Javio se. Ako se pitate tko, možda vam naslov pomogne u pogađanju. Da, muškarac iz teksta ‘’Replay u krug’’. Neko vrijeme nakon našeg slučajnog susreta (opisanog u tekstu ‘’Emocionalni vrtuljak’’), poslao mi je video. Ne moram niti spomenuti koliko me presjeklo kada sam vidjela da sam dobila njegovu poruku. Bilo me strah otvoriti ju uopće. Puna 3 dana sam razmišljala što da napravim. Troumila sam se između sljedećih varijanti:
Da obrišem poruku bez da pogledam video.
Da pogledam video i ništa ne odgovorim.
Da pogledam video i odgovorim.
Prva varijanta je vrlo brzo bila isključena jer je moja znatiželja (kao karakterna osobina) poprilično jaka pa teško da bih se mogla natjerati da ovako nešto napravim. Pogotovo kada se radi o njegovoj poruci.
Druga varijanta je bila donekle moguća, primjerice u slučaju da mi je poslao neku glupost ili nešto nebitno, ali poznavajući njega, pretpostavila sam da sadržaj videa nije nešto tog tipa.
Naravno, u konačnici je treća varijanta realizirana. Poslao je snimku iz svog auta. Vozi i snima cestu ispred sebe, a na radiju svira ‘’naša’’ druga pjesma - ‘’Shallow’’ u izvedbi Lady Gage i Bradleyja Coopera. Zapravo, ako gledamo strogo kronološki, to je naša prva i zadnja pjesma, a ‘’Replay’’ je druga, ali nebitno. Onda sam još jednom pogledala video i malo zaplakala. Od osobe koja rijetko plače u zadnje sam se vrijeme pretvorila u cmizdravicu koja se svako malo rasplače. Pjesmom mi je želio poručiti da nije zaboravio.
Hvala mu na tome, ali ne znam što bih ja trebala s tom informacijom.
Mi smo se upoznali na jedan meni vrlo stresan dan na poslu kada sam doslovno istrčala van iz zgrade jer sam hitno morala udahnuti svježeg zraka da bih došla k sebi i sabrala se. Znate, jedan od onih dana kada vas ni krivu ni dužnu netko ‘’opere’’, a vi u toj situaciji morate izbalansirati između toga da se zauzmete za sebe, ali da istovremeno u svom obraćanju zadržite poštovanje prema sebi nadređenim osobama.
Ja se u takvim situacijama uvijek bojim da ću, kada se krenem braniti, izgovoriti nešto što nisam trebala i onda snositi posljedice svog ‘’dugog jezika’’. Ali jednostavno sam shvatila da ja ne mogu šutjeti i dopuštati da me se gazi. Jednom ili dva puta sam tako postupila i poslije sam danima vodila rat unutar same sebe s tim osobama i stalno se u svojoj glavi vraćala na tu situaciju. Tada sam si obećala da ubuduće neću tako, već ću na licu mjesta reći što imam, a ako prijeđem mjeru, snosit ću posljedice. I točka.
Tako je bilo tog dana. Na sastanku su nadređene osobe za nastali problem okrivile mene, ali indirektno (‘’obožavam’’ kada ljudi pričaju u šiframa, a svi znamo o kome govore), dok je zapravo sve bila krivnja kolege koji je također bio na tom sastanku, ali je naravno šutio. Iako sam raspolagala dokumentacijom iz koje je bilo vidljivo da je kolega kriv za nastali problem, nisam ju prezentirala nadređenima jer je meni bilo bitno da se problem riješi, a ne da prebacujemo lopticu o krivnji jedni na druge. A i čim sam došla na sastanak, vidjela sam da su nadređene osobe unaprijed ‘’osudile’’ mene za sve.
Uglavnom, da vas ne davim dalje s time, ja sam na tom sastanku rekla što sam imala u svoju obranu i nisam pritom pretjerala (hvala Bogu), ali sam bila jako uzrujana jer su nadređene osobe išle nisko i uvrede su bile praktički na osobnoj razini.
Dok sam u žurbi izlazila iz zgrade i vrtjela u glavi što sam još mogla reći, jesam li ovo ili ono trebala reći, zabila sam se lijevim ramenom u nekog lika, i bol me prenula iz razmišljanja.
‘’Joj oprostite’’, rekla sam mu i instinktivno si trljala rame na mjestu gdje me boljelo.
Njemu su ključevi od auta ispali iz ruku prilikom našeg sudara pa ih je podizao s poda i rekao mi:
‘’Nema veze, ali kud ćete na ovakvu stijenu?’’
‘’Nisam vas vidjela, oprostite još jednom’’, odgovorila sam mu i otišla dalje, a da uopće nisam reagirala na foru koju je nabacio.
Susrela sam ga idući puta otprilike dva tjedna nakon toga. Čekala sam lift i raskopčavala jaknu. Ciferšlus mi je zapeo za šal pa sam bila potpuno zaokupljena rješavanjem te situacije. Kada su se vrata lifta otvorila, ušla sam u lift i napokon uspjela povući ciferšlus dovoljno jako da izvučem šal iz njega. Jedini problem je bio što je ostala rupa na šalu.
‘’Pas mater’’, mrmljala sam gledajući rupu na svom novom šalu kojeg sam tog dana prvi puta stavila na sebe.
Nisam primijetila da je netko ušao u lift iza mene.
‘’Dobro jutro! Kako rame? Jeste li se oporavili?’’, rekao je muški glas.
Podigla sam pogled i vidjela njega. Nisam baš dobro upamtila kako izgleda, ali po njegovom pitanju za rame sam znala da je riječ o muškarcu s kojim sam se nedavno sudarila.
‘’O dobro jutro! A jesam… Onoliko koliko je moguće od udarca na takvu stijenu’’, odgovorila sam mu, okrećući brzo šal da se ne vidi novonastala rupa.
‘’Nadam se da ste se oporavili i od onoga radi čega ste bili toliko uzrujani. Izgledali ste kao prokuhana krpa kada ste istrčali iz zgrade’’, rekao je.
‘’Hvala vam na toj prekrasnoj usporedbi. Mislim da mi doista nitko nikada nije rekao da izgledam kao prokuhana krpa’’, odgovorila sam.
‘’Hahaha! Mislio sam samo u smislu boje vašeg lica tada, ne općenito. Ali ja jesam poseban pa moguće da ćete puno neočekivanih stvari čuti od mene ubuduće’’, rekao je samouvjereno.
‘’Pa komentari su vam definitivno posebni. Ovo je moj kat. Doviđenja’’, rekla sam, nasmijala mu se i izašla.
Tu večer mi se prvi puta javio. Taman sam došla doma iz šetnje s frendicom i vidjela na mobitelu poruku s nepoznatog broja. Radilo se o fotografiji velike površine snijega na kojoj je štapom ili nečim sličnim bio napisan tekst ''PROKUHANA KRPA''. Odmah sam znala tko ju je poslao, iako i dalje nisam znala njegovo ime. Odgovorila sam hrpom onih smajlića koji umiru od smijeha i pitala ga kako je došao do mog broja, no nije mi htio reći, već je odgovorio:
‘’Rekao sam vam da sam ja poseban.’’
Dakle, ja sam pola teksta napisala, a da još uvijek nisam došla do toga zašto je pjesma ‘’Shallow’’ naša druga, tj. prva pjesma. Oprostite, ali zanesem se nekada u tom vraćanju u prošlost, a danas sam nekako sjetno raspoložena.
Tada me pitao sviđa li mi se ta pjesma i poslao mi je link na nju. To je bio prvi u nizu brojnih linkova na pjesme koje smo izmijenili tijekom naše komunikacije. Ubrzo smo tijekom tipkanja prešli s ‘’vi’’ na ‘’ti’’. Bilo mi je smiješno što mi je persirao jer smo skoro isto godište, ali s druge strane mi je bilo lijepo da mi se u početku obraćao s poštovanjem.
Općenito gledajući, on je jednostavno znao kako treba sa mnom. Bio je pažljiv i brižan, slušao je i pamtio što govorim (čak i neke nebitne detalje). Uvijek je napisao ono što sam trebala čuti. Kada sam bila ljuta ili tužna, znao je procijeniti je li trenutak za zezanciju da me oraspoloži ili je trenutak za to da me sasluša i poslije mi donese Kinder jaje da bih se osjećala bolje.
Vrlo brzo je skužio da me hrana uvijek oraspoloži. Doduše, ne znam zašto nije odabrao neke ‘’odraslije’’ čokoladice, ali čovjek očito ima fetiš na Kinder jaja. Ja inače i dalje čuvam igračkice koje sam dobila u tim Kinder jajima. Jednom prilikom sam ih htjela baciti, ali nekako nisam imala srca.
Oproštajni poklon koji mi je kupio je sadržavao, uz druge stvari, okvir za slike u kojem je bila fotografija s QR kodom. Naravno, nije mogla biti naša fotografija jer se nikada nismo slikali zajedno. Rekao je da skeniram kod tek kada dođem doma, ne tamo pred njim. Po dolasku doma, skenirala sam QR kod i krenula je pjesma ‘’Shallow’’. Sjedila sam na svom krevetu, slušala pjesmu i bila sam potpuno prazna - ona tupa praznina kada ne osjećate baš ništa.
Za razliku od tada, sada je ta pjesma u videu koji je poslao izazvala lavinu reakcija u mome tijelu. Nisam znala što da mu odgovorim pa sam mu samo poslala emotikon srce.
Mala digresija - navodno je hrvatska riječ za emotikon ‘’osjećajnik’’, ali kako se ja ne mogu prisiliti da ju koristim, unaprijed se ispričavam svim zagovornicima izbacivanja tuđica iz našeg jezika.
Na moj emotikon je odgovorio pitanjem kako sam i opet je krenulo dopisivanje koje je trajalo neko vrijeme. Uvijek nam je to išlo lagano, bez zapinjanja, bez onih pauza u kojima razmišljam ‘’što da sada pitam’’. Jednostavno teče. Među dopisivanje se ubacio i pokoji poziv, a par dana prije mog prekida te komunikacije smo se našli na kavi. Nije bilo nikakvih dodira, nije prevario ženu (bar u fizičkom smislu) - sve je ok što se toga tiče.
Iako se prvotno nisam htjela naći s njime, u konačnici mi je bilo drago što sam pristala jer mi je to otvorilo oči. Osjećala sam se neprirodno tijekom cijele te kave. Sjedili smo jedno nasuprot drugog, a ja sam imala osjećaj kao da nas dijeli nevidljiva staklena površina koja prolazi sredinom stola. Kao ono kad netko dođe u posjet zatvoreniku u zatvoru. Samo ne znam tko je u našem slučaju bio zatvorenik, a tko posjetitelj.
Vodili smo neki općenit i površan razgovor. Tipa o turistima u Zagrebu. Prokomentirao je kako ne zna što ti ljudi imaju toliko za razgledavati po Zagrebu. Rekla sam mu:
‘’Pa ima Zagreb svojih čari. To što ih ti ne vidiš, to je tvoj problem.’’
On, šarmantan kao uvijek, mi je odgovorio:
‘’Ja upravo gledam u čari Zagreba.’’
I što da mu čovjek na to kaže? Počela sam se smijati i rekla mu da je idiot. Moje standardno iskazivanje ljubavi muškom rodu.
No na stranu sada s njegovim šarmom. Ono što sam ja shvatila nakon te kave jest da je naš odnos bez budućnosti, a zapravo i bez sadašnjosti. Nas je vezala isključivo prošlost - uspomene i sjećanja. Dok sam tamo sjedila nasuprot njega, nisam se mogla ponašati normalno (iako je taj pojam kod mene relativan). Pažnju mi je stalno privlačio prsten na njegovoj ruci. Svako malo bih se zagledala u njega. Imala sam osjećaj kao da me namjerno provocira s njime. Teško mi je to objasniti.
Neću sada iznositi svoje analize našeg odnosa i svega što sam vrtjela u glavi od te kave do okončanja komunikacije, kao i emocija koje sam morala proživjeti jer se bojim da bi se netko onesvijestio samo čitajući sve to. Da ste me vidjeli tih dana, vjerojatno bi mi rekli da izgledam kao prokuhana krpa. Ne bih vam zamjerila.
Možda to kako sam se tada osjećala dobro opisuje stih jedne stare pjesme koji kaže:
‘’Odem li, uvenut ću, ostanem li, poludjet ću.’’
Točno tako mi je bilo - kao da sam u bezizlaznoj situaciji jer mi nijedna varijanta nije odgovarala. Nisam htjela da opet nestane iz mog života jer sam uz njega ''cvjetala'', a istovremeno sam znala da ostankom u takvom odnosu opet biram nedostupnog muškarca. Samo ovog puta ne emocionalno nedostupnog, nego doslovno nedostupnog.
Kada sam ga u jednom trenutku pitala zašto mi se opet javio, odgovorio mi je da voli sa mnom komunicirati jer tada jednostavno zaboravi na sve, ugodno mu je i zabavno.
‘’Znači ja sam ti bijeg od života?’’, pitala sam ga dalje.
‘’Na neki način da. Zvuči li to grubo?’’, napisao mi je.
‘’Ne zvuči. Tako je kako je. Samo se zapitaj zašto ti je potreban bijeg od života’’, odgovorila sam mu.
Kada sam samoj sebi osvijestila da ja želim biti nečiji život, a ne nečiji bijeg od života, konačno sam se (iako teškom mukom) odlučila za sebe. Sebi sam rekla da, a njemu ne.
Zapravo mu nisam ništa rekla, već sam mu onemogućila da mi se opet javi. Ne, nisam ga blokirala. Moje metode su drastičnije. Mislim živ je i zdrav - čisto da netko ne bi otišao u krajnost kod tumačenja drastičnih metoda. Morala sam tako napraviti jer se bojim da bi u protivnom, čim bi se on javio, bilo kao i na početku teksta. Razmišljanje što ću s njegovom porukom, vijećanje sa samom sobom i odgovaranje u konačnici.
Ne znam bi li se ovo moje postupanje moglo podvesti pod ‘’ghostanje’’. Ja bih rekla da se ne radi o tome, ali nisam stručnjak. Mogla sam mu napisati lijepu oproštajnu poruku, ali mi smo već imali svoj oproštaj. Mogla sam mu sve to reći uživo, ali onda bih opet morala gledati njegov prsten i njegove oči, a to bi mi predstavljalo muku.
Znam da bi najbolja varijanta bila da sam ignorirala njegov prvotni video, ali ja nisam robot, niti napravim uvijek ono što je najbolje, kako za mene, tako i za druge. A i nešto ću vam priznati - usamljenost je teška. Oni koji su ju iskusili ili ju žive znaju o čemu govorim.
Ne želim pritom reći da je usamljenost opravdanje da radimo stvari koje prema uvriježenim moralnim standardima ne bismo trebali raditi, nego samo kažem da zbog nje ponekad odemo putem kojim ne bismo trebali. Sve kako bismo se osjećali manje usamljeno, kako bismo nekome pripadali, kako bismo bili nečiji. Pa premda bili i nečiji bijeg od života.
Ali ovoga puta sam na vrijeme pobjegla od toga da budem nečiji bijeg.
Bez obzira na sve, i dalje sam mišljenja da se sve u životu događa s razlogom. Da nisam imala neugodnu situaciju na poslu, ne bih upoznala njega. Da nisam upoznala njega, ne bih krenula raditi na sebi. Da nisam krenula raditi na sebi, ne bih nikad upoznala sebe. Da nisam upoznala sebe, proživjela (tj. preživjela) bih svoj život po tuđim pravilima.
On je doista bio moj ‘’udarac u stijenu’’, moj okidač za promjenu.
Pa čak i kod ovog drugog rastanka. Za mene definitivno vrijedi ona narodna:
‘’Dvaput je dvaput.’’
Ja ne znam jesam li ja ikada uspjela prekinuti s nekim iz prve. Divim se ljudima koji imaju tu sposobnost. Ali rekla bih da napredujem jer pomalo mijenjam te stare obrasce ponašanja.
Još od mladosti sam svjesna da mi emocionalna inteligencija nije jača strana. Socijalna inteligencija mi je dobra i IQ mi je visok, ali emocionalna inteligencija kaska za njima. Zato sada radim na njoj.
Vjerojatno ste kroz tekstove primijetili da često spominjem emocije ili opisujem kako ih osjećam. To je upravo zato što ih tek sada prepoznajem. Rekla bih čak da imam fetiš na njih - kao on na Kinder jaja.
Ali ono što je najvažnije u cijeloj ovoj priči jest da se na moj emocionalni vrtuljak, nakon razdoblja oluja i pljuskova, vratila vedrina.
To uvijek trebamo imati na umu - da poslije kiše dolazi sunce; da poslije oluje dolazi mir. Premda nam se možda u tom trenutku činilo da proživljavamo oluju svih oluja.
Jer, kako je rekao Paulo Coelho:
''Ne dolaze sve oluje da ti unište život – neke dođu da ti raščiste put.''
