Vjernost

Ovih dana sam razmišljala o vjernosti i iznenadila me spoznaja da čak i pojam vjernosti može imati drugačije značenje, ovisno o kontekstu u kojem ga koristimo.

Primjerice status mog vjernog čitatelja ima osoba koja kontinuirano čita moj blog, tj. tekstove na njemu. Pritom je mom čitatelju dopušteno čitati i druge blogove, knjige, zbirke pjesama. Može istraživati različite književne žanrove i koketirati s čitanjem neke druge blogerice. Ali dokle god se vraća na moj blog i čita svaki moj novi tekst, moj je vjerni čitatelj.

Kad sam kod vjernih čitatelja, tj. pratitelja, jučer sam na Instagramu naišla na neki profil za recenzije i preporuke knjiga. Žena čiji je taj profil je imala darivanje knjige. Ono što mi je privuklo pažnju je zadnja rečenica na njezinom postu u kojoj je, nakon što je navela uvjete za sudjelovanje u darivanju (od kojih je jedan bio da se zaprati njezin profil), napisala:

‘’I molim bez follow/unfollow opcije!!!’’

Mene ovo na prvu prepalo jer ne volim to korištenje hrpe uskličnika, a onda me (naravno) navelo na razmišljanje.

Ja ne znam razmišljaju li i drugi ljudi toliko, ali moj mozak je u stanju stalno i o svemu promišljati i izvoditi neke zaključke. Ne znam kako mu ne dosadi neprestano raditi 100 na sat, ali dobro.

Uglavnom, nije mi bilo jasno zašto ta žena nastoji ljude prisiliti da prate njezin profil. Ona je s tom svojom zadnjom rečenicom zapravo željela poručiti:

‘’Ako me zapratiš, možda dobiješ knjigu, ali ako i ne dobiješ tu knjigu, nemoj da ti slučajno padne na pamet da me prestaneš pratiti!!!’’

Zašto želi da ju prati netko tko ju zapravo ne želi pratiti, nego je samo htio sudjelovati u darivanju? Realno, može se raditi o osobi koja uopće ne voli čitati, ali je recimo htjela osvojiti tu knjigu da bi ju mogla pokloniti prijateljici koja voli čitati. Zašto bi ta osoba naknadno nastavila pratiti profil s preporukama knjiga ako uopće ne čita?

Ali naša darivateljica očigledno pošto poto želi što više pratitelja i nije joj važno da se radi o njezinim vjernim pratiteljima, nego joj je bitan samo broj pratitelja pa premda se radilo i o Kirgistancu ili Kinezu koji ne razumiju riječ onoga što ona piše na svom profilu. Bitno da je +1 pratitelj.

No da se vratim na ono što sam u startu htjela usporediti, a to je različito definiranje ''vjernosti'' u kontekstu vjernog čitatelja i kontekstu vjernog muškarca. Ponašanje koje nam je prihvatljivo za vjernog čitatelja nam nikako ne bi bilo prihvatljivo za nekoga koga definiramo kao vjernog muškarca.

Naime, kada bi neki muškarac čitao poruke drugih žena, istraživao različite tipove žena, koketirao s drugim ženama, njega bismo bez imalo razmišljanja okarakterizirali nevjernim. Dakle, iako se taj muškarac nakon svakog ‘’izleta’’ vjerno vraća svojoj primarnoj ženi, supruzi, ljubavi (kao što se moj čitatelj vjerno vraća mom blogu), taj muškarac neće imati odliku ‘’vjernosti’’ jer se od njega očekuje da bude vjeran kao pas, a ne da bude vjerno nevjeran.

Jedan moj poznanik recimo smatra da je vjeran svojoj ženi iako već mjesecima svakodnevno ima poprilično intenzivan kontakt s jedno te istom ženom (koja nije njegova žena). On to ne smatra prevarom uz obrazloženje da on tu ženu nikada nije dotaknuo na neprimjeren način.

Kada sam mu ja rekla da je meni to čista emocionalna prevara koja je puno dublja od prevare u vidu seksa s drugom osobom jer je ovo zapravo intimnije, uključuje emocije i povezani su više nego što bi bili od isključivo fizičkog kontakta, on se jednostavno nije složio sa mnom.

Meni je to uvijek fascinantno - koliko drugačije možemo gledati na istu situaciju.

Kada sam ga pitala zna li njegova žena za te učestale kontakte s tom drugom ženom, rekao je da ne zna. Kada sam ga pitala zašto ne zna, rekao je da bi se ona bez veze uznemirila oko toga, a nema potrebe za time jer se ništa ne događa između njega i te druge žene.

I to je to. On smatra da je vjeran, ja smatram da je nevjeran. Njegova žena ne smatra ništa jer ne zna ništa, ali da zna, nekako mislim da bi bila sklonija složiti se s mojim mišljenjem nego s njegovim.

Osim vjernosti autoru ili partneru, često se kaže da smo vjerni određenom brandu, bilo odjeće, kozmetike, prehrambenog proizvoda. S time da je u današnje vrijeme sve teže ograničiti se isključivo na jedan brand jer smo potpuno preplavljeni prevelikim izborom svega. Ponuda je tolika da čovjek nekada ne zna odakle bi krenuo.

Ja ću krenuti od najosnovnije namirnice - kruha. Prije su ljudi doma pekli kruh i mogli su jesti isključivo taj kruh koji su ispekli pa samim time nisu trošili energiju na to koju vrstu kruha ili peciva će kupiti.

Pogledajte pekarnice danas. Uđete i ne znate gdje biste gledali. U svakoj ima barem 15 vrsta kruha - bijeli, polubijeli, miješani, punozrnati, integralni, kukuruzni, heljdin, pirov, beskvasni, bezglutenski i da dalje ne nabrajam. A peciva tek! Opisat ću kako je prije otprilike izgledao moj odlazak u pekarnicu.

Ulazim u pekarnicu bez da znam što mi se jede. Hodam lijevo-desno ispred one staklene površine kao mačak oko vruće kaše i gledam sva ta silna peciva i slastice i ne mogu se odlučiti ni ono osnovno, a to je jede li mi se slatko ili slano. U glavi mi kolaju misli:

‘’Možda bi štangicu s malinom i vanilijom ili ipak mali motani burek sa sirom, a i hrenovka u lisnatom dobro izgleda.’’

Na sto muka sam. Prodavačica postaje lagano nervozna zbog moje neodlučnosti jer je još dvoje ljudi iza mene. Po drugi puta me pita:

‘’Izvolite?’’

I dalje ne znam pa propuštam ljude iza sebe dok ja još malo pogledam.

Nakon minute, pod pritiskom pogleda prodavačice i novih ljudi koji su ušli u pekarnicu, uzimam pužić s orasima kojeg baš ne preferiram jer mi je suh te u konačnici izmučena i nezadovoljna izborom izlazim.

Može se ovo sada činiti kao glupost, ali kada uzmete u obzir koliko tih malih odluka u danu moramo donijeti, nakupi se toga. Nismo zapravo svjesni koliko nam energije oduzima taj prevelik izbor SVEGA. Ja sam s vremenom shvatila da mi sužavanje izbora samoj sebi uvelike olakšava život i štedi puno energije. Zato danas (ako mi se jede nešto iz pekarnice) imam dvije pekarnice u koje idem, u jednoj kupujem pizzu, a u drugoj salatu ili sendvič i to je to. Ostatak ponude niti ne pogledam jer me ne zanima.

Ali što se tiče vjernosti kozmetičkim proizvodima, točnije marki ruževa, tu sam zadnjih deset godina vjerna jednom brandu. Volim da mi je ruž usklađen s odjećom pa moram imati puno nijansi. Da nekog pitate (osobito nekog muškarca), vjerojatno bi vam rekao da većinom imam crveni ruž jer ljudi često ne razlikuju te razno razne nijanse crvene.

Donedavno zapravo nisam bila svjesna da imam puno ruževa (jer je meni to normalna količina), sve dok ih nisam poslikala i poslala frendicama koje su me napale da zašto svake godine za rođendan kažem da želim novi ruž kad ih imam toliko. Ali meni je ruž među najdražim poklonima, a za svoje ruževe znam reći da su oni moja mala vojska.

Možda bi značenje koje ruževi imaju za mene najbolje opisala rečenica:

‘’Ruž je oružje protiv ružnog.’’

Kužite? RUŽ, oRUŽje, RUŽno (tko želi neka nastavi slijed).

Pritom ne mislim na ružan izgled, iako ruž definitivno uljepša svako lice, već je ‘’oružje’’ protiv ružnog dana, ružnog raspoloženja, ružnog života. On unese neku boju na lice, u prostoriju, u dan.

Jedna mamina rođakinja mi je zbog čestog nanošenja ruža nadjenula nadimak:

‘’Ona mala koja se malja.’’

Nisam joj baš draga. Njoj nitko nije drag doduše, ali kod mene ju je živciralo što na obiteljskim ručkovima i proslavama, svaki puta nakon što nešto pojedem, vadim svoje ogledalce i popravljam ruž. Ona je onaj glasan tip žene bez ikakve finoće u sebi. O svemu ima mišljenje koje nameće drugima. Za svakoga zna što bi trebao ili što je trebao napraviti sa svojim životom. Velikodušno daje savjete koje ju nitko nije tražio. Izderava se pred svima na svog mirnog i povučenog muža koji sve više poseže za ‘’čašicom’’ kako bi istrpio njezina maltretiranja.

Taj nadimak mi je dala prilikom jedne obiteljske proslave (mislim da su nečije krstitke bile u pitanju). Sjedila sam na rubu stola i čekala da bude pristojno vrijeme za napustiti restoran. Izvadila sam svoje ogledalce kako bih provjerila je li mi se razmazao ruž nakon što sam pojela tortu. I dolazi ona do moje mame (u haljini potpuno neprikladnoj njezinim godinama i stasu) te u širokom raskoračnom stavu s rukama čvrsto položenim na bokovima, žustrim pokretom glave pokaže na mene i kaže:

‘’Čuj, a što se ova tvoja mala stalno malja?’’

I dalje mi ostaje nejasno zašto ju je to toliko smetalo, a još mi je manje jasno zašto meni nije postavila to pitanje jer sam u tom trenutku bila u kasnim dvadesetima i savladala sam vještinu govorenja davnih dana. Ne znam što joj je moja mama u konačnici odgovorila jer sam ustala od stola i otišla ispred restorana gdje sam naišla na njezinog muža koji je pušio cigaretu i gledao u pod.

Meni njega uvijek bude tako žao. Teška dobričina koja se ne zna zauzeti za sebe, a njegova alfa ženka to brutalno iskorištava. Zašto on dopušta da ga ona tlači cijelo vrijeme? Zašto se ne zauzme za sebe? Ili zašto jednostavno ne ode od nje da može živjeti u miru?

Kada vidim tako neki narušen odnos, moj mozak odmah krene s analizama, ali onda samoj sebi kažem da nema smisla uopće pokušati shvatiti zašto su neki parovi zajedno, a i ne treba se petljati se u tuđe odnose. No, ono na što poludim je kada netko, kao argument zbog kojeg ostaje u nekom katastrofalnom, bolesnom ili toksičnom suživotu, kaže:

‘’A gle, nije lako otići tek tako.’’

Gle frend, ni ne treba biti lako. Možemo mi raditi i teške stvari. Ne mora nam sve uvijek biti LAKO. Nije lako niti završiti fakultet pa su ljudi uporni, namuče se i završe ga. Nije lako niti roditi dijete pa se svejedno milijuni žena odluče za rađanje i prežive taj porođaj iako nesnosno boli. Nije lako niti pokrenuti svoj posao i riskirati svu ušteđevinu pa ljudi rade i to.

I guess what, ne bi otišao ‘’tek tako’’ jer ti se eto prohtjelo, nego bi otišao da spasiš sebe, svoje dostojanstvo i svoje ‘’ja’’. Da se zaštitiš od ponižavanja, omalovažavanja i nesretnosti. Istina, ne bi bilo lako na početku, ali ni ne treba biti.

Ljudi danas, iako nisu zadovoljni situacijom u kojoj se nalaze, često nemaju petlje nešto promijeniti i izložiti se nečem novom, već ostaju u zoni poznatog koju percipiraju kao ugodnu. Ali zaboravljaju pritom da je i neugoda sastavni dio života. Izloži se kratkotrajnoj neugodi da bi ti dugoročno bilo ugodnije.

Eto, sve sam ja to izgovorila u svojoj glavi dok je taj čovjek nevino pušio cigaretu ni ne sluteći što se odvija na metar udaljenosti. Zamislite da sam došla do njega i sve mu to istresla. Mislim da bi zaključio:

‘’Ova mala koja se malja je ista moja žena’’, nakon čega bi cipelom ugasio čik i ušao natrag u restoran, bez da bi rekao ijednu riječ.

A ja sam opet vjerno sebi skrenula s teme.

Ali moram vam reći da se trudim da tekstovi budu ‘’tečni’’ i lako čitljivi kako bi me mogli lakše pratiti. Jer moje misli (vjerujte mi na riječ) često nemaju glavu ni rep, a ni kraja, pa da ih samo saspem u tekst, bojim se da bi svaki moj tekst bio mini roman struje svijesti kojeg se ni James Joyce ne bi posramio.

Dakle, poanta svega je da budete vjerni sebi.

Vjernost sebi znači vjernost vlastitim uvjerenjima, stavovima, željama, idejama, stilu odijevanja, ukusu, brendovima, vrsti glazbe itd. Preduvjet vjernosti sebi je dobro poznavanje sebe. Često ljudi zapravo uopće ne poznaju sebe. Mene šokiralo kada mi je netko postavio pitanje koja mi je najdraža boja i ja nisam znala odgovor. Onda sam malo razmišljala i shvatila da ja ne znam dosta tih bazičnih stvari o sebi. A kako da nas drugi ljudi upoznaju i kako da nam se približe ako mi sami ne poznajemo sebe i ne znamo što volimo i što želimo?

Zato, ako se ne poznajete dobro, krenite istraživati sebe. Pritom je preporučljivo krenuti od jednostavnih stvari tipa jeste li kava ili čaj osoba. Zatim se zapitajte koje zvukove volite. Ja volim zvuk kojeg kotačići kofera stvaraju dok guram kofer po cesti; volim zvuk šuštanja lišća i ptičjeg pjeva, volim zvuk lupkanja štikli po podu; volim zvuk udaranja pribora za jelo po tanjuru.

Možda na prvu ne vidite poantu u ovome, ali ako analiziramo odgovore, možemo izvesti zaključak da volim putovati, boraviti u prirodi, nositi štikle i jesti. I tako strpljivo krenite redom.

Ljudi često kažu da žele biti sretni, a kada ih pitate što bi za njih bio sretan život, ne znaju ili kažu nešto bazično tipa:

‘’Pa da smo svi u obitelji zdravi i da imamo dovoljno novaca za ono nužno.’’

‘’Niste li sada u toj situaciji?’’ pitam ja dalje.

‘’Zapravo jesmo’’, dobijem odgovor.

‘’Zašto onda niste sretni?’’ pitam ja.

I tu se zamisle jer zapravo ne znaju što za njih znači biti sretan i kakav je to život koji žele i kojem teže. Zato moramo upoznati sebe, svoje najskrivenije kutke i najpotisnutije želje jer se često upravo tamo krije ključ naše sreće.

A nakon što se temeljito upoznate, ostanite vjerni sebi. Zašto?

Kako problema bilo ne bi.