Bolesna sam. Ništa posebno nije u pitanju - pretpostavljam da upala grla. Zašto moram pretpostavljati? Zato što mi doktorica nije dala dijagnozu, niti mi je rekla što mi je točno. Bio je stvarno zanimljiv taj moj dolazak u njezinu ordinaciju.
Uvodno da kažem da ja stvarno ne volim biti bolesna. Mislim, nitko to ne voli. Ali ja, iako inače pazim na zdravlje (idem na sve kontrolne godišnje preglede te u globalu zdravo živim), prehladu i njoj slične bolesti pokušavam izignorirati i samostalno riješiti bez odlaska na bolovanje i mijenjanja svog svakodnevnog života. Kada osjetim da me nešto počinje hvatati, odem u ljekarnu i kupim sve što mogu bez recepta - pastile i sprej za grlo, sirup, kapi za nos, biljno ulje za sinuse, šumeće tablete za suzbijanje simptoma prehlade i ako još nešto apotekarka predloži, uzmem i to.
Onda odem u dućan i kupim 2 kilograma agruma pa si to bjesomučno cijedim svaki dan. Idući korak je odlazak u trgovinu zdrave hrane gdje kupim one razno razne prahove. Trenutno doma imam šipak u prahu i aroniju u prahu. To dodajem u čaj, zajedno s medom i limunom.
I tako sam ja ‘’sama svoj doktor’’, idem normalno na posao i živim kao da prehlade nema. Sve to funkcionira nekoliko dana, ali najčešće moje metode liječenja podbace i grlo počne boljeti sve jače, kašalj se pojačava, nos se puni, promuknem… Znate i sami kako to ide.
Tako je bilo i ovog tjedna. Već me u utorak počelo boljeti grlo, ali ja sam se uporno pravila da je sve ok i do petka išla raditi. Bila je neka gužva na poslu i nisam htjela da drugi moraju odrađivati moj dio. U četvrtak sam već bila toliko loše da nisam ni štikle obula na poslu, nisam stavila ruž i nisam košulju uvukla u suknju, nego je šlampavo plesala oko mene.
Kad me kolegica vidjela na hodniku, samo je uzviknula:
‘’Ajme pa ti izgledaš grozno!’’
‘’Znam, i osjećam se grozno’’, odgovorila sam joj svojim sexy promuklim glasom.
‘’Mislim nemoj se uvrijediti, ali baš izgledaš grozno grozno. Blijeda si, podočnjaci su ti ogromni, iscrpljeno ful izgledaš’’, nastavila je.
E sad više nisam bila sigurna je li ovaj susret iskoristila da me dobro izvrijeđa pod krinkom zabrinutosti ili se radilo o iskrenoj brizi za moje zdravlje. No, u svrhu održavanja korektnih kolegijalnih odnosa, odlučila sam vjerovati da se radilo o iskrenoj brizi.
Uglavnom, sutradan sam otišla nešto ranije s posla i drito kod doktorice. Ne zbog kolegice i njezinih komentara, nego jer sam shvatila da ovo očito neće proći bez antibiotika.
Došla sam među prvima u čekaonicu, sjela i za 10-ak minuta je izašla sestra. Pružila sam joj svoju zdravstvenu iskaznicu jer im je ona plastična ‘’posudica’’ na zidu koja služi za ostavljanje zdravstvenih bila potrgana pa ju nisam imala gdje ostaviti.
‘’Jeste li naručeni?’’, pitala me, ignorirajući moju ispruženu ruku sa zdravstvenom iskaznicom.
‘’Nisam’’, odgovorila sam s upitnikom iznad glave jer mi nije bilo jasno o kakvom naručivanju govori.
Voljela bih da ste čuli njezinu dvominutnu dernjavu o tome kako se za preglede treba naručivati, kako doktorica ima gužvu, kako su se svi ovi ljudi (bilo ih je još troje uz mene u čekaonici, od čega dvoje za ordinaciju druge doktorice) naručili. Uglavnom, dobro mi je očitala bukvicu, ne dopustivši mi da zaustim i završila s time da me doktorica neće primiti ako nisam naručena.
Ja bih prije popizdila na ovakve stvari. Znači, točno se sjećam onog osjećaja bijesa koji bi mi se javio najprije u prsima, a onda bi se lagano širio cijelim tijelom i pojačavao sukladno s dernjavom osobe koja me verbalno napada. U konačnici bi sve kulminiralo mojom burnom reakcijom kao vrstom protunapada ili obrane.
Sada sam ostala potpuno mirna. Pustila sam ju da izrecitira svoje do kraja (jer se očigledno radilo o naučenom govoru za nas neposlušne pacijente) i kada sam napokon došla do riječi, smireno sam joj rekla:
‘’Ja se stvarno loše osjećam. Da sam znala da se trebam naručiti, naručila bih se, ali kako rijetko dolazim - zadnji puta sam bila prije dvije godine valjda, nisam znala za ovu praksu naručivanja.’’
Stisnula je usnice i promatrala me ispitivački par sekundi. Onda se smekšala (možda i zbog mog glasa koji je doista zvučao grozno) i rekla da će vidjeti s doktoricom mogu li se smatrati hitnim slučajem kojeg primaju mimo narudžbi.
Doktorica je pristala pregledati me. Na hodniku doduše. Ne znam je li to bio vid kazne jer se nisam naručila, ali izašla je iz ordinacije i rekla da će me pogledati iza paravana u čekaonici. I tako sam ja stala iza tog paravana, a ona mi je pogledala grlo i poslušala pluća. Za grlo je odmah rekla da je jako upaljeno i da to vidi bez da ga osvijetli onom lampicom. Za duboko disanje je samo prokomentirala da je ok. Nakon toga me poslala izvaditi krv u obližnji dom zdravlja i rekla mi je da nazovem za točno dva sata.
Napravila sam kako mi je rečeno. Kada sam ju dobila na telefon, izmijenile smo (uz uvodne pozdrave i moje predstavljanje), točno tri rečenice:
‘’Pogledala sam nalaz i šaljem vam Sumamed pa ga podignite u ljekarni.’’
‘’Ok, a kakva je krvna slika?’’, pitala sam.
‘’Nije loša; šaljem Sumamed’’, rekla je i poklopila slušalicu.
Eto, zato ne znam što mi je točno pa moram pretpostavljati. Jedno neobično iskustvo sve skupa. Ali, s druge strane, da je sve bilo uobičajeno i išlo svojim redovitim tokom, ne bi bilo ovog teksta, niti bih imala što prepričavati prijateljima i rodbini. Upravo su neuobičajene situacije one koje pamtimo pa ih u tom smislu treba cijeniti, iako nas nekada izbace iz takta.
Sada sam na kućnoj njezi kod svojih. Mamina kuhinja je najbolji lijek za sve. Jedini problem vezano za to je taj da sam potpuno izgubila osjetilo mirisa i okusa. To mi se već dugo nije dogodilo. Za poludit’!
A mama je čak ispekla gibanicu jer zna da ju obožavam. Pojela sam reda radi 2 komada i nisam osjetila baš ništa. Kako je mama znatiželjno čekala moj komentar, pohvalila sam teksturu tijesta jer sam jedino to mogla osjetiti.
Ali to nije sve. Tata je odlučio ispeći roštilj. Jedem ja to meso, jede ono mene. Jedino dobro u svemu ovome je da sam mogla jesti luk. Mislim mogu ga jesti i inače, ali ne volim onaj aftertaste nakon njega, ali sada zbog nedostataka osjetila, nije bilo tog problema. Ljutinu sam čak nešto i osjetila kada sam samo luk stavila u usta i žvakala ga. Sestra me čudno gledala, a ja sam namjerno nastavila trpati luk u usta i gledala ju ravno u oči dok sam ga žvakala. Bio je to onaj izazivajući pogled tipa ‘’ako si faca, natrpaj i ti hrpu luka u usta i žvači’’. Naravno, nije prihvatila moj izazov, već mi je rekla da prestanem jer će mi pozliti, nakon čega smo obje prasnule u smijeh.
No da se vratim na svoja izgubljena osjetila.
Možda nekoga tko ne voli jesti gubitak okusa i mirisa ne bi toliko uznemirio, ali meni je hrana jako bitan faktor u životu. Ono čega me u takvim situacijama najviše bude strah jest da se radi o trajnom stanju, odnosno da mi se okus i miris nikada neće vratiti. Ne znam kako bih to podnijela.
Kad ovako razmišljam, da (ne daj Bože) moram birati, doista ne znam koje bih od ta dva osjetila odabrala.
Miris mi je stvarno jako važan. Znači muški parfemi. Ja uvijek kažem da dobar parfem muškarca čini duplo privlačnijim. Ili ako inače nije privlačan, parfem će ga učiniti privlačnim. Nekada na ulici, kada uz mene prođe muškarac koji dobro miriše, spontano ispustim zvuk ‘’mmmmm’’. Često zažmirim i duboko udahnem, a nekada i hodam neko kraće vrijeme iza njega. Na pristojnoj udaljenosti naravno.
Cure mi svaki puta kada im kažem da sam opet ‘’pratila’’ muškarca po ulici zbog parfema kažu da nisam normalna.
Možda i nisam, ali taj nagon je jači od mene.
S time da imam osjećaj da danas muškarci puno manje koriste parfeme nego prije. Tipa na mom prošlom radnom mjestu od 10 kolega, samo je jedan redovito svaki dan stavljao parfem i lijepo mirisao. Mislim nisu ovi ostali smrdjeli, nego jednostavno nisu koristili parfeme, već samo dezodorans. Kada sam jednom pitala dvojicu od ovih 9 ‘’neparfemaša’’ zašto ne koriste parfem, prvi je rekao da je to bacanje novca, a drugi da nema naviku.
Kako misli bacanje novca?
Parfem je oblik ulaganja u sebe. U svoj cjelokupni dojam. U svoj identitet. U svoju prepoznatljivost. U svoj karakter. U svoju privlačnost i seksipil.
Moguće da ja dajem preveliku važnost mirisu i parfemima, ali mišljenja sam da bi korištenje parfema trebalo biti navika svima.
Parfemi me redovito i asociraju na neke ljude. Primjerice kad osjetim parfem koji je koristio moj bivši, ja spontano izgovorim njegovo ime. Moja sestra se onda počne okretati okolo (ako smo u nekom bircu primjerice) i ispitivati me:
‘’Gdje je? Ne vidim ga.’’
‘’Ma ne, netko ima isti parfem’’, odgovorim joj.
Osim na ljude, mirisi podsjećaju i na neke događaje. Nedavno sam na poslu imala proustovski moment na miris voćnog jogurta. Jela sam s kolegicom pod pauzom i ona si je miješala zobene pahuljice s voćnim jogurtom od trešnje.
‘’Ajme koliko dugo nisam jela taj voćni jogurt. Zapravo, znam točno otkad. Miris me odmah bacio u automobil sestričnine frendice kada smo išle na njezinu djevojačku’’, rekla sam.
‘’Djevojačku tvoje sestrične?’’, pitala me kolegica za pojašnjenje dok je lizala poklopac jogurta.
‘’Da. Išle smo na vikend u neku kuću na moru, nas cca 15 cura i sestra i ja smo se vozile s njezine dvije frendice do tamo i uzele si tekuće voćne jogurte da pijemo putem. Cura koja je vozila je, u trenutku kada je moja sestra otvorila jogurt i otpila gutljaj, poludjela i rekla da ne podnosi miris tog jogurta i da bi ju lijepo molila da ne jede i ne pije u njezinom službenom autu’’, ispričala sam joj.
‘’Simpa neka curka’’, kaže moja kolegica.
‘’Hahaha! Totalno simpatična. Odmah smo znale da će to biti zanimljiv vikend i djevojačka. Zamisli takav kokošinjac zatvoren u kući punoj alkohola. Ali na kraju je bilo sve ok jer su se one međusobno dobro slagale, samo smo sestra, ja i još jedna naša frendica bile ‘’autsajderi’’ pa su nas hejtale’’, rekla sam joj između zalogaja.
‘’Volim ta zatvorena ženska društva koja se ne otvaraju za nove ljude čak ni za specifične evente poput ovog’’, komentirala je.
‘’Ma nama je bilo top na kraju, ali vjerojatno zbog cijele te traume podsvjesno nisam pojela voćni jogurt od trešnje već godinama. Morat ću pitati sestru je li ga ona jela’’, rekla sam, prebacivši se potom na neku drugu temu.
Eto, taj miris mi je ostavio gorak okus (da se opet malo poigram riječima).
Trenutno bih voljela imati bilo kakav miris i okus, pa čak i gorak. Međutim, ovakve situacije, kada izgubimo nešto što smo imali i što nam je uobičajeno imati, nas osvijeste glede toga koliko nam to znači ili koliko nam je značilo.
Sjećam se kako nas je, dok nije oboljela, baka svakodnevno zvala na telefon. Zvala je svako jutro u 10,00 sati. Bila je točna kao švicarski sat. Nama je to naravno, nekada išlo na živce pa smo se unutar kuće svađali tko će se javiti.
‘’Ja sam se jučer javila’’, vikala je sestra iz svoje sobe.
‘’Dolje sam u kupaoni, tuširam se, ne mogu do telefona’’, vikala je mama iz donje kupaonice.
‘’Ja pričam na mobitel’’, zaderala sam se ja iz dnevnog boravka.
Tog jutra se tata javio na kraju, a baka je bila sretna što je mogla malo popričati sa zetom.
Sada kada bake više nema, da nam se pruži prilika za samo još jedan bakin telefonski poziv, točno u 10,00 sati, svađali bi se oko toga tko će se javiti na telefon. Trčali bi goli i bosi, s gornjeg i donjeg kata.
Isto je i sa zdravljem. Uzimamo ga zdravo za gotovo, a čim ga nemamo (premda trenutačno), odmah ga više cijenimo. Kada netko kaže da je zdravlje najbitnije i da trebamo biti zahvalni što smo zdravi, često samo kimnemo glavom i pomislimo kako se radi o floskuli koju ponavljaju stari ljudi. Inače, hrvatska riječ za tuđicu ‘’floskula’’ je navodno ‘’ispraznica’’. Oprostit ćete mi, ali u zadnje vrijeme me jako zabavljaju ove zamjene za tuđice. Kažu da svaka budala ima svoje veselje. Pa tako i ja.
S time da sam ja doista zahvalna na zdravlju i trudim se toga sjetiti svakoga dana. Unazad 6 mjeseci sam svaku večer pisala dnevnik zahvalnosti i svaki puta sam među stvarima na kojima sam zahvalna navela i zdravlje.
Inače, iako volim pisati, imala sam otpor prema tom dnevniku zahvalnosti jer me užasavala pomisao da imam obvezu svaku večer sjesti i ispisati stranicu do dvije toga na čemu sam zahvalna. Ali ja sam si to pojednostavila pa sam pisala samo natuknice (njih 5 do 10). Tipa za današnji dan bih napisala da sam zahvalna na:
Kao što vidite po popisu, dan nije bio baš najuzbudljiviji ikad jer ležim bolesna u krevetu, i to bez osnovnih osjetila, ali i danas se našlo par stvari na kojima mogu biti zahvalna.
Predlažem da pokušate jer vam vođenje tog dnevnika u obliku kratkih natuknica doslovno oduzme 2-3 minute dnevno, a stvarno pomogne da promijenite način razmišljanja u smislu da postanete zahvalniji, a i dobijete bolji uvid u to koje su vam osobe i stvari važne.
Jer se tu često razlikujemo.
Primjerice mojoj doktorici je važno da se njezini pacijenti naruče za pregled. Mojoj mami je važno da mi ispeče najdraži kolač kada sam bolesna. Meni je važno da muškarac dobro miriše. Sestričninoj frendici je važno da nitko ne srče jogurt u njezinom službenom autu.
Ja sigurno nikad neću u svoj dnevnik zahvalnosti napisati da sam zahvalna što su se tog dana svi pacijenti moje doktorice naručili na pregled, ali ću napisati da sam zahvalna na kolaču koji mi je ispekla mama ili razgovoru s dragom prijateljicom. Ako vam neki razgovor kojeg ste tog dana vodili ne padne na pamet prilikom pisanja dnevnika, shvatit ćete na kojem je mjestu otprilike ta osoba u vašem životu.
S time da neke razgovore više ne možemo voditi jer sugovornika nema, kao moje bake na primjer. Da sam ranije razmišljala na ovaj način, vjerojatno bih i svakodnevni razgovor s bakom više cijenila, ali ako te reakcije na pozive stavimo na stranu, u globalu sam bila dobra unuka. Nekome to možda ne bi bilo važno, ali meni jest i zahvalna sam mlađoj sebi što je bila unuka kakva je bila.
I završit ću s jednim pitanjem o zahvalnosti Roya T. Bennetta, čiji citat ‘’do what is right, not what is easy’’ sam koristila i u opisu bloga, iako tada nisam znala čiji je citat, već sam ga pročitala na vrećici šećera koju sam dobila uz kavu. Mene ovo pitanje navelo na razmišljanje pa možda i vas potakne da promislite.
Pitanje glasi:
‘’Ako nisi zahvalan na onome što imaš, zašto misliš da bi bio zahvalniji kad bi imao ono što nemaš?’’
Zašto žene "overthinkaju", tj. zašto se zabrinutost kolegice odmah smatra vrijeđanjem izgleda, a ne brigom?
Primjetio sam to i kod svojih prijateljica kad im nešto kažem ili pitam da znaju pitati mislim li to stvarno ili ih pod*ebavam.
Rekla bih da je ovo pitanje za milijun dolara:). Mislim da je u konkretnom primjeru (dakle kada se radi o komentarima vezanim za izgled), razlog u tome što smo tu često nesigurne. A tumačenje radi li se o potencijalnom vrijeđanju ili brizi će kod mene u velikoj mjeri ovisiti o tome od koga je došao komentar, kojim tonom je izrečen i uz koji izraz lica. Nadam se da sam barem donekle objasnila:). S time da bi možda bilo dobro direktno pitati prijateljice zašto misle da se radi o pod*ebavanju.