U zadnjih tjedan dana sam čula dvije šokantne priče o prekidima. U prvoj je frendicu frajer ''ghostao''. Ja nisam znala što je to (možda zato što nisam na Tinderu i sličnim aplikacijama). Ona se najprije par minuta čudila tome što ja do tog trenutka nisam čula za ghostanje, a potom mi je ispričala kako joj se lik s kojim se viđala 3 mjeseca naprasno prestao javljati bez ikakvog razloga i obrazloženja.
Do tada je (bar po njezinoj priči) sve bilo savršeno - viđali su se gotovo svaki dan, razgovarali preko telefona satima, seks je bio fantastičan, nije imao iza sebe brak itd.
Na dan na koji je došlo do prekida komunikacije su trebali ići na prvo zajedničko vikend putovanje i dogovor je bio da ju pokupi iza posla. Ona je došla na posao s koferom i po završetku radnog vremena se spustila na parking zgrade u kojoj radi i tamo ga čekala.
Prvih 20 minuta njegovog kašnjenja je pripisivala gužvi na cesti - petkom popodne je uvijek kaotično. Ali onda joj je ipak postalo čudno da nije javio da će kasniti (jer je to dotad svaki puta napravio) pa mu je poslala poruku u kojoj ga je pitala gdje je.
Isporučeno - pročitano - odgovora nema.
Zaključila je da je vjerojatno skroz blizu - praktički iza ugla i da ne želi tipkati dok vozi. Međutim, kada je prošlo daljnjih 10 minuta bez da se njegov auto ukazao, nazvala ga je.
Odgovora na poziv nije bilo.
Da skratim priču, nakon sat vremena čekanja, nekoliko neodgovorenih poziva i neodgovorenih (a pročitanih) poruka, pozvala je taksi i s koferom otišla doma. Nazvala ga je još par puta u subotu pa u nedjelju i tada je, nakon savjetovanja s frendicama, zaključila da ju je ghostao.
Naravno, cijeli vikend je proplakala, pitajući se što je pošlo po zlu i gdje je ONA pogriješila. Kofer je ostao neraspakiran još neko vrijeme jer ga nije mogla niti pogledati, a kamoli mu se približiti.
Drugi šokantan prekid je ispričala sestrina frendica s faksa. Našle smo se s njom na kavi nakon duže vremena i kako je nešto spomenula da živi sama, sestra ju je pitala da kako to, da gdje joj je dečko. Ona je odgovorila da su prekinuli i da je iselio iz njezinog stana. Kako su bili zajedno dvije godine i činilo se da sve ide u smjeru svadbe, bile smo iznenađene ovim vijestima.
Neću sada iznositi razloge njihovog prekida jer nisu ni važni zapravo, već ću iznijeti njegovu reakciju kada mu je ona saopćila da misli da je vrijeme da svatko krene svojim putem. Citirat ću njegove riječi:
‘’Iselit ću još danas. Ti si meni tako i tako služila samo za to da ispraznim jaja.’’
Znači, jedna od odurnijih reakcija na prekid koje sam dosad čula. Dakle, to je rekao osobi s kojom je bio u vezi dvije godine. Mislim ne bi bilo u redu niti da je to rekao nekoj ženi s kojom se doista viđao samo radi seksa (iliti pražnjenja jaja), ali činjenica da je takve riječi izgovorio nekome s kime je živio dvije godine me potpuno šokirala. Jasno je da joj je to rekao samo da ju povrijedi, ali ne mogu si uopće zamisliti kako se ona osjećala kada je to čula.
Ženama iz oba ova primjera sam rekla da je dobro da su se ''riješile'' takvih frajera, ali ta njihova iskustva su me potaknula da se i ja napokon uhvatim u koštac s jednim nezdravim odnosom u kojem sam bila neko vrijeme.
Cijela priča je u startu bila osuđena na propast i ja sam toga bila svjesna, ali svejedno se razvukla. On meni nije mogao pružiti ono što mi je bilo potrebno, a ne znam iskreno niti zašto se on toliko držao mene.
Odmah na početku mi je rekao da ne zna odakle takva privlačnost prema meni jer ja uopće nisam njegov tip žene. Ja jesam privlačna žena, ali on voli visoke i jače žene - punije i rasne, a ja nisam ništa od navedenog.
Svejedno, neka jaka kemija je doista postojala između nas, iako se očito nije temeljila na fizičkom izgledu.
Teško mi je reći je li on bio moj tip muškarca što se izgleda tiče. Obrijan na ćelavo, s bradom i gornjim dijelom tijela pretežito prekrivenim tetovažama - to mi se sve sviđalo. Znala sam mu reći da izgleda kao Viking, tj. kao Ragnar.
Međutim, otpočetka mi je bilo nešto čudno u njegovim očima. Djelovale su mi prazno. Ovako je on bio vedar, aktivan i zabavan, ali mislim da su te oči održavale njegovo pravo unutrašnje stanje.
Doživio je jednu veliku tragediju u životu koju teško itko ikada može potpuno zaliječiti, nakon čega je bio povrijeđen i izdan od strane osobe koja mu je trebala biti odana i vjerna. Mislim da se nikada nije pozabavio s tim emocijama, već je odlučio nastaviti kroz život u površnim odnosima, bez vezivanja. Vjerojatno zato što nije htio ponovno doživjeti bol ove ili one vrste.
Kako sam ja prije nego sam počela raditi na sebi bila magnet za ‘’slomljene’’ jer sam i sama bila emocionalno sakata - eto jedne idealne kombinacije. Funkcionirali smo tako da bih ja, kada sam se naljutila na njega, prekinula odnos pa bi se on javio nakon par tjedana ili mjeseci i onda sve ispočetka. Nikada nismo definirali svoj odnos, niti sam ja upoznala njegove prijatelje ili on moje prijateljice.
Vrijeme koje smo provodili skupa, provodili smo sami – samo on i ja. Jedino je jednom prilikom upoznao moju sestru jer sam bila s njom na moru, a on je došao na taj otok vidjeti me. Frendice su znale da imam nekog lika s kojim se povremeno viđam i znale su njegovo ime. I to je to.
Bio mi je drag, ali ne mogu reći da sam razvila neke dublje osjećaje prema njemu. Zato mi je i bio još više čudan taj naš odnos jer sam dotad uvijek bila isključivo s muškarcima u koje sam bila zaljubljena. Ovdje mi je prijala njegova pažnja, način na koji me gledao i njegove poruke pune komplimenata i divljenja.
U dva navrata mi je rekao nešto što je nalikovalo na iskazivanje ljubavi i meni je oba puta pozlilo. Sad se ne zezam. Stvarno mi je pozlilo.
Prvi put je to bilo kada sam ga slučajno srela u gradu za vrijeme prvog prekida kontakta. Bilo je to usred zime. Hodao je ulicom s nekim društvom, a ja sam prošla uz njih. Samo sam pozdravila u prolazu (bez zaustavljanja) jer ih je bilo puno, a on se izdvojio iz ekipe i viknuo za mnom da stanem.
Došao je do mene pa smo kratko popričali i kod rastajanja mi je rekao da će mi se javiti jer mu je život ljepši kada sam ja dio njega, a da vidi da i ja drhtim u njegovoj blizini. Ovo za drhtanje me zezao. Mislim ja stvarno jesam drhtala, ali ne zbog njega, nego zato što je vani bilo -10 stupnjeva, a ja sam obukla tanki kaput.
Kada sam nastavila hodati prema stanu, uhvatila me slabost. Počele su mi trnuti usne i jezik, oblio me hladan znoj i počela sam gubiti svijest. Bila sam uvjerena da sam ‘’šlagirala’’ pa sam sjela na prvu klupicu. Prišla mi je neka cura koja je vidjela kako teturam prema klupici i pitala me jesam ok, nakon čega mi je otišla po vodu do obližnjeg kioska. Lijepo je vidjeti da i dalje ima dobrih ljudi.
Kad se vratila, zamolila sam ju da izvadi ogledalce iz moje torbice da provjerim jesu li mi usne na mjestu. Iako mi je rekla da je sve u redu s mojim usnama, bojala sam se da mi laže jer ne želi da se dodatno uznemirim pa sam morala vidjeti na svoje oči. Uglavnom, sve je bilo u redu s usnama, a i sa mnom u konačnici.
Drugi put se isto ponovilo prije par mjeseci. Bila sam sa sestrom na nekom putovanju i pričala sam s njim na mobitel i u šali mi je rekao da ne zna što se događa sa mnom u zadnje vrijeme i da prestanem biti tako blaga i dobra prema njemu jer se počinje zaljubljivati u mene. Mene presjeklo. Par minuta nakon toga počeli su mi se javljati isti simptomi kao i prošli puta. Sestra je htjela odmah zvati hitnu, ali rekla sam joj da će vjerojatno proći samo od sebe. Nju sam također pitala jesu li mi usne na mjestu.
Ne znam ni dan danas pravi uzrok tim mojim (skoro) nesvjesticama, ali njemu sam rekla neka mi ubuduće, za svaki slučaj, ne govori takve stvari.
On me, osim pažnjom, osvojio svojom poduzetnošću. Znao je što želi i imao je tu neku dozu samouvjerenosti pa ga moja prvotna nezainteresiranost i odbijanje nisu pokolebali. Nakon otprilike tjedan dana dopisivanja presreo me na putu za posao i nakon par rečenica me totalno neočekivano poljubio dok smo hodali ispod neke skele. Bez pitanja, u pola 8 ujutro, na ulici. Ja sam bila šokirana jer nije bilo ni vrijeme ni mjesto za poljubac.
Btw, ta skela i dalje stoji na toj zgradi. Doista radovi dugo traju kod nas.
Kad sam to jutro došla na posao, uzbuđeno sam prepričala cijeli događaj kolegici, a ona se smješkala i rekla mi:
‘’Tanka je granica između poduzetnosti i uznemiravanja.’’
‘’Ha?’’ pitam ju ja zbunjeno.
‘’Pa da je on neki lik koji ti se ne sviđa i da te neočekivano presretne ujutro na ulici i onda još i poljubi, što bi napravila?’’ ona će.
‘’Otišla direktno na policiju’’, odgovorim ja bez razmišljanja.
Uglavnom, shvatila sam što je htjela reći i prasnule smo u smijeh nakon toga.
Znala sam da se on paralelno sa mnom, viđa i s drugim ženama, ali nikada ga za to nisam pitala jer me nije zanimalo, niti sam bila ljubomorna. Međutim, smetalo mi je njegovo ponašanje prema meni jer sam duboko u sebi bila svjesna da tolerancijom prema njemu gazim sebe.
Svaki put kada bi radi posla otkazao naš dogovor.
Svaki put kada bi zaboravio pitati me kako je prošlo nešto meni važno o čemu sam mu dan ranije pričala.
Svaki put kada bi otišao na ‘’poslovno’’ putovanje ili na vikend negdje s dečkima pa se par dana uopće ne bi javljao.
Ja sam si to u svojoj glavi pravdala tako da sam si govorila da mi imamo takav odnos - bez obaveza, bez očekivanja, bez ljubavi. No iako nisam bila zaljubljena u njega, niti sam htjela nešto ozbiljnije s njim, njegovo ponašanje me vrijeđalo kao osobu. Dakle, ne kao ženu, već kao osobu.
Nisam si željela osvijestiti da zapravo pristajem na mrvice pod krilaticom ‘’bolje išta nego ništa’’. On mi je znao reći da se trudi koliko može i da on meni daje svoj maksimum. To bi me još više razljutilo, ali u konačnici sam shvatila da je doista davao svoj maksimum. Međutim, njegov maksimum je za mene predstavljao minimum.
Za mene u ljubavnim odnosima definitivno vrijedi ‘’bolje ništa nego išta’’. Jer ovo ‘’išta’’ me ubijalo. Ubijalo me potajno i nježno da gotovo nisam niti primijetila što se događa. Kada sam napokon shvatila da ja ‘’ghostam’’ samu sebe - svoje želje i potrebe, iskreno sam mu objasnila kako se osjećam u našem odnosu. On srećom prilikom našeg prekida nije spominjao pražnjenje jaja, već je rekao kako je svjestan svega i kako smatra da zaslužujem bolje od onoga što mi on može pružiti. I pustio me.
Mogla bih sada biti ljuta na njega, svašta mu zamjerati, kriviti ga što se nije više trudio, komentirati s frendicama kako me zavlačio i kako je manipulirao sa mnom, ali ništa od toga mi ne bi pomoglo da se bolje osjećam, a niti je to istina. Bila sam dio tog odnosa jednako kao i on i svojevoljno sam u njemu sudjelovala.
Ništa mi on nije kriv.
Na sve sam pristajala.
Umjesto zamjeranja sam mu odlučila biti zahvalna.
Naime, on me često poticao na pisanje. Svaki puta kada bih mu prepričavala svoje dogodovštine i čudne situacije koje sam doživjela, on bi komentirao:
‘’Jebeš mi sve, ti trebaš napisati knjigu.’’
''Da, naslova – Parodija zvana moj život – jel'?'' odgovorila sam mu jednom prilikom.
‘’Ja ozbiljno mislim. Ti tako dobro dočaraš i verbaliziraš te situacije da si ih točno mogu zamisliti, kao da sam bio tamo s tobom. I uvijek bude nekako humoristično’’, rekao je.
Iako bih samo odmahnula rukom na takve njegove izjave, moj gospodin mozak se ipak uhvatio za to. Zaintrigirala ga je ta nova ideja pa ju je potajice vrtio i razrađivao u pozadini moje glave. Nakon nekog vremena sam napisala svoj prvi tekst.
No da se vratim na prekide.
Nijedan prekid nije ugodan. Pa čak ni onaj u kojem se partneri dogovorno i mirno raziđu. Ali zapravo sam shvatila da je kod prekida najgore naše tumačenje istog. Primjerice, moju frendicu koju je taj lik ghostao je mučilo zašto je to napravio. Htjela je neko objašnjenje i neki ''završetak''. To je potpuno razumljivo.
Međutim, problem je u tome što je ona cijeli taj događaj tumačila na svoju štetu. Postavljala si je pitanja da što s njom ne valja kada uvijek naleti na takve kretene, da zar ne zaslužuje barem pozdrav, preispitivala je sve svoje postupke i bila puna negative.
Ja sam joj rekla da ovo naprasno prekidanje nema nikakve veze s njom, već s njim i njegovim neimanjem petlje da prekine oči u oči. ali da to pokuša gledati iz druge perspektive.
Savjetovala sam joj da si kaže kako joj je on ghostanjem zapravo prepustio da sama osmisli završetak, tj. da sama odabere razlog prekida koji njoj najbolje odgovara. Ona me samo čudno gledala kada sam joj to rekla.
Ali realno, da je postupio u stilu bivšeg dečka sestrine frendice s faksa i došao onog dana na parking, rekao joj da je ona njemu samo služila za pražnjenje jaja te pod punim gasom odjurio i ostavio ju u dimu ispušnih plinova, bi li se bolje osjećala s takvim završetkom? Ne bi. Ovako može zamisliti nešto romantično i, nakon što prođe period tuge i patnje, sjećati se njihove veze kao nečeg lijepog.
Jer što dobivamo taloženjem u sebi zamjeranja, gorčine i mržnje prema nekome? Baš ništa. Samo sebi štetimo.
Zato sam ja odlučila vjerovati da mene muškarci koji više nisu dio mog života i dalje vole na neki svoj način, tamo negdje.
Tako vjerujem da me se moj bivši sjeti i spontano nasmije svaki puta kada se divljački okreće pod ručnom. Muškarac iz teksta ''Replay u krug'' svaki puta kada čuje tu pjesmu. ''Viking'' svaki puta kada vidi onu skelu.
To možda doista i je istina, a možda me se nijedan nikada ne sjeti. To nije ni važno. Važno je da ja to u svojoj glavi tako vidim jer me to čini mirnom, umjesto da me sjećanje na njih ubija.
Ubija nježno…
