Sinoć sam nakon dugo vremena upalila tv s namjerom da malo odmorim mozak. Taman je bila uvodna špica nekog filma. Već po prvoj sceni se vidjelo da je riječ o onom drugorazrednom potpuno predvidivom filmu s lošom glumom - tzv. trash.
Prenijet ću vam radnju filma u par rečenica.
Glavna glumica živi u New Yorku i jako je uspješna u svom poslu - organizaciji vjenčanja, ali zapravo ju taj posao ne ispunjavanja i šefica iskorištava njezinu nesposobnost da se zauzme za sebe i postavi granice pa ona radi od jutra do mraka dok šefica zarađuje i uživa.
U višegodišnjoj je vezi s također poslovno vrlo uspješnim muškarcem, ali razgovori su im površni, a zajedničko vrijeme provode uglavnom svatko na svom mobitelu. I onda ona dobije zadatak da organizira vjenčanje u svom rodnom gradu i tu kreće ‘’limunada’’ dio.
Čim je ušla u grad, pokvario joj se automobil i nije stigla niti izaći iz svog vozila, kad ono iza nje pristaje velik, lijep pick up truck iz kojeg izlazi još ljepši frajer. Kao nacrtan, ukusno obučen, mišićav, pristojan, spreman pomoći. Ne moram vam dalje uopće pisati jer svi znamo da će se oni, nakon početnog nesviđanja i razmirica, u konačnici zaljubiti i živjeti zauvijek sretno u tom gradiću.
Prvo što mene zanima jest zašto ja, kad dođem u svoje rodno mjesto, ne doživim tako nešto? Ne mora biti doslovno takva scena jer ja nemam svoj automobil. Ali da recimo vozim automobil svoje sestre i on se pokvari, vrlo je vjerojatno da prvih pola sata nitko ne bi stao. Ako bi netko i stao, bio bi to najvjerojatnije lokalni ridikul na biciklu, u svojoj prljavoj radnoj odori, s izbijenim prednjim zubima od tučnjave u birtiji i govorom kojeg od frfljanja ne mogu razumjeti. Mislim bila bih ja zahvalna i njemu što mi je ponudio pomoć, ali samo hoću reći da ne znam gdje su frajeri poput ovog iz filma u takvim situacijama u mom životu.
Drugo što mi je bilo zanimljivo u toj sceni s kvarenjem automobila jest činjenica da se glavna glumica uopće nije uzrujala što joj je stalo vozilo. Nešto je puhala i rekla:
‘’Oh no!’’
ali nije bilo nikakve ljutnje, udaranja nogom po gumi automobila ili proklinjanja sudbine. U realnosti ljudi na puno manje stvari reagiraju puno burnije.
Primjerice, neki dan sam sjedila u kafiću na mirnoj popodnevnoj kavi s frendicom i konobaru se, dok je skupljao šalice i čaše na stolu do našeg, jedna čaša prevrnula i voda se prolila po stolu, podu i njegovim hlačama.
Dakle, čaša nije pala na pod, nego na stol, nije se razbila pa da je morao čistiti hrpu stakla, niti se on porezao pa da je morao sanirati ranu ili ići na hitnu. Jedina posljedica tog pada čaše je bila voda na stolu i podu te njegova mokra nogavica. Ali on je bio lud, živčan, bijesan.
Reakcija je (po meni) totalno premašivala sam događaj. Počeo je bacati šalice i čaše sa stola na tacnu, pritom cijelo vrijeme glasno psujući, a onda si je agresivno tapkao papirom po toj mokroj nogavici hlača. Napetost koju je stvorio oko sebe mogla se rezati nožem. Bila sam uvjerena da će u toj navali nervoze u jednom trenutku početi bacati čaše po podu i razbijati ih i ja sam već bila u niskom startu da ustanem, podignem ruke i zapjevam:
‘’Polomit ću čaše od kristala!’’
Kad je već bal, da idemo do kraja. Ali kako nije krenuo razbijati čaše, moj plan se izjalovio. Da je do toga ipak došlo, u konačnici bih ja ispala čudna zbog svog ustajanja i pjevanja, a njegova suviše burna reakcija na prolijevanje vode bi pala u drugi plan.
Par dana prije ovog događaja u kafiću sam i ja prolila čašu vode po radnom stolu na poslu, a par dana prije toga kavu. Ne znam kako je kod vas, ali ja imam te neke periode kada mi jednostavno sve ispada iz ruku ili rušim stvari ili se zabijam u štokove/vrata/zidove/stupove.
Redovito doma u tim periodima razbijem nekoliko čaša ili tanjura. Jednostavno mi iskliznu iz ruku dok ih perem ili zakačim čašu laktom dok nešto radim. Također imam periode kada se plašim. Hodam hodnikom i netko naiđe iza ugla i ja doslovno poskočim od straha. Ali onda mjesecima bude mir, ništa ne razbijam i ne plašim se.
Kada sam vidjela konobara i njegovu reakciju, sjetila sam se sebe prije i svojih reakcija. Njega očito nešto puno dublje muči ili se ranije tog dana dogodilo nešto što ga je jako uzrujalo jer sigurno nije toliko poludio samo zato što mu se prolila čaša vode. No što god bio pravi razlog nervoze, ta prolivena čaša vode definitivno je bila ‘’kap koja je prelila čašu’’. Vjerojatno ste već skužili, ali ja obožavam igre riječima. Volim još neke igre, ali te rijetko igram. I pritom ne mislim na društvene igre, video igre ni igre na sreću.
Uglavnom, da se vratim na burne reakcije. Ja sam prije znala imati jako burne reakcije na nešto što uopće nije zahtijevalo ikakvu reakciju, a kamoli burnu.
Znate zašto? Zato što nisam imala nešto što danas imam.
A znate što je to što tada nisam imala, a danas imam? Unutarnji mir.
Bila sam iznutra nezadovoljna, nesretna, nemirna i onda sam se također iskaljivala na prevrnutim čašama ili nekom drugom nevinom posuđu. Ali kada sam shvatila da počinjem imati burne reakcije i prema drugim ljudima, odnosno kada sam osvijestila da bih mogla svoje unutarnje frustracije početi iskaljivati na drugima (kao što to mnogi čine - nekada svjesno, nekada nesvjesno), upalio mi se alarm i odlučila sam nešto promijeniti.
I tako je počeo moj rad na sebi.
Neću sada pisati o cijelom tom procesu jer je to preopširna tema, ali mogu vam reći koji je rezultat. Rezultat je taj da me u zadnje vrijeme ljudi često pitaju jesam li zaljubljena. Zato što pozitivno zračim. To se onda naravno odmah veže uz leptiriće u trbuhu i novu ljubav, a ja sam sama više nego ikad. Ali konačno sam zadovoljna sobom.
Danas me frendica, nakon što je poslušala moju glasovnu poruku u kojoj sam joj strastveno pričala kako sam si napravila tako brutalnu večeru (ispekla jaja s paprikom), pitala jesam ja nešto popila, da zvučim kao da jesam. Mene to njezino pitanje oduševilo jer sam se ja danas doista cijeli dan osjećala kao da sam pijana. Znate onu poletnost kada popijete nešto, sve vam je lijepo, svi ljudi su vam dragi - e tako sam se ja osjećala. Bez kapi alkohola.
A najbolji trenutak u danu mi je bio kada sam ulovila list u letu. Da, upravo ovaj list koji je na slici. Donijela sam ga sa sobom doma kao trofej. Prije ne bih niti primijetila taj list jer bih bila u svojoj glavi, zaokupljena svojim mislima.
Moguće je da će netko tko me na dane poput današnjeg vidi kako veselo hodam po ulici, smijem se i pjevam pomisliti da sam poludila. Jer je jedino logično objašnjenje za osobu takvog ponašanja da je ‘’skrenula’’, ‘’otišla na kvasinu’’, ‘’riješila se briga’’.
No zar nije porazno da nam je postalo sasvim normalno vidjeti na ulici nekoga tko je živčan, tužan ili zamišljen, bez da išta pomislimo, ali ako vidimo nekoga tko se smije dok sam hoda ulicom, onda je lud 1/1.
Mislim nije isključeno niti to da sam ja šviknula. Znate kako ludi ljudi ne misle za sebe da su ludi. No kako zasad nitko nije doveo u pitanje moju poslovnu ni radnu sposobnost, valjda sam ok što se mentalnog zdravlja tiče.
Razmišljala sam nedavno koji su mi najdraži komplimenti koje sam dobila u životu. Ja doista često dobivam komplimente na račun svog izgleda, stila odijevanja, inteligencije i uvijek mi je drago čuti te komplimente, ali kada sam malo dublje analizirala, došla sam do zaključka da su mi dva komplimenta bila posebno draga.
Naravno da su oba bila od muškaraca, s time da jedan bio od muškarca s kojim sam se viđala neko vrijeme, a drugi je bio od mog djeda.
Što se tiče tog muškarca, moram malo objasniti pozadinu jer ni ja na prvu nisam shvatila da je to što mi je rekao kompliment. Znači bilo je to doba Covida, kada se samo raspravljalo o tome tko je pozitivan, tko negativan, tko je zaražen, tko nije. I mi smo sjedili na cugi i pričali nešto o zdravlju, tj. operaciji na koju sam ja ubrzo morala ići pa smo se naravno dotakli i te korone i ja sam se udubila u priču o tome što sam doživjela od neke čudne žene u pekari, koja je imala masku, vizir, rukavice (ono punu ratnu spremu), a on me gledao, smješkao se i sav ozaren mi u jednom trenutku rekao da sam ja zarazna. Ja sam, i dalje u priči o epidemiji i bolestima, odmah krenula u obranu:
‘’Kako to misliš zarazna? Pa ako itko pazi na svoje zdravlje, to sam onda ja.’’
I krenem ja njemu izlagati cijeli svoj zdravstveni karton, a on me zaustavi i kaže mi:
‘’Ma ne! Zarazna u smislu da se ljudi zaraze tvojom energijom, žele biti u tvojoj blizini. Ne znam to bolje objasniti.’’
Ali bilo mi je tada jasno što želi reći.
Drugi kompliment je bio od mog pokojnog dede. Njega sam jednostavno oduvijek obožavala. Ne znam objasniti zašto jer nije da smo imali neki poseban odnos ili da sam bila njegova miljenica, ali on je bio moj miljenik. Deda je volio moje oči. Od malena mi je govorio da imam lijepe crne oči i da imam žive oči. Meni tada nije bilo jasno o kakvim crnim očima on priča jer imam smeđe oči. Ali deda ih je vidio kao crne. S time da sam kasnije primijetila da mi oči, kada mi se jače rašire zjenice, doista izgledaju crno.
A što se tiče ovog da su mi oči žive, deda je mislio na iskru u mom oku. Imam to nešto u sebi što mi je teško objasniti. Imao je i on to u sebi. Moj deda. Tu životnu energiju, zaraznost i iskru.
To koliko je dobro s jedne strane, s druge strane je zastrašujuće.
Bojala sam se pustiti tu energiju pa sam ju godinama potiskivala u sebi jer su me učili da dobre curice moraju biti tihe, pristojne i neupadljive. Ne želim reći da sam ja po prirodi glasna, nepristojna i nametljiva jer to nisam, ali sam se bojala prihvatiti to kakva jesam jer nisam bila sigurna kako će to biti prihvaćeno od okoline.
Međutim, kako sam godinama obuzdavala taj dio sebe, počinjala sam se gasiti; počinjala je nestajati iskra u mojim očima. I to me onda uplašilo. Shvatila sam da na neki način počinjem gubiti sebe, dok je svejedno ta moja energija povremeno izbila na površinu, i to u vidu preburnih reakcija na nebitne događaje - tipa kada bi mi se poderala najlonka.
Znači neviđeno dramatiziranje oko toga, a radi se o problemu koji je rješiv u 10 minuta jer odeš do dućana i kupiš nove. Ali meni je velik problem predstavljalo to da me netko vidi u poderanim najlonkama na putu do dućana. Gospođica ‘’savršena’’ da hoda poderana po ulici? Zamislite sve te nepoznate ljude koji bi tada prošli uz mene i vidjeli moju poderanu najlonku.
Sada bih bez problema, da mi se poderu najlonke neposredno prije nego trebam održati govor pred 200 ljudi, stala na tu binu u poderanim najlonkama i još bih se odmah na početku našalila na svoj račun vezano za to. Jer sam to ja.
A od sebe ne možemo pobjeći. Koliko god mi to pokušavali i koristili različite vrste distrakcija da se ne bismo bavili sobom i onime što nas muči. Ali znate što je dobra vijest? Ne morate bježati od sebe. Moguće da vam se na prvu neće svidjeti zatečeno stanje i nećete znati odakle krenuti, ali bitno je da krenete. Korak po korak. Znate kako kaže ona narodna:
‘’Kamen po kamen - palača, zrno po zrno - pogača.’’
Ono što vam ja mogu reći iz vlastitog iskustva jest da, kada se povežete sa sobom i svojim emocijama, puno ih intenzivnije osjećate i to je čarobno. Rezultat mog rada na sebi je da sam puno tužnija kada sam tužna i puno sretnija kada sam sretna. Ali znam prepoznati kako se osjećam i zbog čega se tako osjećam.
Raspoloženje mi puno manje ovisi o drugim ljudima i izvanjskim okolnostima. Dovoljno mi je da izađem na sunce i pustim si pjesmu koju volim te se naježim od pozitivnog unutarnjeg osjećaja u sebi. To isto želim i vama. To želim svakoj osobi na ovoj planeti.
Da ima iskru u oku.
Da bude zarazna energijom.
Da leti slobodno.
