Pamti me lošu

Danas sam dobila prvi negativan komentar na blogu. Kako tekstove ne objavljujem odmah kada ih napišem, nego s određenim vremenskim odmakom (jer sam počela pisati prije pokretanja bloga), do trenutka kada ćete vi ovo čitati, već će proći par mjeseci od toga.

Iako sam znala da će takav komentar kad-tad osvanuti i mislila da sam spremna na to, svejedno me uznemirio. S time da je komentar (premda oštar) bio pristojan. Zapravo mi je između redaka napisano da sam loša osoba, odnosno da sam licemjerna.

Kada sam pročitala taj komentar, osjetila sam negativne emocije - strah pomiješan s osjećajem krivnje. Ne znam kako vi to osjetite, ali ja strah osjetim kao kratkotrajni udar s lijeve strane prsa popraćen lupanjem srca, a krivnju kao prazninu u trbuhu popraćenu treperenjem.

Prva pomisao mi je odmah bila da obrišem blog i ponovno se vratim u svoju zonu sigurnosti gdje se ne izlažem kritici nepoznatih ljudi. No ipak sam se odlučila prvo pozabaviti emocijama koje su mi kolale tijelom.

Kada sam se usredotočila na njih, vratile su me u prošlost, i to u osmi razred osnovne škole kada sam prvi puta u životu markirala. Cijelo svoje školovanje sam bila odlikašica i markiranje mi je bilo strano, ali tog ‘’kobnog’’ dana je cijeli razred markirao, osim dvije odlične učenice koje su odbile. Njih dvije su odlučno sjedile u prvoj klupi i nije im padalo na pamet narušiti svoj status izvrsnosti markiranjem.

Ja sam bila na sto muka jer se nisam htjela izdvajati iz ‘’ekipe’’, a i iskreno, sam čin markiranja mi je bio primamljiv i uzbudljiv. To iskazivanje bunta (premda bezrazložno), složnost svih nas (trenutnu doduše jer smo inače bili potpuno nesložan i disfunkcionalan razred) i planirani izlazak iz škole kroz prozore (da nas netko od profesora ne bi vidio na hodniku i spriječio u našem naumu).

Međutim, istovremeno sam se bojala markirati jer nikad nisam tako nešto napravila, a i znala sam da će moji roditelji i profesori biti razočarani.

U konačnici je moja želja za uzbuđenjem i uklapanjem u ekipu prevladala i ja sam markirala jedan školski sat s ostatkom razreda.

Kada sam se tog dana vraćala kući bilo mi je mučno jer sam pretpostavljala da moji roditelji znaju što se dogodilo i imala sam točno ovaj isti osjećaj u prsima i trbuhu - kombinaciju straha i krivnje. Strah me bilo posljedice mog čina, a krivnju sam osjećala jer sam bila svjesna da sam napravila nešto što nisam trebala, nešto što dobre djevojke i odlikašice ne rade.

A zašto sam se dovela u situaciju da sam na sto muka i rastrgana - zato što sam se htjela svidjeti svima - učenicima iz razreda s jedne strane te profesorima i svojim roditeljima s druge strane.

Iako roditeljima u startu nisam rekla za blog, ipak sam im prije nego sam ga pokrenula pročitala tekst ''Vampiri naši svagdašnji'' jer mi se taj činio najprimjereniji za njih (uz izuzetak onog udava u zaključku). Htjela sam da steknu uvid u to čime se bavim u slobodno vrijeme.

Rekli su mi da lijepo pišem, ali odmah iduće pitanje mog tate je bilo:

‘’Ne misliš valjda to negdje objavljivati?’’

‘’Ne znam još, ali ako ću i objaviti negdje, bit će anonimno. Zašto pitaš?’’ odgovorila sam mu.

‘’Pa moglo bi biti svakakvih komentara. Znaš da ljudi znaju biti jako okrutni. I možda bi bilo bolje da pišeš u trećem licu. Ovako se ti obraćaš ljudima, izražavaš svoje mišljenje i stavove’’, rekao je.

‘’Da tata, ali to mi je i cilj. Izraziti napokon sebe i svoje mišljenje’’, odgovorila sam mu.

‘’Razmisli još. Mi samo ne bi htjeli da se loše osjećaš ili da te ti komentari pogađaju’’, rekao je u svoje i mamino ime.

Ja znam da mi oni žele najbolje, da brinu i da me žele zaštititi od negativnosti, ali ja sam cijeli svoj dosadašnji život proživjela pod osobno stvorenim staklenim zvonom, u krugu svojih istomišljenika i u skrivanju od kritike ili neslaganja drugih s mojim mišljenjem.

To me dovelo do toga da sam se često ponašala onako kako sam mislila da bih trebala, tj. kako se od mene očekivalo, umjesto da sam se ponašala sukladno svojim osjećajima. Govorila sam ono što sam smatrala da moj sugovornik želi čuti i što je bilo prigodno jer sam se željela svima svidjeti i željela sam da svi lijepo pričaju o meni.

Ne u smislu da sam se ulizivala - to ne podnosim.

Mislim da je općenito problem nas odraslih to što se ponašamo naučeno i ''igramo’’ uloge koje su nam dodijelili.

Za razliku od velikog broja odraslih, djeca se ponašaju prirodno i intuitivno. Nedavno sam upravo takvo dječje ponašanje doživjela i bila sam pod dojmom te curice još danima. Bila sam na kratkom poslovnom putu i dok sam stajala ispred hotela i čekala svoj prijevoz kući, prišla mi je mala djevojčica.

I dalje ne znam procijeniti dječje godine, ali rekla bih da se radilo o djetetu od cca 3 godine. Odmah se primila mog kofera i krenula povlačiti ciferšlus (iliti patentni zatvarač) na njemu. Kako je primila onaj dio za proširivanje kofera, pustila sam ju da radi što hoće jer sam znala da mi odjeća neće završiti na prilazu hotelu.

Promatrala sam njezine duge trepavice i male prstiće s izguljenim crvenim lakom na noktima dok je povlačila ciferšlus. Nakon što je napravila cijeli krug, krenula je razdvajati stranice i nije razumjela zašto se ne otvara i otkud ta tkanina ispod ciferšlusa.

Pogledala me upitnim pogledom.

Nisam znala kako djetetu objasniti to proširenje kofera pa nisam niti pokušavala, već sam ju zamolila da povuče ciferšlus natrag. Krenula je povlačiti, ali je zapelo na jednom pregibu. Htjela sam joj pomoći, a ona je samo svojim ručicama odlučno odgurnula moju ruku, davši mi do znanja da joj ne treba pomoć, da može sama. Tada je došla njezina majka, ispričala mi se što me curica ugnjavila i odjurila s malom u naručju. Nisam joj stigla reći da me malena nije gnjavila.

Razmišljala sam poslije o toj curici, tj. o tome kakva će biti kad odraste. Hoće li ostati ovako hrabra, samostalna i odlučna? Ili će ju s vremenom "popraviti" i naučiti da je opasno prilaziti nepoznatim ljudima, da je nepristojno dirati tuđe stvari i da, kada joj nešto ne ide od prve, treba odustati ili prihvatiti nečiju pomoć umjesto da se sama nastavi truditi.

Ja bih, radi nje, voljela da ostane baš ovakva kakva je.

Mi odrasli smo često skloni upravo to napraviti - odustati na prvoj prepreci (odnosno u mom slučaju na prvom negativnom komentaru) ili uopće nećemo ništa pokušati napraviti ili promijeniti zbog straha da možda nećemo uspjeti.

Zašto se toliko bojimo neuspjeha, kritike ili neprihvaćanja od strane drugih ljudi?

Činjenica je da, ako se pokušavamo svima svidjeti, gubimo svoj identitet. Probudit ćemo se jedno jutro i nećemo više znati tko smo mi od tog silnog prilagođavanja drugima, ugađanja svima, zadovoljavanja svačijih potreba pred svojima.

Kada sam ja krenula na put traženja sebe, zapravo me najviše bilo strah toga da se sama sebi neću svidjeti kada krenem kopati po svojoj glavi i otkrivati tko sam ja zapravo.

Što ako sam ja dosadna štreberica?

Što ako sam preizravna ili preglasna?

Što ako sam puna sebe?

Što ako nisam dobra osoba?

Imala sam pregršt pitanja u svojoj glavi. No istina je zapravo da se ne možemo ne sviđati samima sebi kada se napokon prihvatimo sa svim svojim manama i vrlinama. Takvi smo kakvi jesmo. Točno onakvi kakvi trebamo biti.

Meni je ovaj blog bio te i nadalje jest medij za izražavanje, ali i izlaganje sebe svijetu, kritici, osuđivanju - svemu. Moje mjesto za rast. Kao i moje mjesto za pad. Ali i pad je let - barem tako kaže naziv jedne pjesme i naslov jedne knjige.

Zato sam se (nakon one početne reakcije koja je podrazumijevala brisanje bloga, čupanje kablova, uništavanje laptopa i povlačenje u ‘’mišju rupu’’) sabrala, pročitala negativan komentar par puta i zapitala se zašto je on izazvao ovakvu reakciju u meni.

Zašto sam osjećala krivnju? Zato što sam bila svjesna da to što sam napravila (ismijavala sam drugu osobu) i što sam naknadno opisala u tekstu na blogu objektivno gledano nije bilo lijepo od mene.

Kako sam se osjećala u trenutku kada se taj događaj ismijavanja odvijao? Zabavljalo me to i smijala sam se (ne podrugljivo, nego iskreno).

Jesam li nekoga izravno povrijedila tim svojim činom? Nisam. Ta osoba nije mogla vidjeti da joj se smijem jer sam bila iza nje (ovo zvuči još gore kada se ovako napiše jer sam se zapravo smijala nekom doslovno iza leđa).

Smatram li da je lijepo ismijavati druge? Ne.

Radim li to svejedno povremeno? Da.

Kakva je osoba koja radi nešto za što smatra da nije lijepo i što inače ne odobrava kod drugih ljudi? Licemjerna.

Kada sam si to tako proanalizirala, zaključila sam da me komentar pogodio jer je u njemu bilo istine, a radilo se o mojoj karakteristici koju dotad nisam osvijestila, niti prihvatila. Dakle, istina je da sam ja nekada licemjerna. Koliko god sam svjesna da je ružno ismijavati druge, svejedno to povremeno radim.

Naravno, nikada ne ismijavam ljude direktno s ciljem da ih povrijedim, ali komentirat ću sa sestrom i prijateljicama neobične odjevne kombinacije, čudne boje kose, nečijeg ružnog dečka ili curu, nečiji smiješan ples, a nedavno sam na jednoj večeri doslovno eksplodirala od smijeha radi brkova jednog dečka koji je ušao u restoran.

Bili su to brkovi kao u Ivana Mažuranića - bana pučanina, ali još bujniji, duži i naglašeniji. U životu nisam vidjela takve brkove uživo, a kamoli na tako mladom dečku. Bilo je to urnebesno.

Poslije kada sam došla doma s te večere pomislila sam si da je to bilo ružno i da je taj dečko možda čak i skužio da se moje društvo i ja smijemo njegovim brkovima jer smo bili dosta glasni. Ali meni je on doista uljepšao večer i nasmijao me od srca. Žao mi je ako je moj smijeh njega možda povrijedio, no ne želim više hodati po svijetu kao po jajima i neprestano paziti hoće li neki moj čin, moja riječ ili moj smijeh nekoga povrijediti.

Uz to, mišljenja sam da ljudi koji puste takve brkove, oboje kosu u npr. zelenu boju ili izađu u štiklama u kojima ne znaju hodati moraju biti svjesni da će biti začuđenih pogleda drugih ljudi i da će takvim isticanjem privući pažnju na sebe. Također sam mišljenja da ne bi trebali radi toga odustati od svojih neuobičajenih brkova, boje kose ili obuće ako ih to veseli.

I znam da će neki ljudi osuđivati moje ponašanje i smatrati da ja zbog toga nisam dobra osoba i to je u redu. Ja prihvaćam njihovo mišljenje jednako kao što prihvaćam svoje povremeno licemjerstvo. I nemojte misliti da mi je ovu moju karakteristiku bilo lako prihvatiti, a kamoli o njoj ovako javno pisati. Ali činjenica je da nam je lako prihvatiti i isticati naše dobre osobine, dok ove negativne skrivamo.

Uglavnom, trebala su mi 24 sata da proradim taj negativan komentar. Naravno da se nisam cijelo to vrijeme bavila komentarom, ali sam mu se kroz ta 24 sata svako malo vraćala dok ga nisam provarila i riješila to sa samom sobom.

I znate što se onda dogodilo? Na drugi negativan komentar na GB Instagram profilu koji je, za razliku od ovog na blogu, bio baš napadački i uvredljiv, sam imala puno blažu i kraću reakciju. Nije bilo praznine u trbuhu, ni osjećaja straha ili krivnje.

Dobro, praznine u trbuhu možda nije niti moglo biti jer sam neposredno prije pojela obilnu večeru pa mi je trbuh bio pun puncat. Nekad su mi stvarno ‘’oči gladne’’ pa se poslije mučim s time da pojedem količinu koju sam si sama odmjerila. Moj bivši je znao reći, kada bi se on tako jako najeo:

‘’Zategnut trbuh k’o bubanj ratni!’’

S time da mu trbuh nije nimalo nalikovao bubnju. Taj čovjek je imao trbušnjake čak i u periodima kada mjesecima nije trenirao. Ne znam odakle je izvlačio te svoje izjave, ali ja bih mu redovito odgovorila s :

''Koji si ti idiot!''

Od milja bih ga tako nazvala - da ne bi netko pomislio da ga vrijeđam. Tu isto nekada imam problema sa svojim načinom komunikacije jer ću ja ovako nešto često reći ili napisati svojim muškim prijateljima, kada mi kažu ili napišu nešto smiješno.

Popratim te svoje riječi smijehom, odnosno tekst smajlićima naravno, a i oni znaju da ja tako iskazujem bliskost zapravo. Ali imala sam par situacija gdje sam mislila da sam s nekim na razini komunikacije da mogu tako nešto reći, ali moji sugovornici nisu dijelili mišljenje (bar ne tog dana) pa je ispalo neugodno.

U svim slučajevima se radilo o onim osobama koje se nekada znaju šaliti (jer su dobre volje), a nekada se ne znaju šaliti, osobito ne na svoj račun (jer nisu dobre volje). I sad ti plivaj u tim promjenama raspoloženja.

Zašto vam ovo sve pišem?

Zato što mislim da je bitno ostati svoj i ne mijenjati se zbog tuđeg mišljenja i negativnih komentara - bilo da je svrha tih komentara da vas se preodgoji i ‘’poboljša’’, bilo da nemaju nikakvu svrhu, već se radi o prostom vrijeđanju ili napadanju.

Kada prihvatite činjenicu da se nećete uvijek sviđati drugim osobama, da drugi neće uvijek odobravati vaše ponašanje, da će neki ljudi misliti da ste licemjerni, toksični, loši i sl., osjetit ćete ogromnu slobodu.

Ja se u to ''ispravljanje'' sebe da bih se svidjela drugima ne vraćam. Naravno da ću nastaviti raditi na sebi da bih bila što bolja verzija sebe, no promjene u mom ponašanju će ovisiti isključivo o meni i mojim kriterijima. Neke stvari koje su meni prihvatljive nekome drugome neće biti.

Mislim da je ključna stvar za svaku osobu da bude CJELOVITA. Da živi svoje potpuno ja, kakvo god ono bilo. Kako je rekao Carl Gustav Jung:

‘’Radije ću biti cjelovit, nego dobar.’’

Tako sam i ja, ovisno o situaciji, i dobra i loša, i iskrena i licemjerna, i tiha i glasna, i ozbiljna i djetinjasta, i skromna i tašta, i zanimljiva i dosadna, i vedra i anksiozna, i topla i hladna, i osjećajna i bezosjećajna, i strpljiva i nestrpljiva, i konstruktivna i destruktivna, i profinjena i vulgarna.

Ja sam godinama pokušavala biti ‘’savršena’’ i nisam bila sretna. Štoviše, bila sam sve nesretnija, sve izgubljenija i sve ranjivija. Zato sam, kako je govorio moj djed, ‘’promijenila ploču’’ i krenula raditi na postizanju cjelovitosti, tj. prihvaćanju svojih nesavršenosti i negativnih karakteristika.

Jer kakve god da jesu, moje su.

S time da sam ja puna razumijevanja za ljude koji ne mogu prihvatiti moje negativne strane jer ih ni ja dugo nisam mogla prihvatiti i bila sam samoj sebi gori kritičar nego što će mi oni ikada biti.

Ali sada kada sam napokon slobodna od samokritike, za ljude kojima se ne sviđam takva kakva jesam imam jednu pomirbenu poruku koja glasi:

Pamtite me kao lošu.