Ovog vikenda sam se zabila prednjim dijelom auta u zid u garaži. Radilo se o polupraznoj podzemnoj garaži shopping centra, nigdje nikoga, mjesta lijevo i desno od mog prazna, a ja kod uparkiravanja ‘’poljubim’’ zid. Nije to bio neki jak udarac jer sam sporo išla, ali bio je udarac.
Isto mi se dogodilo i prije točno deset godina, ali s drugim autom i u drugoj garaži. Zanimljivo je da se oba puta to dogodilo baš s tatinim novim autom.
Inače sam dobra vozačica, barem po mom skromnom mišljenju. Nisam jedna od onih žena koje drže volan s obje ruke i glavu skroz naprijed - na šofer šajbi praktički. Ali parkiranje mi nije jača strana (osobito bočno), a očito mi i ovo frontalno povremeno ne ide, s obzirom na to da mi se svako desetljeće omakne jedan poljubac sa zidom.
S time da Talijani na ovaj način redovito bočno parkiraju automobile. Lupe malo auto naprijed pa auto iza, sve dok si ne naprave mjesta za svoj.
Jednom smo na ljetovanju s terase restorana gledali jedno takvo veličanstveno parkiranje nekog turista Talijana. Problem s ovim je bio u tome što za njegov ogroman džip doista nije bilo dovoljno prostora na parkirnom mjestu koje je pikirao. Ali majstor je svejedno par minuta udarao u nevino parkirane automobile oko tog parkirnog mjesta, sve dok moj rođak nije poludio, ustao i krenuo prema vozilu tog Talijana izgovarajući pritom bujicu psovki i mašući rukama. Iako ga ovaj nije razumio, mislim da je po gestikulaciji i izrazu lica mog rođaka shvatio da je vrag odnio šalu pa je odustao od parkiranja i odjurio (moguće natrag u Italiju).
No da se vratim na svoje udaranje u zid. Iako sam bila svjesna da autu vrlo vjerojatno nije ništa ili da je oštećenje neko minorno, svejedno su mi se odsjekle noge u tom trenutku. Tako mi obično bude u izvanrednim stresnim situacijama - prvo mi se noge ‘’odsjeku’’, a onda nastave nekontrolirano drhtati. Ne traje to dugo, ali bude tako.
Dok sam sjedila u autu i skupljala snagu da odem van pogledati situaciju, sjetila sam se zadnjeg puta kada su mi tako drhtale noge.
Bilo je to na pregledu kod ginekologa prije par godina. Redoviti pregled u sklopu sistematskog. Doktor je bio stariji i nije gotovo ništa govorio dok je obavljao ultrazvuk, ali po njegovom mrštenju sam mogla vidjeti da mu se ne sviđa ono što vidi na ekrančiću.
‘’Oprostite, nešto nije u redu?’’ pitala sam ga.
‘’Još da izmjerim veličinu …’’, mrmljao je sebi u bradu.
‘’Veličinu čega?’’ pitala sam dalje.
‘’Imate tumor - benigni’’, odgovorio mi je.
Strah. Onaj iskonski. Od smrti. Potom je uslijedilo odsijecanje nogu i nekontrolirano drhtanje istih. Ja sam u tom trenutku samo čula riječ tumor i nisam u panici mogla razlučiti je li benigni onaj dobar ili loš, tj. je li dobroćudan ili zloćudan. Sumanuto sam pretraživala po glavi kako se zove onaj drugi. Sinulo mi je - maligni. Taj je loš. Moj je ok.
To je sve skupa trajalo nekoliko sekundi, ali meni se činilo kao vječnost. Kada sam se napokon sabrala, pitala sam liječnika:
‘’To nije ništa smrtonosno?’’
‘’Ma ne, to se zove miom. Nije uobičajeno da žena vaše dobi ima ovako velik miom pa preporučujem da ga što prije operirate i odstranite’’, odgovorio mi je.
I to je bilo to. Pregled završen - ‘’obucite se i javite svom ginekologu’’ - upute koje sam dobila.
Kada sam izašla na zrak, bila sam ljuta na tog doktora zbog načina na koji mi je saopćio moju dijagnozu. Mogao mi je reći:
‘’Imate miom. Miom je dobroćudna nakupina tkiva koja se lako odstrani itd.’’
Da je krenuo tim redoslijedom, ne bih proživjela šok koji sam proživjela na rečenicu:
‘’Imate tumor.’’
Međutim, iako sam mu to prvotno zamjerala, poslije sam shvatila da je ta njegova izravna i gruba izjava prelomila nešto u mojoj glavi jer sam postala svjesna prolaznosti života i činjenice da ti jedan pregled i jedna dijagnoza može potpuno promijeniti život ili ti ga nasilno oduzeti.
Često mislimo da imamo sve vrijeme ovoga svijeta i odgađamo stvari za neka bolja vremena - kada ćemo imati više novaca, kada ćemo imati više vremena, kada djeca odrastu, kada dovršimo projekt na poslu, kada otplatimo kredit, kada budemo spremni. Nekima ta ‘’bolja’’ vremena nikada ne dođu.
Ja se često na ulici, kada prolazim uz neku staru osobu, pitam je li ona proživjela sve što je htjela dok je mogla. Pitam se je li se ta osoba smijala koliko je mogla? Je li se ljubila i grlila s drugima koliko je htjela? Je li putovala gdje je mogla? Je li riskirala koliko je trebala? Ili ništa od navedenog nije radila u mjeri u kojoj je mogla jer se bojala neuspjeha ili što će misliti Blaženka s kojom je išla u osnovnu školu.
Ljudi stalno odgađaju neke aktivnosti ili promjene, da bi onda u određenom trenutku počeli govoriti da su prestari za nešto.
Evo jučer sam primjerice bila na večeri s dva frenda i jedan je već godinama na istom radnom mjestu, na kojem je nezadovoljan pa svaki puta kuka o tome. Kažem mu ja:
‘’Nisi drvo, promijeni posao.’’
‘’Ma gdje ću ja sada mijenjati posao? Pa prestar sam za to’’, odgovorio mi je i ispio ostatak vina iz čaše.
Čisto vama za informaciju, radi se o čovjeku od 40 godina.
‘’A postoji neki rok do kojeg se može mijenjati posao?’’ pitala sam ga.
‘’Ne postoji, ali ovdje već imam određenu reputaciju, posao odrađujem lijevom rukom jer ga dobro znam, a i dobro je plaćen’’, odgovorio mi je.
‘’Zašto onda cijelu večer kukaš kako si nezadovoljan na poslu? I nije ti prvi puta, već je to postalo gotovo pa pravilo - ta tvoja kuknjava. Očito ti treba promjena’’, rekla sam.
''A gdje bi otišao? U konkurentskim firmama situacija nije bajna'', rekao je drugi frend u njegovu obranu.
''Pa neću mu ja tražiti drugi posao. To on mora sam sa sobom ispitati. Neka sam vidi što bi htio raditi i gdje bi htio raditi'', odgovorila sam drugom frendu, kao da ovaj prvi nije s nama za stolom.
''Ma joj. Tko bi sada prolazio kroz te razgovore, testiranja. Užas!'' uključio se prvi opet u razgovor.
''Frend, ti psihološki test ne bi ni prošao'', rekao mu je drugi cereći se.
‘’Ali neka sam sada od nje dobio detaljnu psihoanalizu’’, rekao je prvi, misleći na mene, nakon čega su se kucnuli čašama i nazdravili.
‘’Ma jebite se. Ja se trudim, a vi pričate tek toliko da pričate. Naravno da je lakše svaku večer popiti buteljicu vina da se zaborave svi problemi. Isto tako je lakše iduće jutro s blagim mamurlukom otići na posao koji zapravo ne voliš, nego se toliko ‘’star’’ angažirati oko traženja novog posla. Dakle, što se tiče tvoje trenutne poslovne situacije, imaš dvije mogućnosti - promijeni nešto ili prihvati i nemoj stalno kukati'', rekla sam iznervirano.
Mene ovakvi razgovori sve više uznemiravaju. Prije bih samo slušala te žalopojke drugih i kimala glavom jer sam i sama bila u nekom stanju letargije i prepuštenosti sudbini, ali sada me smeta što se odrasli ljudi svega boje. Nekada sam mislila da se radi o lijenosti, nedostatku ambicioznosti ili energije, ali sada mislim da je u pozadini svake neaktivnosti i odgađanja zapravo strah.
Ovaj moj prijatelj se očigledno boji neuspjeha. Boji se pokušati pronaći drugi posao jer zna da postoji mogućnost da ga ne dobije. Realno, šanse su mu 50-50. Što će se dogoditi ako ne uspije?
Objektivno - baš ništa. Nastavit će raditi ovaj posao koji i sada radi.
Ali tu postoji i onaj subjektivni dio i u njemu je problem. On bi taj svoj neuspjeh tragično shvatio. Bilo bi ga sram pred kolegama s postojećeg posla jer nije uspio. Osjećao bi se loše. I dobro, sve je to normalno. Nećemo slaviti ili biti presretni zato što nismo dobili posao. Ali zar nije porazno da se odrastao čovjek s 40 godina ne zna nositi s neuspjehom pa radije ne poduzima ništa, iako je nezadovoljan?
Dok sam bila mala, jedva sam čekala da odrastem jer sam mislila da je u svijetu odraslih sve jasno. Mislila sam da odrasli znaju što žele, da se ne boje, da su staloženi i da posjeduju unutarnji mir. No onda sam odrasla i shvatila da nije baš tako, ni približno. Da sam znala kakva je situacija kod velikog broja odraslih, ja bih odgađala odrastanje. Kako god znam i umijem.
Ali odgađanjem ne postižemo ništa jer problem (bilo da se radi o oštećenju na autu, miomu ili nezadovoljstvu na radnom mjestu) neće nestati samo zato što mi odgađamo njegovo rješavanje. Upravo suprotno, često s vremenom i naraste.
Moj miom je primjerice dosta brzo rastao. Odstranila sam ga tek godinu i pol dana nakon tog kobnog pregleda, ali moje odgađanje nije bilo samoskrivljeno. Na neke stvari ne možemo utjecati - tipa pucanje cijevi i poplavu u bolnici na dan kad sam prvi puta trebala biti primljena na operaciju.
Samo rješavanje tog mog problema, tj. operacija mi je bila vrijedno iskustvo. Nikada prije toga nisam bila u bolnici (osim na pregledima) pa mi je boravak i spavanje u bolničkoj sobi bilo nešto potpuno novo. Također nikada do tada nisam doživjela osjećaj omamljenosti od anestezije, nemogućnost samostalnog podizanja u sjedeći položaj, otežano kretanje radi šavova.
Zanimljivo mi je bilo i samo buđenje nakon operacije. Sjećam se samo nekih isječaka. Jakog svjetla koje mi je udaralo u oči. Vožnje na onom ležaju na kotačiće. Prebacivanja s tog ležaja na krevet u bolničkoj sobi. Prebacio me medicinski tehničar. Ne sjećam se kako je izgledao, ali sjećam se da ga je medicinska sestra pitala:
''Da ti pomognem?''
''Mislim da ovu bez problema mogu sam prenijeti'', rekao je za mene i podigao me u naručje, a ja sam mu zabila nokte duboko u leđa jer sam se bojala da mu ne ispadnem iz ruku.
U tih par dana su se izmijenile 3 žene u mojoj bolničkoj sobi.
Prva je bila otprilike mojih godina i proživjela je težak porod koji je mogao biti koban i za nju i dijete, ali srećom sve je dobro završilo. Ona je bila jako uplašena i istraumatizirana. Nije puno pričala i jedina želja joj je bila vidjeti tu bebicu koja se nalazila u drugoj bolnici. Pokušala sam ju što više bodriti i ohrabrivati, ali kako sam i sama bila u strahu zbog operacije koju sam čekala, nisam bila puna elana kao inače.
Druga je bila žena od kojih 50 godina, mršava, s gustom frčkavom kosom i stalno u nekoj priči ili nekom poslu. Znate onaj tip osobe koji pršti energijom i jednostavno potpuno ispuni prostoriju svojim prisustvom. Doslovno je presložila sve što je mogla u tom malom dijelu bolničke sobe koji je bio njezin. Stalno je nešto radila - pričala na mobitel, dozivala medicinske sestre, kao osa zujala po toj sobi. Saznala sam sve o njezinom životu (koji je bio buran), vidjela sve njezine ožiljke po tijelu (kojih je bilo poprilično). Ovog puta je bila u bolnici jer je morala izvaditi maternicu.
Treća je došla kada sam ja odlazila pa smo bile zajedno samo nekih pola sata. Ona je došla jer je doživjela treći pobačaj u nizu. Morali su ju ‘’očistiti’’. Iako se prema van dobro držala, tuga, razočarenje i bol u očima te žene su bili srcedrapajući. Rekla sam joj da mi je žao i nisam znala što da joj dalje kažem. Mislim da nema riječi koje bi nekome u takvim trenucima pružile utjehu.
Eto, jedna bolnička soba, tri dana, četiri žene (uključujući mene), četiri potpuno različite životne priče i životne situacije. Ovo možda malo zvuči kao kratak opis nekog filma ili kazališne predstave.
Kada pogledam četiri generacije žena u svojoj obitelji (prabaka, baka, mama i ja), mogu reći da smo sve bile drugačiji tipovi žena. Prabaka je umrla otprilike negdje kada sam ja krenula u osnovnu školu, ali pamtim ju. Bila je visoka i vitka žena, ozbiljnih crta lica i vrlo stroga. Uvijek je nosila crnu odjeću. Doživjela je strašne tragedije u životu i zavjetovala se na život u crnini. Nju pamtim po dvije njezine izjave. Prva je:
‘’Na pogrbljeno drvo se i ptica posere.’’
Nije mi bilo jasno što time želi reći. Kako drvo može biti pogrbljeno? I ne obavljaju li ptice nuždu posvuda pa zašto ona ističe to pogrbljeno drvo? Sjećam se da sam pitala tatu za pojašnjenje jer si u toj dobi nisam mogla sama razjasniti tu enigmu.
‘’Radi se o prenesenom značenju. Drvo predstavlja osobu koja se ne zna zauzeti za sebe i postaviti granice. Ptica predstavlja druge osobe koje ne poštuju tu prvu osobu pa joj svašta rade jer im ona to prešutno dopušta svojom ‘’pogrbljenosti’’, odnosno nesposobnosti zauzimanja za sebe’’, objasnio mi je tata dok se spremao za posao, a ja sam hodala za njim po kući i postavljala mu pitanja.
‘’Zašto bi onda itko htio biti pogrbljeno drvo?’’ pitala sam ga dalje.
‘’Pa nitko to ne želi. Dogodi se tako. Splet životnih okolnosti ili takav karakter. Nemoj zamarati svoju malu glavicu s time’’, odgovorio mi je, uzeo ključeve od auta (valjda jedinog kojeg nisam zabila u zid jer sam bila premala da se nađem za upravljačem), poljubio me u čelo i otišao na sastanak.
Druga prabakina izjava je bila:
‘’Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra.’’
Ta izjava mi je bila jasna i logična sve dok nije izašla pjesma grupe Divas ‘’Da ili ne’’ koja sadrži stih:
‘’Što možeš danas, ostavi za sutra.’’
E tada sam opet bila zbunjena. Zašto je baka (tako sam ju zvala, iako mi je formalno bila prabaka) govorila jedno, a pjesma govori drugo? Nisam mogla razlučiti što je točno, tj treba li stvari ostavljati za ‘’sutra’’ ili ne.
Danas sam stava da ne treba odgađati jer ako previše odgađamo, problemi, zadaci ili poslovi se nakupljaju i dovedu do toga da se osjećamo kao da smo pred zidom. Tada često krenemo glavom krom zid (ili autom - kao ja u garaži), ali takav način postupanja nam jedino može nanijeti štetu (kao i prednjem dijelu automobila).
Dakle, sukus svega je da ne odgađate, čak ni odgodivo, nego donesite odluku. Odnosno da iskoristim vokabular već spomenute pjesme grupe Divas:
Izaberite ‘’da ili ne’'.
Znam da nije lako, ali najbolje je tako.
