Opet sam se probudila usred noći. Zna mi se povremeno dogoditi da se probudim oko 2 ili 3 ujutro i da ne mogu više zaspati. Buđenje u 5 mi je relativno normalno jer idem rano na spavanje. Prije sam smatrala čudnim što se tako rano budim, ali sada sam to prihvatila pod svoje normalno. Još kad sam na nekom podcastu čula da se uspješni ljudi trude ustajati u 5, reku trebala bih biti sretna radi toga, umjesto da si budem čudna.
Ovo buđenje usred noći mi ipak predstavlja problem jer želim još spavati, a ne ide mi. Onda posežem za razno raznim tehnikama da opet usnem.
Uvijek krenem s onim ovčicama koje preskaču drvenu ogradu. Problem je što ovčice u mojoj glavi često podivljaju. Počnu skakati previsoko preko te ograde ili ih nahrupi cijelo stado na ogradu, umjesto da idu polagano jedna po jedna. Nekada znaju zadnjim nogama zapeti za ogradu jer nisu dovoljno visoko skočile. I tako. Možete otprilike steći dojam kako me ti scenariji nikako ne umiruju.
Slično je i s brodom koji plovi. To mi je tata predložio još u tinejdžerskim danima - da si zamislim brod koji polagano plovi i svojim prednjim dijelom para more i da u glavu dozovem zvuk valova koji se pritom čuje. Možete vjerojatno po prethodnom primjeru s ovčicama zaključiti kako ta plovidba broda završi u mojoj glavi. Valovi podivljaju ili se odjednom taj brod pretvori u katamaran koji juri po pučini ili dođe do strašne oluje.
Kažu da i meditacija umiruje. Ja se nikada nisam našla u tome. Ne znači da možda jednog dana neću, ali koliko god se trudila i koliko god čitala o benefitima meditacije, ne ide mi. Ali kada u 3 ujutro ležiš budna u krevetu i očajnički pokušavaš zaspati jer znaš da će ti za 3 sata zvoniti alarm, a da te iza toga čeka 8 sati rada tijekom kojih moraš biti koncentrirana, pokušaš i s meditacijom. Onda malo udišem-izdišem, fokusiram se na svoje tijelo dio po dio i radim sve te stvari koje sam naučila na jogi.
Inače, išla sam na jogu punih mjesec dana. To je bilo nakon operacije koju sam opisala u tekstu ‘’Ne odgađajte odgodivo’’. Nisam smjela trenirati neko vrijeme pa sam odlučila upisati jogu. Kako je to bio početni tečaj, nismo izvodili teške poze, nego samo osnovne i puno se ležalo i disalo. Nama koji se teže opuštamo to ne ide lako, ali čak mogu reći da sam se nakon prva dva sata donekle ''ufurala'' u to.
Problem su mi predstavljale gospođe koje su redovito zaspale na završnom dijelu sata kada je bilo opuštanje. Znači hrkanje na najjače. Ne zezam se za ovo. U tih mjesec dana (8 h joge sveukupno) je barem na pola netko zaspao i hrkao.
Taman krajem mjeseca, kada sam trebala odlučiti hoću li nastaviti s time ili ne, dogodio se još jedan ‘’eksces’’, a to je bilo da je netko od prisutnih, prilikom izvođenja poze, baš jako glasno ispustio vjetar. Znam da je sve to normalno kao, ali svejedno je bilo neugodno. Još čudnije mi je bilo što ta osoba nije rekla ni a ni b. Dakle, izostao je bilo kakav ‘’oprostite’’, ‘’ups’’ ili neka šala na vlastiti račun da se razbije neugoda.
Kako sam većinu vremena tamo imala zatvorene oči, nisam znala tko je to napravio. Samo sam po pravcu iz kojeg je došao taj poprilično parajući i glasan zvuk, mogla zaključiti da se radilo o osobi koja se nalazi u desnoj strani dvorane.
I eto, tako je moj pokušaj bavljenja jogom odnesen ‘’vjetrom’’.
Nakon što provedem neko vrijeme vrteći se i boreći s umirujućim mislima i pokušajima meditacije, ustajem i odlazim do frižidera. Hrana je zapravo najučinkovitija u uspavljivanju. U ovakvim svojim noćnim aktivnostima postanem svjesna kako je dobro da sama živim jer ne znam tko bi trpio moje lupanje tanjurima i šalicama usred noći. Naime, ja ne pojedem neki keksić, nego si složim cijeli doručak i skuham kavu. To je sve zapravo taktički osmišljeno da ne moram doručkovati ujutro prije posla i da mogu duže odspavati (ako uspijem naknadno zaspati).
Moje frendice su većinom ‘’spavalice’’ pa nikako ne mogu shvatiti ove moje probleme. Znam im nekada poslati sliku svog ‘’doručka’’ u tipa pola 4 ujutro. Još im je manje shvatljivo kako uspijem zaspati nakon što sam popila kavu. Ali mislim da mene u takvim situacijama uspava osjećaj punine u želucu. S hranom je jedini problem što sam nekada lijena ustati i pripremiti si sve to, ali kada se natjeram, većinom usnem.
Kada mi ni hrana ne pomogne, nego se vrtim neko vrijeme nakon što sam pojela, slijedi moja standardna izjava koju izgovorim baš na glas:
‘’Fuck this shit!’’
To je čin moje kapitulacije u odnosu na nesanicu.
Nakon toga palim noćnu lampicu i idem čitati knjigu ili, ako imam inspiraciju, pisati na laptop (kao večeras, tj. jutros). S time da, ako se odlučim za čitanje knjige, to više nije radnja s ciljem da me uspava, već spas od bjesomučne vrtnje u krevetu.
Često me ljudi, kada kažem da sam budna od 3 ujutro, onako zabrinuto gledaju i pitaju je li sve ok i muči li me nešto. Znam da imaju dobre namjere, ali skužila sam da mene to smeta. Nisam znala točno zašto pa sam (naravno) išla malo razmišljati o tome.
Čim nešto nije u skladu s uobičajenim, čudno je. Ako ne spavaš od 22 do 6 ili ponoći do 8, odmah nešto ne štima. Ili ti nije čista savjest, ili imaš neki velik problem kojeg možda nisi svjestan, ili bi trebao otići po tablete za spavanje.
Jučer sam pričala sa sestrom o tome kako su ona i kolega uveli novu naviku da svojih pola sata pauze provedu u šetnji. Rekla je da im je to super jer cijeli dan sjede, a tijekom šetnje malo protegnu noge, nadišu se svježeg zraka, upiju koju zraku sunca (ako je sunčan dan) i potpuno se odmaknu od posla za to vrijeme. Ono što joj je predstavljalo problem jest što je smatrala da sada svaki dan pod pauzom mora kupiti nešto u pekari jer jedino to može jesti dok šeta. Kažem joj ja:
‘’Ne vidim zašto si ne bi mogla ponijeti rižoto, cus cus s nečime ili bilo što drugo tako kompaktno u zdjelici.’’
‘’Pa kako ću hodati sa zdjelicom po ulici?’’, pitala me ona začuđeno.
‘’Kako hodaš sa sendvičem?’’, postavila sam protupitanje.
‘’Ali normalno je hodati sa sendvičem, dok nitko ne hoda sa zdjelicom’’, odgovorila je.
‘’Zato što nitko ne hoda sa zdjelicom, to automatski nije normalno?’’, pitala sam dalje.
‘’Pa nije nenormalno, ali bilo bi čudno’’, odgovorila mi je.
‘’Sad kad sam bila u Francuskoj, primijetila sam da tamo svi hodaju po ulici ili sjede na klupicama sa zdjelicama. Od školske djece do poslovnih ljudi u odijelima. Tamo je to očito potpuno uobičajeno. Zašto si ti lijepo ne bi zamislila da si u Francuskoj i pojela ono što ti se jede za ručak, umjesto da se opterećuješ s time što će drugi misliti i je li to što radiš ‘’normalno’’ ili nije?’’, rekla sam joj u svom kratkom motivacijskom govoru.
Vidjela sam po njoj da se još malo nećka, ali bacila sam joj ‘’bubu u uho’’.
I znate što se dogodilo? Drugi dan mi je poslala svoju sliku na kojoj drži zdjelicu i šeta. Kolega ju je slikao da bi mi mogla poslati. Iako je ovo sitnica, bila sam baš ponosna na nju.
Realno, što je najgore što se moglo dogoditi? Da ju netko iz zgrada uz koje šetaju vidi kroz prozor i kaže:
‘’Gle ovu curu kako hoda sa zdjelicom!’’
I nakon što bi ju par dana viđali tako (jer rade svaki dan isti krug oko poslovnih zgrada u kvartu u kojem rade), ubrzo bi im postalo normalno to njezino jedenje iz zdjelice. Moguće da bi dobila nadimak:
‘’Ona sa zdjelicom.’’
Big deal.
Ovo je sada jedan basic primjer, ali samo želim reći da se ne trebamo ustručavati od stvari koje su nama bitne ili su za nas specifične samo zato što će ih netko možda smatrati čudnima. Moje buđenje u 3 ujutro nije nešto što si želim, ali očito se moj bioritam buni protiv ‘’normalnog’’.
Nedavno su me na obiteljskom ručku mama i bratić pitali da jesam li ja opet u pubertet ušla ili kakva je to buntovna faza u kojoj se nalazim. Moj odgovor je bio da sam u preuranjenoj krizi srednjih godina. Bolje da ja to odvalim sada pa će mi ‘’srednje godine’’ biti mirne i spokojne. S time da, kada sam čitala zbog čega dolazi do krize srednjih godina, nisam se pronašla među navedenim razlozima.
Navest ću neke od pobrojanih razloga u članku koji sam čitala:
Uglavnom, znam ja da nije u pitanju kriza srednjih godina, već kriza identiteta zbog mog rada na sebi, ali lakše mi se zezati, nego ljudima objašnjavati što radim sa sobom.
No kada sam već spomenula seksualni nagon, moram vam ispričati o mini ‘’istraživanju’’ koje sam provodila zadnjih nekoliko dana.
Znači, frendica mi je ispričala kako su njezini muški kolege s posla jako nezadovoljni zbog nestašice seksa u braku. Žale joj se kako stvarno rijetko dođe do tog čina i oni više ne znaju što bi. Kako je ona također neudata, rekli su joj da ako (jednom kada se uda) omogući svom budućem suprugu to zadovoljstvo 2x tjedno, da će on biti među sretnijim muškarcima. Pitam ju ja:
‘’Dobro, jesu ti rekli koliko često, tj. rijetko oni imaju spolne odnose u svojim brakovima?’’
‘’Rekli su da 2-4 puta mjesečno. Ovo kada bude 4 puta smatraju dobrim mjesecom’’, odgovorila mi je.
‘’Pa to je jednom tjedno zapravo’’, rekla sam ja začuđeno.
‘’I to na dobar mjesec’’, odgovorila mi je i prasnule smo u smijeh.
Mene ova informacija šokirala. Znam da ljudi često govore kako u brakovima nestane strasti i kako zbog obaveza nemaju vremena za seks, ali nikada nisam o tome brojčano razmišljala pa me ova statistika doista začudila. Morala sam provjeriti tu informaciju pa sam pitala par bliskih frendica za koje sam znala da im neće biti neugodno podijeliti tu informaciju sa mnom. Sve se radi o ženama koje su u braku 5-10 godina, što ja smatram relativno ‘’friškim’’ brakovima.
Potvrdile su statistiku. Kao na neki mjesec zna biti i 5 puta, ali nekada prođe cijeli mjesec da ne bude nijednom.
E sad mi je trebala i muška strana priče pa sam pitala jednog frenda za kojeg sam mislila, poznavajući ga, da će statistika biti bolja (usprkos tome što ima dvoje male djece).
‘’Veliš kolege od tvoje frendice vele da 2-4 puta tjedno?’’, pitao me.
‘’Da, tako mi je ona prenijela’’, odgovorila sam mu.
‘’Lažu! To je jedino kaj ti ja mogu reći. Ili lažu ili su veliki sretnici, a da toga očito nisu svjesni’’, kaže on.
‘’Ne kužim sad. Misliš da je češće ili rjeđe?’’, pitam ja.
‘’Draga moja, to kaj vi žene nama napravite, to je nehumano. Navučete nas na taj brak, obećavate brda i doline, i kaj onda dobijemo? Odbijanje. To je jedino kaj ja dobivam od svoje žene. Boli ju glavu, umorna je, ima posla, veš se ne bude sam oprao, kaj ja samo o tome razmišljam bolesnik napaljeni. Vele teško je kad si sam jer kao muškarac moraš prilaziti ženama pa te često odbiju. Ta odbijanja kaj sam doživio prije braka od nepoznatih žena kojima sam prilazio su nula naspram odbijanja koja doživljavam sad u braku. Pa ja se već bojim uopće išta predložiti. Vikendom me odbije 10 puta do podneva’’, iznio je u svom poprilično žustrom monologu.
‘’Ok… Vidim ubola sam u osinje gnijezdo’’, kažem ja kada sam napokon došla do riječi.
‘’Ti si možda ubola, ali znaš tko mjesecima nije ništa ‘’ubadao’’? Ja! Zapravo se pitam zašto se uopće bračni krevet zove bračni! Trebao bi se zvati krevet za majke i djecu. Jer ja spavam na kauču već godinama. Da sam znao da će situacija biti ovakva, više bi novaca uložio u taj kauč. Sad su mi već krenuli i problemi s leđima. Svako malo sam pokočen, ali ako misliš da sam zbog toga dobio zeleno svjetlo da se vratim na svoje mjesto u tom tobože bračnom krevetu, varaš se. Nisam!’’, nastavio je žustro.
Ljudi moji, iz tog čovjeka je izašla takva bujica frustracije da ju ja teško mogu dočarati pisanjem. Što je najgore, bio mi je jako smiješan dok je sve to iznosio, a bilo mi je neugodno smijati se jer je on doista bio uzrujan.
Kasnije kada sam to prepričavala sestri, umirala sam od smijeha. S time da sam nakon tog razgovora prekinula daljnje istraživanje o ovoj temi jer sam shvatila da je mnogima bolna točka (barem što se muškog roda tiče).
Znam da ima i brakova s redovitijim spolnim odnosima, ali realno što je i tu normalno? Koja brojka tjedno ili mjesečno bi bila optimalna? To opet ovisi od osobe do osobe. Moj je zaključak da je bitno da se ‘’normalno’’ za supruga barem donekle poklapa s ‘’normalnim’’ za suprugu. Jer u protivnom imamo veliko nezadovoljstvo s jedne strane.
Također sam svjesna da je mnogim ženama u braku to ‘’zadnja rupa na svirali’’ i bila sam u dugogodišnjoj vezi pa znam da s vremenom ta privlačnost i potreba donekle splasne, ali
‘’neće sve svemir sam, moraš i ti malo’’.
Ovako ja na to gledam. Kao što ja imam tehnike za suzbijanje nestašice sna, tako postoje i tehnike za suzbijanje nestašice seksualnog nagona. Pa pokušajte sljedeće. Umjesto umirujućih misli, prizovite uzbuđujuće misli. Umjesto meditacije, rastegnite se malo za fleksibilnost. Umjesto hrane, posegnite za čašom vina.
I odredite si brojku. Evo dečki kažu da bi im 2 puta tjedno bilo sasvim prihvatljivo. Tjedan ima 168 sati pa da se ne mogu naći dva sata u tjednu za to, ne vjerujem. Ovo pod uvjetom da sam čin traje sat vremena. Moguće da trebate izdvojiti samo 20 minuta tjedno.
Ne znam jesam li relevantna za davanje ikakvih savjeta glede seksa, ali kako sam osjetila istinsko suosjećanje s muškarcima iz ovih priča, imala sam potrebu dati svoj doprinos na jedini način na koji mogu - pisanjem.
Odluka je naravno na vama, ali možda vam pri donošenju odluke pomogne ona mudra:
‘’Gdje ima volje, ima i načina.’’
