Kako se ponovo zaljubiti?

Na pisanje ovog teksta inspirirala me Marina. U komentaru ispod teksta ‘’Emocionalni vrtuljak’’ postavila mi je pitanje ''how hard can it be?'', a pitanje se odnosilo na ponovo zaljubljivanje. To me, naravno, navelo na razmišljanje. Doista, koliko je teško iznova se zaljubiti?

Ja bih za sebe rekla da sam zaljubljive prirode, ali s druge strane teško puštam ljude iz svoga života. Ne znam mogu li to objasniti kada mi ni samoj nije jasno. No, kako sam svjesna da je krajnje vrijeme da se pozabavim ovom tematikom, krenula sam od utvrđivanja koji je uopće moj tip muškarca. Mislim da to definitivno treba biti prvi korak - da osvijestimo što nam je bitno što se tiče karaktera i izgleda našeg potencijalnog partnera/partnerice.

Nedavno sam bila na nekom druženju na kojem su me pitali upravo to pitanje - kakav bi bio moj idealan muškarac. Inače odgovorim s ‘’ne znam’’, ali ovog puta sam si dala truda jer su dečki koji su me to pitali (dva buckića - tako sam ih te večeri od milja zvala) bili urnebesno smiješni i jako zabavni. Radilo se o većoj proslavi na kojoj je bilo puno meni poznatih ljudi, i to iz sasvim različitih, nepovezanih krugova. S time da sam njih dvojicu upoznala tu večer.

Upali su mi tako da je niži i deblji pohvalio moje ruke i nokte na rukama. Rekao je da izgledaju prekrasno. Zahvalila sam mu, a on je ispalio pitanje:

‘’Kakvi su ti na nogama?’’

Prvu sekundu sam bila zbunjena, ali kada sam vidjela njegov izraz lica i podizanje obrva, shvatila sam da se zeza i prasnula sam u smijeh. Odmah sam znala da će mi odgovarati njihov humor i tako je i bilo. Ovdje bi možda bilo zgodno da sam napisala da smo ‘’kliknuli’’, ali ne volim taj izraz pa zato nisam. Njih dvojica su se tako dobro nadopunjavali u zezanciji (kako na svoj, tako i na moj račun) da sam naprosto bila oduševljena.

Društvo s kojim sam inicijalno došla mi je malo zamjerilo moje izbivanje s našeg stola, ali koliko god sam se trudila održavati balans, buckići su bili u plusu što se tiče vremena provedenog sa mnom. Njihova duhovitost je jednostavno bila zarazna.

Uglavnom, u jednom trenutku su me pitali koji je moj tip muškarca. Odgovorila sam da mora biti duhovit, pažljiv i da može biti budaletina, ali ne smije biti glup (tko je shvatio ovo zadnje, shvatio je). Tu sam zapela i nisam znala što bih dalje rekla.

Kada su me pitali za fizički izgled, rekla sam da mi nije presudan. Iako mi doista nije presudan, ipak mi je bitan, ali tako sam odgovorila da ne bih ispala površna. Jer ako iskreno kažeš da ne bi bila s ružnim ili debelim muškarcem, plitka si. A sve moramo prema van biti jako duboke i načitane.

Ali idućeg dana sam nastavila razmišljati o tome kako bi trebao izgledati moj idealni muškarac i 4 (plitka) kriterija su odmah izašla iz mene:

*ne smije biti ružan (meni - nekome drugome će možda biti lijep)
*ne smije biti niži od mene
*ne smije biti debeo
*ne smije imati male ruke (dlanove) s kratkim prstićima.

Ne znam zašto, ali oduvijek me užasavaju male muške ruke. Jedan takav ‘’maloruki’’ je bio razlog zašto sam odustala od tečaja salse. Još jedan od mojih propalih pokušaja da si nađem neki hobi koji ću obožavati. Salsu sam upisala jer volim plesati, ali sam tečaj nije ispunio moja očekivanja.

Nije kriv tečaj nego moja skroz pogrešna očekivanja bazirana na američkim filmovima. Ja sam si zamislila da će me tamo dočekati hrvatska verzija Channinga Tatuma, da će upravo on biti moj plesni partner, da će znati korake i imati ritma te da će me vrtjeti po cijeloj plesnoj dvorani.

Međutim, realnost je bila drugačija. Dočekali su me muškarci izgledom nimalo nalik Channingu, nisam dobila ‘’svog’’ plesnog partnera, već je bio sistem rotacije - svaki ples s drugim partnerom i 90% muškaraca tamo nije imalo ritma, ni ikakvih plesnih sposobnosti.

Sad bi mi netko rekao da su zato i došli u plesnu školu - da nauče plesati, što definitivno stoji, ali ja sam mislila da salsu ipak dođu plesati malo napredniji plesači jer je to ritmičan i dinamičan ples. No, još jedna moja pogrešna pretpostavka.

Ples s tim muškarcima je bio naporan jer sam ja njih morala ‘’voditi’’ i osjećala sam se kao da plešem sa stablima, i to onim duboko ukorijenjenim. Među njima su bila dvojica koji su donekle imali ritma pa mi je ples s njima služio kao odmor od mog posla ‘’drvosječe’’.

Sve bih ja to možda i zanemarila zbog ljubavi prema plesu, ali presudan je bio ‘’maloruki’’. Radilo se o muškarcu nižem od mene, nezgodnom i s tim ručicama manjim od mojih. Nakon cca mjesec dana tečaja, došla sam na sat u majici s natpisom ‘’WHY NOT’’, a on mi je, nakon što me primio tim znojnim malim rukama, rekao:

‘’Really honey, why not?’’ i namignuo mi.

To je bilo to. Rekla sam da moram ići, otišla u garderobu po svoje stvari i nikada se više nisam vratila.

Zapravo sam shvatila da mi je, jednako kao i buckiću, važan izgled ruku. Sjećam se kako sam Vikingu (iz teksta Killing me softly), kada smo tek počeli komunicirati, napisala da mi pošalje sliku gornje strane svog dlana. Htjela sam vidjeti kako izbliza izgleda.

On je vjerojatno očekivao da ću ga tražiti da mi pošalje sliku nekog drugog dijela svog tijela, ali nikada mi nije bilo jasno to slanje slika intimnih dijelova tijela. Dobila sam par takvih fotografija tijekom života (lucky me) i ja doista nisam znala što bih s time trebala napraviti. Kako reagirati na takvu fotku? Što odgovoriti? Napisati da je lijep? Spremiti u galeriju fotografija na svom mobitelu?

U konačnici sam potpuno ignorirala. Kao da mi fotografija nije poslana. Izbrisala sam ju i postavila neko nepovezano pitanje.

No dosta o izgledu. Vratit ću se još malo na karakter muškarca, tj. njegove sposobnosti. Ne želim partnera koji će ovisiti o meni. Dakle, ne želim svoju ‘’polovicu’’, bilo bolju bilo lošiju, nego želim potpunu osobu. A takve baš i ne pronalazim. U knjizi koju čitam sam naišla na rečenicu:

‘’Zdrave odrasle osobe koje su odlučile ovisiti o drugima s vremenom nepovratno postaju invalidi.’’

Upravo tako je muškarce nazvala žena koja nam se pridružila prilikom jednog izlaska. Radilo se o ženi od oko 50 godina i doveo ju je jedan prijatelj u taj restoran u kojem smo bili. Kako je večer odmicala, ona je bila sve pijanija, a samim time i sve slobodnija na jeziku. U više navrata je spomenula kako smo mi svi mladi, iako se ona stvarno dobro držala za svoje godine i bila je lijepo sređena.

Potom je potpuno preuzela riječ za stolom i oplela po muškom rodu uzduž i poprijeko. Spominjala je bivšeg muža pa nekog partnera iza toga. Sve je to bilo poprilično nepovezano, ali i jako duhovito. Iz te žene je izašlo svo njezino nezadovoljstvo prouzročeno muškim rodom.

Kada je primijetila da je nama ženama jako smiješna i da umiremo od smijeha na njezine monologe, to ju je potaknulo da nastavi još žešće. Muškarci su pomalo počeli ustajati od stola i odlaziti na wc i do mjesta za puštanje muzike, a ona bi se svako toliko pogled usmjerila prema njima i zaurlala:

‘’Invalidi! Invalidi!’’

Bilo je jasno da se njezine riječi ne odnose na tamo prisutne muškarce, već na ‘’invalide’’ iz njezinog privatnog života, ali sve to skupa je bilo gotovo nadrealno.

Druga nadrealnu priču mi je ispričala frendica još prije desetak godina, tek kada smo se upoznale. Iako je priča stara, vrijedna je spomena. Sada ćete vidjeti i zašto. Dakle, nas dvije smo se upoznale na nekoj dvotjednoj edukaciji i svaki dan bi pod pauzom otišle na kavu. Jednog dana se povela priča o dečkima. Ja sam tada bila sa svojim bivšim, a ona je taman prekinula vezu koja je trajala par godina.

Kada sam ju pitala zašto su prekinuli, odgovorila mi je:

‘’On jednostavno nije bio sposoban za samostalan život, iako je stariji od mene 5 godina. Ja sam htjela da krenemo živjeti zajedno, ali on nije želio otići od majke, a i ja mu stvarno ne mislim rezati nokte.’’

‘’Oprosti, zašto bi mu ti rezala nokte?’’ pitala sam ju, misleći da se radi o nekom prenesenom značenju koje ja nisam skužila.

‘’Njemu mama i dalje reže nokte’’, odgovorila mi je.

‘’A on ima neku vrstu invaliditeta? Ako je pitanje preosobno, ne moraš odgovoriti’’, rekla sam joj jer se tada još nismo dobro znale pa nisam htjela previše zadirati u privatnost.

‘’Tjelesno ne, ali u glavi je invalid. Kaže da mu mama lijepo oblikuje nokte, on si tako ne zna, a i ne želi da mu nastanu zanoktice ili da mu nokat uraste u meso ako ga on krivo odreže’’, rekla je.

Ja vam se kunem da je ovo istina. Barem po njezinoj priči, a ne vjerujem da mi je lagala, niti mislim da bi itko ovako nešto mogao izmisliti. Znači tom čovjeku, koji je tada imao cca 30 godina, je mama i dalje rezala nokte. Meni je jedino logično objašnjenje bilo da je on neka vrsta invalida pa ne može sam, zato sam ju i pitala za njegov invaliditet. Dan danas se ne mogu načuditi toj priči.

Pritom želim istaknuti da iako se oba moja primjera odnose na muškarce, ne želim time reći da je ovisnost odraslih osoba o drugima rezervirana isključivo za muškarce. Ima i jako puno žena nesposobnih za samostalan život i ovisnih o drugima.

Ali vratit ću se sad na svoje zaljubljivanje. Kada sam donekle utvrdila koji je moj tip muškarca, išla sam dublje kopati da vidim zašto sam birala nedostupne muškarce i zašto nisam nikome dopuštala da mi se previše približi. Ubrzo mi je u tom kopanju po glavi na površinu izletjelo jedno pitanje koje mi je postavila kolegica s bivšeg posla.

Bili smo na ‘’afterwork’’ druženju jednog petka i ja sam tada bila nova u kolektivu. Bio je to period jednog od dužih prekida s bivšim pa sam kao bila solo. Bilo nas je petnaestak u tom kafiću i u jednom trenutku su me starije kolegice počele ispitivati o slobodnim muškarcima iz kolektiva, u smislu sviđa li mi se koji. Pa je jedna rekla da bi ja i ovaj bili dobar par, a druga se nije složila i rekla da bi ja i onaj bili dobar par itd.

Meni je sve to bilo neugodno i iako mi se jedan od kolega doista i sviđao, nisam im namjeravala otvoriti dušu, pa sam na njihove upite i prijedloge odgovarala s rečenicama tipa:

‘’On mi je malo premiran.’’
‘’Nije on moj tip.’’
‘’Ne bih baš s nekim rastavljenim tko već ima djecu.’’

Da bi mi onda ta kolegica pred svima tamo, pomalo ljutito rekla:

‘’Tebi očito nitko nije dovoljno dobar! A realno, što ti njima imaš za ponuditi?’’

Nastao je muk za stolom i ona neugodna tišina. Ja sam se zacrvenila i nisam joj odgovorila na pitanje. Razgovor je ubrzo krenuo u nekom drugom smjeru i to je sve prošlo. Ja tada nisam ništa rekla u svoju obranu, niti sam bila u fazi da mi se bavilo s vlastitim mislima i emocijama, no znala sam da je prešla granicu.

Zato sam, unatoč svojim nesigurnostima u tom periodu života, u ponedjeljak smogla snage, otišla u njezin ured i rekla joj:

‘’Tvoja izjava u petak je bila ružna i nepotrebna i povrijedila me. Mi se, što se mene tiče, uopće ne moramo družiti ako ti ja ne odgovaram, ali molila bih te da ubuduće ne razgovaraš sa mnom na onakav način.’’

'’Znam, ispričavam se’’, odgovorila mi je.

‘’Ok’’, rekla sam zbunjeno i izašla iz njezinog ureda.

Bila sam šokirana što sam uspjela izgovoriti joj ovo oči u oči (s time da mi je glas malo zadrhtao u jednom trenutku), a onda sam bila još šokiranija njezinom reakcijom jer je ona osoba koja se ''hrani'' konfliktima i uvijek je spremna za svađu pa sam bila uvjerena da će me napasti. Ali nije. I odmah je znala na koju njezinu izjavu sam mislila. Nisam joj trebala posebno obrazlagati.

Iz današnje perspektive sam zahvalna mlađoj sebi što se ipak znala zauzeti za sebe kada je netko debelo prešao granicu. Također mi je iz današnje perspektive jasno zašto me pitanje te kolegice toliko povrijedilo.

Zato što je često bilo sastavni dio mog unutarnjeg monologa.

Mislila sam da ja nemam puno toga za ponuditi svom potencijalnom partneru i da se kod mene nema što voljeti. Zašto? Zato što nisam samu sebe voljela, a samopoštovanje, odnosno vlastitu vrijednost sam vezala uz to imam li u životu muškarca koji me voli. Jer ako me netko volio, to mi je bila potvrda da vrijedim.

Danas sam svjesna da sva ljudska bića jednako vrijede i da tu vrijednost stječemo rođenjem. Također, volim sebe. Volim se onakvu kakva sam bila, volim se ovakvu kakva trenutno jesam i voljet ću se onakvu kakva ću postati u budućnosti. Naradila sam se (na sebi) da bih došla do ovog stadija, ali vrijedi svake minute uloženog truda.

I mislim da je upravo to ključno što se zaljubljivanja tiče - da se prvo ‘’zaljubimo’’ u sebe zato što se tek onda možemo istinski zaljubiti i u druge.

Stoga, ako već niste ''zaljubljeni'' u sebe, bacite se na posao. Jer kao što je Marina komentirala:

‘’How hard can it be?’’