Da razjasnim u startu, tekst nije biblijski ni vjerskog karaktera. Citat iz Biblije sam koristila za naslov kako bih naglasila važnost i starost riječi.
Naime, ovog mjeseca mi se zaredalo par situacija u kojima bi ljudi rekli nešto što poslije ne bi ispunili pa sam imala potrebu napisati nešto o riječima. Uz to sam nedavno pročitala knjigu Debbie Ford ‘’Zagrli svoju sjenu’’ u kojoj me oduševilo ono što je napisala o značenju riječi koje izgovaramo i obećanja koja dajemo.
Citirat ću par rečenica iz knjige:
‘’Ono što kažete sebi i drugima ima veze. Učinite ono što ste rekli da ćete učiniti. Ako nećete to učiniti, nemojte to niti reći. Neka vaša riječ bude ono najvažnije što imate. Smatrajte je zlatom. Vaša riječ, ako je ne shvatite ozbiljno, nije ništa više osim buke.’’
Mene ovo navelo na analizu vlastitog postupanja. Zaključila sam da s obećanjima koja dajem nemam problem jer ih ispunjavam. Ne pristajem na nešto dok nisam sigurna da to želim, baš zato kako ne bi bilo da sam dala riječ pa se predomislila.
Ljudi to cijene.
Onda znaju da ste pouzdana osoba i da se mogu osloniti na vas jer kada nešto kažete, to tako i bude.
S druge strane, shvatila sam da su moj problem riječi koje izgovaram samoj sebi, no o tome ću u jednom budućem tekstu, a sada ću malo pisati o svom prijatelju.
Dakle, imam jednog prijatelja. Mislim imam ih više, ali ovaj prijatelj mi je već par puta napisao da će se javiti sutra ili za vikend ili kad god i onda se nije javio. Mene to svaki puta naljutilo jer ja, kada mi netko napiše da će se javiti, doista očekujem da će postupiti sukladno najavljenom. Ali, usprkos ljutnji, počnem u svojoj glavi tražiti izgovore za njega pa si govorim:
‘’On je takav, na sto strana.’’
‘’On je takav, izgubljen u vremenu i prostoru - vjerojatno ne zna ni koji je dan.’’
‘’On je takav, sigurno mu je iskrsnulo nešto hitnije pa se nije stigao javiti.’’
Ali opravdavaju li ove rečenice njegovo nepoštovanje izgovorenih ili napisanih riječi? Ne.
Jesam li ja manje ljuta kad si kažem da je on ‘’takav’’? Nisam.
Ovo osobito jer nisam ja ta koja forsira ili inicira druženja. Znači on se javi, kaže da moramo na cugu, ponudi okvirno neki termin, ali uz to napiše da se još čujemo za detalje i onda se ne javi. Ja glumim coolericu koja je također kao zaboravila na naš dogovor pa kada se on opet za par tjedana javi, pravim se da se nisam uzrujala što se prošli puta uopće nije javio i oboje se ponašamo kao da se to nije dogodilo.
Ali činjenica je da se dogodilo i da sam ja zbog toga prešutno ljuta, a njemu je prešutno neugodno.
A mislim da upravo to prešućivanje stvari koje nas smetaju ili ljute narušava odnose, ponekad i trajno. Realno, danas se masa ljudi ponaša poput tog mog prijatelja. Svi nešto dogovaraju, planiraju, organiziraju, pozivaju, a onda zaborave javiti se. Vrhunac su mi oni koji zaborave odgovoriti na čestitku. Majstori par excellence! Ne govorim francuski, ali ovaj izraz volim.
Kad sam kod jezika, moram spomenuti jedan životopis koji mi se neki dan na poslu igrom slučaja našao u rukama. Taj kandidat je u životopisu naveo kako tečno govori 8 svjetskih jezika, sve redom C1 ili C2 razinu. Na prvu sam pomislila da je, uz hrvatski, stavio bosanski, srpski i slovenski te tako pokrio 4 jezika (mudrac naš), ali ne, dotični navodno tečno govori hrvatski, engleski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, mađarski i ruski.
Ja u to ne vjerujem. Znači ja ne vjerujem da netko može sve ove jezike tečno govoriti pa ako znate nekoga tko može, pošaljite mi ga da vidim kako izgleda i da ga usput pitam što jede. Ja bih, majke mi, da provodim razgovor za posao za tu osobu, dovukla licencirane prevoditelje za sve jezike koje je naveo pa neka porazgovaraju s tim poliglotom o poslovnim temama prepunim stručnih pojmova.
No, opet sam skrenula s teme.
Vraćam se na one koji zaborave odgovoriti na čestitku. Imam jednu iz daljnje rodbine koja mi do današnjeg dana nije odgovorila na rođendansku čestitku iz 2019. godine. A to je dovelo do čega? Do toga da joj zadnje 3 godine nisam uopće čestitala rođendan, ali kada se povremeno vidimo na obiteljskim okupljanjima, sve je cool.
Druga je moja frendica s faksa koja mi sada nedavno nije odgovorila na čestitku za imendan. Uredno pročitano, na WhatsAppu dvije plave kvačice, a odgovora nigdje. Za nju znam da će mi se kad tad javiti. Znate kako znam? Zato što će u određenom trenutku trebati neku pomoć oko posla, a onda me se uvijek rado sjeti. Ali znate što će ovoga puta biti drugačije? Pitat ću ju zašto mi nije odgovorila na čestitku. Ne napadački, nego čisto da osvijesti da mi nije odgovorila i da me to zasmetalo.
Moram vam još spomenuti jednu rođendansku čestitku koja mi je nedavno zapela za oko na Instagramu.
Znači cura svom dečku čestita rođendan i stavi na story njegovu sliku i napiše:
‘’Sretan rođendan ljubavi, da zauvijek budeš samo moj.’’
Ja sam dva puta čitala tu čestitku jer sam mislila da sam nešto krivo pročitala. Znam da je to trebalo biti jako osjećajno i romantično, ali realno, iz te čestitke doslovno ‘’vrišti’’ nesigurnost te djevojke u odnos koji ima sa svojim dečkom.
Kao prvo, potpuno je izostala rođendanska želja za njega jer je ona zapravo nešto zaželjela sebi. Kao drugo, iskazala je sumnju u njega jer se očigledno boji da on u nekom budućem trenutku više neće biti samo njezin, već će ga biti prisiljena dijeliti s drugima. I kao treće, iz čestitke se može iščitati njezina nada da će njihov odnos trajati zauvijek, popraćena skrivenom bojazni da se ne radi o odnosu za zauvijek.
Uglavnom, nekad je možda bolje napisati samo ‘’sretan rođendan’’ ili mu/joj čestitati isključivo uživo, a ne i preko društvenih mreža s ciljem da svi vide kako se volite, a zapravo se postigne suprotan učinak. Ali ovo sam više spomenula jer je dobar primjer za to da vidimo koliko se toga može iščitati iz samo nekoliko riječi.
Mišljenja sam da je riječ nekada puno više značila. Imala je svoju težinu. Kada se nešto izreklo, znalo se da će tako i biti.
Uvijek me fasciniraju scene u povijesnim filmovima u kojima delegacija jedne zaraćene strane ide na pregovore u utvrđeni grad druge zaraćene strane isključivo na temelju riječi vladara ili vojskovođe protivne strane da ih neće ubiti. I onda vidite kako se otvaraju ona teška drvena vrata, a 5-10 konjanika ulazi u ‘’vučju jazbinu’’ bez straha da će biti zatočeni, mučeni ili likvidirani samo zato što im je netko REKAO da to neće učiniti.
Zamislite kakvo je značenje tada imala ljudska riječ. Njima je doslovno život ovisio o tome hoće li protivna strana održati svoju riječ ili ne. Ali znali su da će riječ biti održana, u to nije bilo sumnje. S time da protivnički vladar nije održao svoju riječ zbog njih (jer su mu eto mimo bojišta bili dragi), već zbog sebe. Nije htio okaljati svoju čast i narušiti ugled pa da se o njemu priča kao o nekome tko ne drži do svoje riječi, odnosno nekome kome se ne može vjerovati.
A danas? Danas ljudi ne mogu održati riječ da će pokupiti odjeću iz kemijske čistionice.
S time da ne moramo otići u doba konjanika kako bi vidjeli koliko je riječ nekada značila. Imam primjer i iz recentnije povijesti, a to je doba mladosti moje mame. Znači govorim o osamdesetim godinama 20. stoljeća.
Uvodno moram reći da me, kada sam prvi put slušala ove mamine priče, šokirala činjenica da oni u to vrijeme u mjestu u kojem je živjela nisu imali telefon (prisjetimo se da je telefon izumljen u drugoj polovici 19. stoljeća). Dakle, kako nije imala telefon, morala je s prijateljicama dogovoriti idući sastanak na prethodnom jer se nisu mogle čuti u međuvremenu. I tako su se one primjerice našle u gradu u subotu i dogovorile da će se opet naći u srijedu u 18,00 sati i sve su se pojavile u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu.
Najzanimljivija mi je bila priča kada su jedne zime njih sve tri prijateljice došle na dogovor iako je vani bila snježna mećava. Svaka od njih je putem imala razno razne dogodovštine - jedna s prijevozom zbog neočišćene ceste, druga s frizurom jer ima kosu koja na vlazi doslovno podivlja, a treća s roditeljima koji ju nisu pustili da po takvom nevremenu negdje ide pa se iskrala kroz prozor svoje sobe. Ali usprkos svemu, sve tri su došle jer nijedna nije htjela pogaziti svoju riječ i ostaviti druge dvije da ju čekaju po takvoj hladnoći i zapusima snijega.
Danas će ljudi bez problema otkazati dogovor zbog blage glavobolje, lošeg sna prošle noći ili jer im je nešto iskrsnulo (jedan neodređeni izgovor kojeg ja od milja zovem ‘’klasik’’).
U početku doista bijaše riječ. Ali što se dogodilo s riječi od tog početka do danas? Gdje se izgubio njezin smisao i značenje?
Ljudi pričaju tek toliko da pričaju, a poslije se često ne sjećaju što su rekli, niti kome su rekli pa za par dana pričaju istu priču istim osobama.
Ljudi olako daju obećanja koja već u trenutku izgovaranja nemaju namjeru ispuniti.
Ljudi daju zavjete i zakletve koje su prekršili i prije nego su ih dali.
Ljudi vrijeđaju i kritiziraju, bez da brinu kako će se druga osoba osjećati radi toga.
A sve to rade riječima. Riječima čijeg značenja nisu svjesni, a koje itekako imaju svoju težinu.
Sjećam se kad sam bila mala da mi je za jedan Badnjak mamin rođak rekao da ću ‘’pod bor’’ od njega dobiti barbiku. Ja mala naivna sam svaku večer, od Badnjaka do Nove godine, jedva čekala da idem spavati jer će sutra ujutro barbika možda biti pod borom. Čim bih se probudila, maknula bih poplun sa sebe i trk u dnevnu sobu do bora.
Svako jutro je bio isti scenarij - tuga jer nema barbike. Ali ja sam bila uvjerena da će iduće jutro barbika sigurno biti pod borom jer je REKAO da će mi ju kupiti. Zašto bi mi to rekao ako nije mislio to napraviti? Pa nisam ga tražila da mi kupi barbiku. Samoinicijativno je to obećao.
U konačnici su me mama i tata na Novu godinu posjeli na kauč i objasnili mi da barbiku neću dobiti i da moram znati da ljudi ponekad ne ispune svoja obećanja. Vidjela sam da im je žao. Ja sam se čudno osjećala, ali ne zbog toga što neću dobiti barbiku, nego zato što sam prvi puta u životu osjetila nešto što dotad nikada nisam.
Kasnije sam shvatila da je taj čudan, nepoznat osjećaj u mom dječjem tijelu bio razočaranje.
Ja sam, usprkos ovome što su mi roditelji rekli, potajno svako jutro, sve dok nismo raskiti bor, i dalje išla pogledati da barbika slučajno nije pod borom. Nekako sam se nadala da će se možda ipak sjetiti, ali nije.
Koliko drame oko jedne barbike, ha?
No ono što želim poručiti ovim tekstom je da pazite na ono što govorite jer su riječi doista jako važne. Slažem se s Debbie Ford glede toga da bi naša riječ trebala biti ono najvažnije što imamo.
Ako već ne smatrate svoju riječ zlatom, smatrajte ju barem srebrom ili broncom. Ali nemojte ju nikada skinuti s postolja. Jer ako vaša riječ ništa ne znači ni vama ni drugima, tko ste vi?
Vladar koji ubija konjanike protivničke vojske?
Prijateljica koja ostavlja druge prijateljice da ju čekaju po snježnoj mećavi?
Rođak koji djetetu ne kupuje obećanu igračku?
Naravno da zbog toga što držite do svoje riječi i ispunjavate dana obećanja nećete dobiti medalju, ali dobit ćete nešto puno važnije - samopoštovanje i poštovanje drugih ljudi. Zato ne dopustite da vaša riječ bude samo zvuk, šum ili buka.
Neka vaše obećanje ne bude ludom radovanje.
