledaju mladoliko.
Uglavnom, lik je iz Indije, ali zadnjih par godina živi po raznim gradovima u Europi (trenutno u Ljubljani) jer je freelancer i zapravo uopće nije bloger, nego radi na izrađivanju čipova. Nisam baš skužila što točno.
Pozvao me na kavu, ali odbila sam ga pravdajući se nedostatkom vremena. Nakon toga me pitao za broj kako bi mi se javio kada opet dođe u Zagreb pa da popijemo kavu. Odlučila sam postupiti drugačije nego inače pa sam mu dala broj. Reku neću uvijek polaziti od toga da je možda serijski ubojica ili seksualni predator koji iskače iz parkića. Bit ću otvorena za nova poznanstva.
Moja spontanost nije dobro ispala. Mislim ništa strašno nije bilo, ali naravno da se javio već sutradan. I dan iza toga. Pa dva dana iza toga. I još se uz to javljao sa ‘’hi’’ uz koji bi stavio emotikon (iliti osjećajnik) ruke koja maše.
Ja ne volim takva javljanja s ‘’bok’’. Ili nešto pitaj - započni neku konverzaciju ili nemoj ništa niti slati.
Navaljivao je da što prije idemo na kavu iako sam mu rekla da imam dva putovanja ovog mjeseca i neke privatne obveze zbog kojih neću moći. Pokušavala sam mu svoju nezainteresiranost za komunikaciju s njim pokazati svojim kratkim odgovorima iza kojih nisu slijedila nikakva pitanja, ali nije to baš dopiralo do njega.
Kada sam na jednoj grupnoj kavi ispričala za svoju situaciju s Indijcem, frendice se nisu mogle načuditi da sam mu dala broj.
‘’Pa kako si dala broj nepoznatom Indijcu?’’, ispitivale su me začuđeno.
‘’A što ja znam. Mislila sam da će se javiti za kavu i to je to. Nisam znala da će on imati u glavi naše indijsko vjenčanje i mene s onom točkom između očiju’’, rekla sam im.
‘’Dobro što ste se vi sad zajapurile kao da je otišla s njim u Indiju’’, rekao im je frend i nastavio:
‘’Ako ga se želiš riješiti, moraš prestati odgovarati. Mi muškarci ne analiziramo to jesu li vaši odgovori zainteresirani ili ne. Dokle god odgovaraš, slat će ti. Ali prvo provjeri da te nije čipirao jer ako je, onda ti nema spasa.’’
‘’Ma brijem da je i to lagao. Najprije je bloger pa izrađuje čipove, a tko zna što radi zapravo’’, rekla sam.
I tako sam ja poslušala savjet svog prijatelja i na iduće ‘’hi’’ nisam ništa odgovorila. Sljedećeg dana sam dobila poruku Indijca sadržaja:
‘’Kidnapped????’’
Naravno! Jer je jedino logično objašnjenje za moje neodgovaranje na njegovu poruku to da sam oteta. Ne znam samo jesu li me oteli vanzemaljci ili pripadnici crnogorskih mafijaških klanova. Fascinantno mi je to kako neki ljudi ne žele shvatiti dok im direktno ne kažeš. Na prvu mi je došlo da mu odgovorim:
‘’Yes! Please help me.’’
Međutim, kada sam malo razmislila, zaključila sam da je moguće da neće shvatiti da se zezam pa da ću se odjednom naći u ulozi žrtve međunarodne otmice zbog njega. Zato je uslijedio izravan ‘’odjeb’’ (ali pristojan naravno jer sam ja pristojna osoba).
Skužila sam da u toj komunikaciji sa strancima često dođe do nerazumijevanja u humoru i forama. Oni ih jednostavno ne skuže. Baš na ovoj zadnjoj poslovnoj edukaciji sam ‘’bacila foru’’ jednom Belgijcu i on ju nije skužio. Nešto je pričao o tome kako je skoro zakasnio jer je most zatvoren zbog prosvjeda. Pričali smo na engleskom, ali prenijet ću vam naš dijalog na hrvatskom.
‘’Zašto prosvjeduju?’’, pitala sam ga.
‘’Zbog klimatskih promjena. Neki prosvjednici su se čak lijepili za asfalt’’, odgovorio mi je.
‘’O pa onda mora da je Greta među njima’’, rekla sam nasmijavši se.
‘’Ne ne, Greta nije ovdje’’, odgovorio mi je ozbiljno.
‘’Ma zezala sam se’’, rekla sam.
Mislim znam da mi to s Gretom nije najbolja fora ikad, ali uvijek budem razočarana kada netko ne skuži moj smisao za humor.
Idem sada oprati odjeću jer mi je iduće putovanje poprilično brzo. Ovo je srećom privatno pa bi trebalo biti skroz ugodno, ali sa mnom se nikad ne zna. Čudaci i ‘’smarači’’ me nekako uvijek pronađu.
Kažu:
‘’Kako zračiš, tako privlačiš.’’
Veselim se danu kada ću početi privlačiti normalne muškarce. Ali s druge strane, i ovakvoj mi kolega zahvaljuje što postojim pa valjda situacija nije toliko kritična.
Zapravo, dokle god oblačim cipele na odgovarajuća stopala, ja sam prezadovoljna. Jer ne bi bilo lako ‘’skitati’’ s naopako obuvenim cipelama.
A ja nosim čizme skitaljke.
No, za razliku od Balaševićevog stiha, mislim da mene nije teško voljeti.
Pa da.
