Monotonija

Možda nisam trebala početi pisati o muškarcima iz svog života jer se bojim da sam time otvorila Pandorinu kutiju iz koje ni sama ne znam što će sve izaći, ali što je tu je.

Svog bivšeg s kojim sam provela duže od desetljeća sam već spominjala u tekstu ‘’Kad ćeš se udat’?’’, ali u ovom tekstu ću malo više pisati o njemu jer sam ga nedavno vidjela - skoro 3 godine nakon prekida. Bili smo zajedno na jednom događaju na koji smo oboje bili pozvani.

Kada s nekim provedeš toliko vremena, neminovno je da imate zajedničke prijatelje koji nakon vašeg prekida nisu "odabrali stranu", već se i nadalje druže s oba člana nekadašnjeg para. Mi se doduše nismo rastali na ružan način pa nije niti trebalo zauzimati strane, ali znate kako to ide - većinom se ljudi podijele na ‘’njene’’ i ‘’njegove’’.

Pretpostavljala sam da će se i on odazvati pozivu na to slavlje pa sam pažljivije birala odjeću i nakit. Nije da inače ne marim za to, upravo suprotno - uvijek se volim lijepo obući, ali styling za ovo je bio potanko unaprijed isplaniran.

Ne zato da bih mu pokazala kako i dalje super izgledam i kako bi on otišao u wc i udarao glavom o zid jer me "izgubio", što zna biti motiv žena da se srede. Ne, ja sam to napravila radi sebe, da se ja što ugodnije osjećam prilikom susreta s njim. Svoj stil za taj dan bih nazvala sexy elegancija. Ništa pretjerano, ali upečatljivo.

Na sam događaj je (po običaju) kasnio pa sam imala priliku vidjeti njegov ulazak. Nije se skoro uopće promijenio. Dobro izgleda, moram priznati. Dok je, u pratnji domaćina, hodao prema svom stolu, pogledi su nam se susreli pa mi je namignuo, a ja sam mu odzdravila blagim podizanjem čaše šampanjca koju sam držala u ruci.

Do mene je sjedila moja frendica koja se samo smješkala. Neopisivo ju je zabavljala činjenica što naš reunion može pratiti iz prvih redova.

Kasnije je došao do našeg stola da me pozdravi pa smo napravili malo duži update o novostima u životu, obiteljima i poslovnom svijetu. Nije da se uopće nismo čuli od prekida, ali većinom se radilo o nekoliko izmijenjenih poruka povodom rođendana ili blagdana. Dakle, onako štur i prigodan kontakt. Sada smo dublje ušli u svaku temu, a frendica me poslije zezala da se on, kada se jednom pozicionirao za našim stolom, više nije micao.

Ali micao se. Svako malo je negdje odlazio - do šanka, do auta, zapaliti cigaretu ili pričati na mobitel. Ovo spominjem zato što sam primijetila da je isti kao prije. Stalno u nekom "muvingu". Pun nemira. Oduvijek je imao tu neku divlju crtu koja mi je s jedne strane bila i ostala privlačna kod njega, ali s druge strane me odbijala jer je teško živjeti s takvim čovjekom. Kod njega nikad ne znate kada će se posvađati ili čak potući s nekim ili kada će usred noći odjuriti negdje autom jer će ga primiti taj njegov nemir.

Da me ne bi netko krivo shvatio, on nikad nije bio agresivan prema meni. Zapravo mi nikad ružnu riječ nije rekao. Ta ‘’divljina’’ je nešto unutar njega, nešto što mu ne da mira, nešto autodestruktivno rekla bih. Nikad nisam uspjela dovoljno doprijeti do njega da bih mogla shvatiti o čemu se radi. Činjenica je da je on zatvorena osoba, ali ne znam mogu li reći da sam se ja potrudila doista ga upoznati i prihvatiti sa svim njegovim manama i vrlinama.

Više sam se bavila time da ga (kako mi žene to običavamo činiti) promijenim, ukalupim, napravim od njega verziju čovjeka kakva bi meni odgovarala i uporno sam pokušavala kontrolirati njegove postupke. Tada još nisam shvaćala da su jedino moji postupci pod mojoj kontrolom. Tuđi ne. Njegovi ne.

Mi nismo imali "svoju" pjesmu kao par, ali kada je na tom slavlju krenula pjesma na koju me davnih dana pod ručnom okretao na nekoj zatvorenoj cesti dok sam ja vrištala od straha, pružanjem ruke me pozvao na ples. Pitao me:

"Sjećaš se?"

"Naravno da se sjećam. Takve traume se pamte", odgovorila sam mu i primanjem njegove ruke prihvatila poziv za ples.

Iako nije neki plesač, kretali smo se u ritmu. Trebalo mi je neko vrijeme da se opustim u njegovoj neposrednoj blizini. Neobično je to kako s nekim budeš svakodnevno godinama i znaš svaki njegov pokret, reakciju, izraz lica, miris kože, svaku nepravilnost na tijelu i onda ti odjednom ta osoba potpuno nestane iz života i s vremenom postane stranac.

Ne znaš gdje je, što radi, s kime se druži, nije ti više poznata njegova odjeća, njegov auto, njegove poštapalice. Ali ako ti se ikada dogodi da mu opet budeš blizu, kao meni tijekom ovog plesa, sve ti se nekako vrati, kao da ove pauze od nekoliko godina nije bilo. Zanimljivi su ti međuljudski odnosi. Uvijek me fasciniralo to sve skupa.

Osim što nije neki plesač, nije ni ‘’čovik od velikih riči’’, ali tijekom tog plesa mi je šapnuo na uho da je došao ovdje samo kako bi me vidio i da mu je jedino bitno da sam ja dobro, a da vidi da jesam jer se puno smijem. Na kraju pjesme me čvrsto zagrlio i tako držao neko vrijeme, a prije nego me pustio, rekao mi da sam i dalje najbolja i najljepša.

Ja sam kao mutava šutila cijelo vrijeme, što nije meni svojstveno. Nisam očekivala ovako nešto pa sam se sva zbunila. Čak sam, nakon tog plesa, krenula u smjeru suprotnom od svog stola pa sam se na pola puta sabrala i okrenula u pravom smjeru. To je već meni svojstveno - da krenem na pogrešnu stranu.

Kada sam se napokon domogla svog stola, frendica je umirala od smijeha jer je skužila da sam otišla na krivu stranu, a onda me počela lupkati laktom i ispitivati da što je bilo i pritom je nekontrolirano uzvikivala ‘’opaaa’’. Čovjek bi pomislio da ćemo u svojim tridesetima biti ozbiljnije i staloženije, ali nas dvije smo tu večer bile kao klinke u srednjoj školi.

Mene naravno primila panika zbog svega što se odvilo, a što radim kada me primi panika? Bježim. Rekla sam frendici da moram na wc, a tamo sam si naručila taksi u koji sam otišla direktno iz wc-a, bez da sam se ikome javila. Zaključila sam da je najbolje za sve da odem doma jer znate kako kaže pjesma:

"Za bivše ljubavnike noć je teren opasan."

Možda ste razočarani razvojem situacije (i ja sam malo bila iduće jutro), ali realno, da sam se opet spetljala s njim, sve bi bilo isto kao prije. Sve ono što nije valjalo prije 3 godine, ne bi valjalo ni danas. Moguće da bi se prvih par mjeseci činilo da je situacija bolja, ali čim bi ušli u onaj period monotonije, mislim da bi se oboje pitali, čemu opet sve ovo.

Zapravo dosad sam, kada bi me netko pitao za razlog našeg prekida, uglavnom govorila da se radilo o neslaganju karaktera. To je definitivno bio osnovni razlog, međutim mislim da je i monotonija dala velik doprinos našem rastanku.

Baš sam jutros naišla na Shakirinu pjesmu ‘’Monotonía’’ koja govori o tome kako za rastanak nisu krivi ni on ni ona, već monotonija. Iako tekst pjesme dobro opisuje monotoniju u odnosu, više od teksta me zaintrigirao spot za pjesmu koji je poprilično ekscentričan.

Spot počinje tako da on nju usred dućana propuca s bazukom (bar mislim da je oružje kojim se koristi bazuka, ali ispravite me ako griješim). I ona ostane s rupom u prsima, a krvavo srce joj je na podu dućana, uz vrećicu grickalica. Ona, s tom rupom u prsima, puza po podu dućana i prima svoje srce u ruke, nakon čega hoda s njim po gradu.

U jednom trenutku joj srce pada na pod i prolaznici ga gaze, da bi na kraju spota došla u trezor i pohranila srce u jedan od pretinaca. Pri prvom gledanju će vam možda, kao i meni, spot djelovati okrutan, ali zapravo je jako simboličan. Ja sam ga odmah još jednom pogledala.

Prvo što mi je bilo upečatljivo jest kako Shakira ranjena puza skupiti to svoje srce s poda. Mislim da je to odlika i snaga nas žena jer koliko god nas duboko ranili i koliku god prazninu osjećale u prsima, mi ćemo ustati pa makar i s krvavim srcem u rukama.

Ono gdje se razlikujemo je u postupanju s tim srcem nakon ustajanja. Neke će nuditi svoje ranjeno srce prvom koji naiđe ulicom i tako riskirati da im ga netko njima nebitan (kao slučajni prolaznik) vrlo okrutno zgazi, dok će druge svoje srce spremiti na sigurno mjesto, daleko od drugih ljudi, ali i od samih sebe. Shakira je u spotu prošla obje varijante, što je također čest slučaj.

Prva varijanta me odmah podsjetila na kolegicu koja se prije nekog vremena razvela i sad ‘’dejta’’ s raznim muškarcima od kojih očekuje da popune prazninu koja je ostala u njoj zbog odvajanja od bivšeg muža. Ona nastoji prikazati kao da je to sve super zabavno i svako malo ispriča neku dogodovštinu sa spojeva s tim muškarcima, ali meni se čini da je jedini dosadašnji rezultat tih njezinih dejtanja taj da su joj još nekoliko puta zgazili već napaćeno srce.

Ja sam više u ovoj drugoj skupini, za koju ne mislim da je išta bolja od prve. Meni su muškarci znali reći da sam nedostupna i nekako hladna. Ne u smislu da sam hladna osoba jer to stvarno nisam, nego ih pustim blizu do određene razine, ali tamo je onda zid na kojem piše ‘’zabranjen prolaz’’.

Ja sam toga svjesna. Taj zid je moj trezor. Nekoć su na njemu bila vrata, ali sam ih s vremenom zazidala, a i sam zid sam povisila i ojačala te stavila na njega dobar alarmni sustav i bodljikavu žicu. Nek’ se nađe…

Ali da se ne bi svi skupa, pod utjecajem ovog teksta, pretvorili u školovane zidare, vratit ću se još malo na monotoniju. Ne pjesmu (iako vam savjetujem da ju poslušate ako ju ne znate), nego na monotoniju u odnosima.

Kada sam radila retrospektivu svog odnosa s bivšim, uočila sam da sam ja tijekom naše veze podsvjesno očekivala da on mene zabavlja i da on ‘’razbija’’ monotoniju do koje je došlo u našem odnosu. To danas dosta često primjećujem i u razgovoru s drugim ženama. One naše tipične izjave poput:

‘’On mene više nigdje ne izvodi.’’

‘’Ne sjećam se kada smo zadnji puta bili na nekom putovanju.’’

‘’Više me uopće ne nasmijava.’’

‘’Zar je takav problem kupiti mi povremeno cvijet ili neku sitnicu?’’

Tako sam ja nedostatak malih znakova pažnje spočitavala svom bivšem. U više navrata sam mu rekla da bi bilo lijepo da me ponekad iznenadi ružom, čokoladom ili nekom drugom sitnicom. Smatrala sam da je to skroman i razuman zahtjev jer ga nisam tražila da mi kupuje torbice vrijedne 2.000,00 eura.

Dan nakon što bih mu to prigovorila, dobila bih neki cvijet ili buket (što god mu je cvjećarka tom prilikom preporučila) i poslije mjesecima ništa. Odnosno da budem preciznija - do mog idućeg prigovora - ništa. On se sam od sebe jednostavno nije sjetio obasipati me sitnicama jer nije takav. Vjerojatno mu je bilo neugodno hodati po gradu s cvijećem kao neka (kako bi on rekao) ''pičkica''.

Ono što ja tada nisam znala jest da nije njegova dužnost ispunjavati moje potrebe, već moja.

Danas mu to ne bih predbacivala jer sam svjesna da sam prvenstveno ja odgovorna za to da samu sebe usrećim i zabavim. Ovo sam imala potrebu istaknuti jer dosta često čujem žene iz svoje okoline kako kukaju i prebacuju krivnju za sva svoja nezadovoljstva na te sirote muževe/partnere koji se nekada jednostavno trude preživjeti u svim tim fazama ciklusa, navalama hormona, živčanim ispadima, histeričnim vrištanjima i stalnim nabijanjima osjećaja krivnje.

Realno, za kupiti si neku sitnicu nam treba 5 minuta. Uđemo u trgovinu i izaberemo si nešto što će nas razveseliti (omiljenu bombonijeru, parfem, mirisnu kremu za ruke ili neki drugi kozmetički proizvod, novu knjigu) i to će nam danima uljepšavati svakodnevicu.

Ali umjesto da to napravimo, radije ćemo se 2 sata svađati s partnerom jer nam on nije kupio sitnicu.

Nema tu neke logike.

Ja sam na vlastitom primjeru naučila da jednom kada sama razbiješ monotoniju i učiniš si život zanimljivijim, poboljšat će ti se i odnos s drugim ljudima. Vjerujem da to vrijedi i za partnerski odnos jer nećeš ‘’onog svog’’ kriviti za svo zlo ovoga svijeta. Nećeš više ti biti jedan tabor, a on ‘’negativac s bazukom na ramenu’’ protivnički tabor.

Kako je, u grčkoj mitologiji, Pandora uspjela zatvoriti kutiju prije nego je nada izašla, tako ću i ja ‘’zatvoriti’’ pisanje o ovoj temi s nadom da ću barem nekoga potaknuti da preuzme, pokuša preuzeti ili razmisli o preuzimanju na sebe dijela odgovornosti za monotoniju u svom životu i podredno odnosu s partnerom.

Iako vam možda na prvu ne pada na pamet otkud krenuti, sigurna sam da ćete se, ako se malo potrudite, dosjetiti neke uzbudljive aktivnosti koju biste mogle pokušati (pritom ne preporučam okretanje pod ručnom u automobilu). Premda ćete možda umirati od straha dok će se to događati, kasnije ćete se smijati. Također ćete umjesto pod navalom progesterona (navodno je on krivac za nervozu tijekom PMS-a) biti pod navalom adrenalina. A umjesto još jednog živčanog ispada na nevinog ukućanina, imat ćete jednu novu uspomenu.

A ako se bojite takvih pustolovina (kao što sam ih se i ja bojala), možda vas motivira ona mudra:

‘’Pustolovina vam može naštetiti, ali monotonija će vas ubiti. ‘’