Nekada se bojim da ću izgubiti inspiraciju za pisanje. Od takve pomisli me odmah primi panika. Ne znam zašto jer nije da živim od pisanja i da mi je to profesija, ali sve mi se više čini da živim za pisanje. Ne samo pisanje tekstova, nego pisanje i izradu svega što ima veze s ovim blogom i Instagram profilom.
Nisam bila osvijestila koliko me ovo sve ispunjava dok se nije dogodilo par situacija u kojima sam ulovila samu sebe da bih došla s posla i odmah sjela za laptop, i to u odjeći s posla. Svatko tko me poznaje, zna da se, kada dođem s posla, prvo raskomotim iz tih uskih suknji, košulja ili haljina u nešto udobno, nakon čega idem jesti.
Tek onda mogu raditi nešto treće. A evo neki dan sam skužila da već sat vremena sjedim za laptopom u odjeći za posao, s čvrstim remenom oko struka i punim mjehurom.
Čisto da dobijete pozadinu priče kako izgleda proces prije objave teksta. Prvo napišem tekst. U prosjeku napišem tri teksta u mjesec dana. Nekada cijeli tekst napišem u jednom danu, nekada mi treba duže. Najčešće mi najviše vremena treba za ‘’finish’’ jer mi završetak teksta mora ‘’leći’’.
Ako me ne naježi, ne rasplače ili mi ne razvuče osmijeh na lice, nije to to. Možda vam se ovo sad čini preuveličano jer vi ne plačete i ne ježite se na moje tekstove, ali morate uzeti u obzir da su to ipak događaji iz mog života pa ih ja intenzivnije proživljavam i osjećam.
Kad napišem tekst, odredim mu naslov. Zapravo, nekada smislim naslov i tijekom pisanja teksta. Ovisi. Ne znam o čemu doduše, ali o nečemu ovisi.
E onda treba pronaći odgovarajuću fotografiju uz blog objavu. Gotovo sve fotografije su moje, kako na blogu, tako i na Instagram profilu. Dakle, baš sam ih ja fotografirala. Ima ih par koje sam skinula s ‘’Canve’’ ili sam koristila sliku iz neke knjige.
Primjerice za tekst ‘’Starenje nije za slabiće’’ sam htjela fotografiju naboranih ruku stare žene ili starog muškarca. Prvo što sam napravila je išla pretraživati slike svog pokojnog djeda. On je pred smrt bio u kolicima i uvijek je držao ruke u krilu. Često sam ga fotografirala jer sam htjela imati što više njegovih slika. A i bio mi je neopisivo sladak taj moj djedica. Međutim, kada bih izrezala djedove ruke sa slike i stavila tu izrezanu fotku u veličinu odgovarajuću za blog, fotografije nikako nisu dobro ispadale.
Druga ideja mi je bila da pokušam u nekoj knjizi pronaći sliku stare osobe. Kako u većini knjiga nema fotografija, ta ideja nije naišla na plodne rezultate, ali sam prilikom te potrage u ormaru naišla na Sveznadar koji sam dobila nekada davno i donijela sa sobom u stan prilikom preseljenja.
‘’Oho! Tu ima dosta ilustracija, idem pogledati’’, rekla sam.
Nekada tako kažem nešto na glas kad sam sama.
Uglavnom, ni tamo nisam pronašla odgovarajuću fotografiju, ali sam na početku knjige pronašla 95 eura. Gledam ja te novčanice i nemam blage veze kada sam ih stavila u knjigu, niti zašto sam. Bila je jedna novčanica u apoenu od 50 eura, dvije po 20 i jedna od 5.
Kada sam ove novčanice od 20 i novčanicu od 5 usporedila s novčanicama u svom novčaniku, razlikovale su se. Naravno da nisam u novčaniku imala novčanicu od 50 eura pa nju nisam imala s čime usporediti.
Iako me pronalazak novca razveselio, nisam bila sigurna vrijede li te novčanice pa se nisam htjela unaprijed veseliti. Na moju veliku sreću, vrijedile su!
Prvu novčanicu od 20 eura sam potrošila u pubu. Iskreno sam rekla konobaru da nisam sigurna je li ta novčanica valjana, a on je prošao po njoj nekim flomasterom i rekao da je ok. Novčanicu od 5 eura sam dala u pekarnici i prodavačica ju je uzela bez problema. Preostale novčanice od 50 i 20 eura sam potrošila na kupnju hard disca.
Naime, kako sam tijekom pretraživanja slika svog djeda shvatila da držim fotografije na deset različitih USB-ova, zaključila sam da je krajnje vrijeme da si kupim hard disc i sve prebacim na jedno mjesto.
Došla sam sa sestrom u trgovinu u kojoj je ona par dana prije kupila hard disc i uzela sam isti kao i ona. Cijena je bila 60 eura. Na blagajni sam dala dečku koji tamo radi te stare novčanice i rekla mu da ih provjeri. On ih je provukao kroz onaj aparatić i rekao:
‘’Nisu krivotvorene.’’
‘’Ma nisam ni mislila da su krivotvorene, nego sam se bojala da su prestarjele jer su iz 2002. godine. Pronašla sam ih u knjizi - Sveznadaru. Nemam pojma otkad su tamo stajale’’, rekla sam mu.
‘’Vidim puno čitate’’, on će, na što smo svi prasnuli u smijeh.
‘’Imate li još koju takvu knjigu da nama posudite?’’ nadovezao se njegov kolega.
‘’A moguće da sam u još neku spremila novac pa zaboravila’’, odgovorila sam.
‘’Ovo vam je garancija za hard disc. Preporučujem da ju spremite negdje na sigurno - možda u neku knjigu’’, rekao je prvi prodavač.
Uglavnom, dečki su nabacili tako dobru zezanciju na moj račun da je to bilo lijepo za slušati.
No šalu na stranu, ja ću stvarno morati pregledati sve knjige u svojoj staroj sobi u roditeljskoj kući jer sam se poslije sjetila da nam je tata jednom prilikom (kada smo išli obiteljski na neko putovanje ili ljetovanje) rekao da nije dobro, kada nema nikoga u kući, sav novac držati na jednom mjestu. To je bilo još ono vrijeme kada smo doma u kuverti imale dosta novaca koje smo dobile kao poklon za rođendan ili sličnu prigodu.
Meni se tatino upozorenje činilo skroz logično pa sam rasporedila novac iz kuverte po raznim knjigama i očito ga kasnije zaboravila izvaditi. Ili mi je jedino Sveznadar promaknuo. Tko će ga znati.
U konačnici sam sliku za tekst skinula s ‘’Canve’’, ali sam bila obogaćena za 95 eura i brojne doživljaje.
Nakon što napišem tekst i odaberem fotografiju, imam još dosta posla glede provjere pravopisa i uređivanja teksta u WordPressu. Moram vam napomenuti da mi je ‘’readability’’ iliti čitljivost za svaki tekst u crvenom. Ja mislim da je WordPress na aparatima svaki puta kada ja dodam novi tekst. Daje mi upozorenja da su mi rečenice predugačke, da bih trebala imati više odlomaka i podnaslova, da bi sam tekst trebao biti kraći. Pa mi izbacuje optimalne brojke.
Ja mu samo kažem:
‘’Frend hvala ti na upozorenjima, ali već sam maksimalno skratila, kako tekst, tako i rečenice.’’
Jednostavno nisam tip osobe za subjekt i predikat. Ja volim složene rečenice (i zavisno i nezavisno), s puno veznika, zareza, zagrada, citata. Ne znam se, tj. ne želim se drugačije izražavati. Ali ako mi za koji tekst čitljivost bude u narančastoj boji, otići ću do kvartovskog kafića i okrenuti dečkima rundu. Za zelenu boju sam svjesna da mi je nedostižna.
Sama izrađujem i objave za Instagram koje sadrže kratke (i po meni) bitne poručice iz tekstova i imaju logo GB. U početku je to bio jedan citat iz teksta na nekom lijepom predlošku, ali s vremenom sam počela izvlačiti više poručica iz jednog teksta jer ispada da imam puno toga za poručiti - samoj sebi prvenstveno jer nekada zaboravim neke stvari pa mi trebaju podsjetnici.
Primjerice sinoć mi je bila baš teška večer. Tjedan je bio jako naporan, kako na poslu, tako i zbog aktivnosti iza posla. Još su ‘’uletile’’ neke emocionalne situacije koje nisam uspjela srezati u startu, već sam se navukla i onda se opet morala izvlačiti iz tih komplikacija. Iako mi je na takve dane najbolje otići negdje u društvo, ja sam odlučila petak navečer provesti sama.
Javila sam se doduše jednom frendu koji je jako duhovit i uvijek me oraspoloži, ali on je već imao dogovoreno druženje pa nije mogao. Ja sam si to odmah protumačila na svoju štetu u smislu da se nitko ne želi družiti sa mnom i da već sigurno svi imaju planove za vikend jer ljudi (za razliku od mene) imaju život. Kako je bio petak kasno popodne, nisam nikoga dalje pitala za druženje, već sam provela večer sama sa svojim mozgom koji je bio jako raspoložen za to da me ubije negativom.
Ne znam događa li se to vama, ali moj mozak je sklon jednu poruku gdje mi netko napiše da se ne može družiti sa mnom zbog prethodno dogovorenih druženja pretvoriti u jednu veliku svjetsku urotu protiv mene u kojoj me nitko ne voli i svi me izbjegavaju. Borim se ja s njim u takvim situacijama da se izvučem iz tog negativnog raspoloženja. Pa sam tako prvo išla odvježbati jer me to obično oraspoloži. Ali ni punih sat vremena vježbanja nije puno pomoglo.
Onda sam nazvala mamu i tatu. Roditeljska ljubav uvijek pomogne kada se čovjek osjeća usamljeno. Nakon toga mi je bilo malo bolje, ali i dalje me nešto kopkalo iznutra.
Kako se ja često tješim ‘’nezdravom’’ hranom, pojela sam si veći komad makovnjače i bila sam bolje dok sam ju jela, ali čim sam završila s jedenjem, sve isto. S time da ljudima koji ne znaju stati kada krenu jesti kolače ili nešto slično ne preporučujem da se na ovaj način tješe jer će pojesti cijeli protvan makovnjače, a nakon toga će se još gore osjećati.
I znate što me u konačnici izvuklo iz tog raspoloženja?
Poplava u kupaonici!
Znači idealan završetak dana.
Odlučila sam ići spavati jer nisam više znala što bih sa sobom i došla sam u kupaonicu oprati zube. Vidjela sam da je onaj mali tepih ispred kade napola mokar. Stanem ja na njega i čujem:
‘’Šljap!’’
Pun je vode. Kako sam već odavno prešišala dioptriju na staklima na svojim naočalama (a nikako da kupim nove ili barem zamijenim stakla), nisam dobro vidjela do poda pa sam morala opet staviti leće. Pod je bio pun vode za koju nisam znala odakle dolazi. Brisala sam to sve s onim čistačem za podove, ali i hrpom ručnika. Provela sam dobrih 10 minuta na koljenima. Srećom, voda nije otišla do parketa, ali mene je mučilo odakle je došla. Činilo se kao da izvire iz pločica.
‘’Samo se meni može dogoditi da mi voda izvire iz poda kupaonice’’, mrmljala sam samoj sebi u bradu.
‘’Vrelo Bune je mala beba za ovo vrelo u mom stanu’’, nastavila sam.
Nisam htjela opet zvati tatu jer je već prošlo deset sati, a i tijekom prethodnog razgovora sam mu spomenula da su mi izbile neke flekice na zidu koje se ponudio pogledati pa reku ako ga sad opteretim i poplavom, čovjek će me zamoliti da ga pustim na miru, a potom i blokirati. Mislim da bi on definitivno bio najsretniji da se udam.
Nego, ja sam u konačnici otkrila odakle je izvirala voda. Iz sifona ispod veš mašine. Golim rukama sam pomaknula tu veš mašinu i onda još utvrdila da voda počinje izlaziti iz sifona čim pustim vodu na umivaoniku. Bila sam ponosna na sebe kao da sam dobila diplomu za vodoinstalatera. Ako ćete trebati kakve vodoinstalaterske usluge, slobodno mi se obratite.
Ali najvažniji rezultat saniranja te poplave je bio taj da sam se oraspoložila. Vjerojatno bi dosta ljudi na ovo još više poludjelo i gledalo na to kao na još jedan neočekivani problem u nizu, ali na mene takve izvanredne situacije djeluju drugačije.
Prvo - bila sam zahvalna što nemam poplavu svaki dan i što mi obično ti cjevovodi (ili što već) normalno funkcioniraju.
Drugo - bila sam zahvalna što se poplava nije proširila po cijelom stanu i uništila mi ili podigla parkete.
Treće - bila sam zadovoljna što sam uspjela samostalno sanirati poplavu, bez da sam sumanuto vikala po zgradi i dozivala susjede u pomoć ili zvala tatu i nepotrebno ga uzrujala.
Četvrto - bila sam fizički umorna pa nisam imala energije za daljnje ruminiranje.
E sad, kakve veze ima ova poplava s mojim objavama poručica iz tekstova na Instagramu?
Kada sam nakon svega toga napokon legla u krevet, otišla sam na svoj GB profil i pročitala si par objava koje su mi u tom trenutku bile potrebne za osvještavanje. To su bile sljedeće:
‘’I neugodne emocije poput tuge su sastavni dio života.’’
‘’Budite nježni prema sebi kada vam je teško.’’
‘’Sami sebe povremeno pohvalite.’’
Na kraju sam zaspala s neutralnim mislima. Rekla sam si da je danas bio dan kada sam pretežito osjećala negativne emocije, ali da je to sve normalno jer su i one dio života.
Ne možemo niti trebamo uvijek biti sretni.
Bilo mi je teško, ali sam bila nježna prema sebi i priuštila si vježbanje, razgovor s voljenim osobama i slatku hranu.
Za kraj sam samu sebe pohvalila za uspješno saniranje poplave.
Jer sve je to život. Nekada će nas iznenaditi s 95 eura u knjizi, a nekada s poplavom u kupaonici. Na nama je kako ćemo gledati na svaku od tih situacija i kakvo ćemo joj značenje pridati.
Ja sam vodu koja se širila po pločicama usporedila s emocijama koje su se tijekom jučerašnjeg dana širile mojim tijelom. Mene su te emocije preplavile jednako kao što je voda preplavila pod u mojoj kupaonici. Da sam krenula čepiti izvor vode, to ne bi pomoglo jer bi se stvorio pritisak i na kraju bi ta voda izašla van puno agresivnije nego sada kada sam ju pustila da normalno istječe. A emocije će uvijek, baš kao i voda, pronaći svoj put i izviriti na površinu, koliko god im se mi opirali, potiskivali ih ili ignorirali.
Naravno da ne trebamo zanemariti to istjecanje vode jer ćemo se inače ubrzo naći ‘’u vodi do grla’’, ali moramo naći optimalan način za nošenje s problemima ili emocijama. On mora biti učinkovit i blag, a mi moramo biti strpljivi i dosljedni.
Često želimo sve sad i odmah.
Da sam ja recimo bez problema odmah našla sliku za tekst ‘’Starenje nije za slabiće’’, ne bih pogledala djedove slike, pronašla novac, shvatila da mi treba hard disc i nasmijala se tamo u trgovini. Ovo je primjer trivijalnog problema, ali ja mislim da nas sam proces rješavanja problema može puno toga naučiti, ako smo otvoreni za učenje.
Zato mislim da na probleme u svom životu trebamo gledati kao na izazove koje nam život postavlja. Zadatke koje moramo riješiti. Prepreke koje moramo savladati.
Jer da sve ide glatko, kako bismo rasli?
