Ovog tjedna sam obogatila svoje znanje jednim novim pojmom, a to je ''anal bleaching''. Moram priznati da bih bila sretnija da nikada nisam čula za to, ali eto jesam. Za sve one koji nisu upućeni radi se o postupku izbjeljivanja anusa kako bi se koža oko anusa, koja je prirodno tamnije boje, uskladila s ostatkom kože tamo dolje. Dakle, ljudi to doista rade, nije zezancija.
Do ovog saznanja sam došla prilikom kućnog druženja na kojem je netko iz ekipe spomenuo da se jedan poznanik rastaje od žene (iako su nedavno dobili drugo dijete) jer ga je uhvatila ''in flagrante'' s nekom jedva punoljetnom djevojkom, a kada se klupko počelo odmotavati, ispalo je da mu to nije bio prvi put da vara, ni prva djevojka s kojom vara.
Na spomen te rastave, frend je za prevarenu ženu komentirao:
''Eto, očito joj ni anal bleaching nije pomogao da ga zadrži.''
Nastao je muk jer većina prisutnih nije znala što je to, a oni koji su znali su također šutjeli jer nisu valjda htjeli da ih pitamo otkud znaju za to, ali ja kakva jesam, izravno sam pitala:
''Anal što? I zašto bi joj to pomoglo da ga zadrži?''
''Pa anal bleaching. Izbjeljivanje anusa… Ne zvoni ti ha? Pa on je, i prije nego se oženio, od svake svoje cure tražio da ide na to'', odgovorio je frend.
''Prvi put čujem. Za što to služi?'' postavila sam novo pitanje.
''Za ništa zapravo. Da ljepše izgleda; znači estetski razlozi isključivo'', odgovorio mi je.
''A što fali prirodnom izgledu anusa?'' nastavila sam ispaljivati pitanja jer sam stvarno bila u šoku.
''Možda tvom ništa ne fali. Ne znam kako izgleda'', rekao je i svi su prasnuli u smijeh, uključujući i mene.
''Ako ćemo skroz iskreno, ni ja ne znam kako izgleda. Nije da se radi o dijelu tijela koji mi je u vidokrugu, a bome nisam imala potrebe niti proučavati ga u ogledalu. Vi svoje jeste?'' pitala sam prisutne.
I onda je krenula zajebancija muškog dijela ekipe da kako ne, da svaku večer, prije ili poslije pranja zubi, obavezno u ogledalu provjere svoj anus, osobito njegovu boju.
Uglavnom, mi smo se dobro nasmijali na tu temu, ali ja sam i dalje pod dojmom što sve ljudi na ovom svijetu rade.
Dan poslije tog druženja sam si dala truda pa sam išla malo čitati o tome. Ne zato što sam zainteresirana za taj zahvat (sačuvaj Bože), nego me zanimalo s čime se to i kako radi; rade li to liječnici ili kozmetičari itd.
No, ono što mi je upalo u oko jest da je na kraju medicinskog članka kojeg sam čitala pisalo da se na zahvat treba ići svojevoljno i da se osoba nikako ne bi trebala na isti odlučiti zbog pritiska partnera. Potom su ispod teksta bile pobrojane ustanove kojima se pojedinci mogu obratiti ako trpe zlostavljanje u svojoj vezi/braku.
Od saznanja da ljudi izbjeljuju anus me još više šokirala spoznaja da dosta ljudi to ne radi zato što želi, već zato što ih partneri prisiljavaju. Zapravo, kad čovjek razmisli, logično je da to radiš zbog osobe s kojom imaš seksualne odnose jer ti sam svoj anus ne vidiš pa ti ne bi trebala smetati njegova boja. Da mi je samo vidjeti genijalca koji je prvi došao na ideju da bi bilo zgodno da njegov partner/ica to učini.
Inače, dok sam pisala ovaj tekst sam shvatila da ima puno različitih izraza za anus. Isto tako postoje mnogobrojni izrazi za ženske grudi te muški i ženski spolni organ koje neću ovdje navoditi jer se trudim biti pristojna u izražavanju.
Zapravo sam ovom kratkom digresijom samo htjela reći kako je vrlo zanimljivo da za sve te ''proste'' dijelove tijela imamo cijeli dijapazon izraza, dok recimo za riječ prst nema nijednog sinonima. Prst je prst i tu priča staje. Gdje je sada zapelo s bogatstvom jezika i izražavanja?
Ali da se ja vratim na šokantne ovotjedne spoznaje.
Šetala sam sa sestrom i ona me, onako usput, pitala jesam li pročitala članak o agenciji preko koje mlade žene idu u Dubai i tamo im muškarci kojima pružaju seksualne usluge, između ostalog, obavljaju veliku nuždu u usta.
Znači…
Stvarno nisam osoba sklona osuđivanju (bar mislim) i jasno mi je da ljude uzbuđuju razno razne stvari, kao i da postoje različiti oblici fetišizma, ali mislila sam da je ''golden shower'' vrhunac takvih egzibicija (zahvale Trumpu i njegovoj pee tape za to). Ja doista do tog trenutka nisam čula da nekoga uzbuđuje činjenica što je izbacio svoje fekalije na drugu osobu, tj. u drugu osobu.
Pretpostavljam da je to više povezano s ponižavanjem i osjećajem moći te da bi psihijatri mogli danima pričati i pisati o pozadini svega toga, ali meni doista nije jasno kako netko može svojevoljno sudjelovati u takvom činu. Očigledno se tim ženama dobro plati za to i vjerojatno je upravo novac njihov glavni motiv da pristanu na tako nešto.
Međutim, postoji li iznos novca koji bi bio dovoljna naknada za takvo ponižavanje? Koja je cijena dostojanstva? Cijena ponosa? Cijena čistoće (kako duha, tako i tijela)? Neki će vam ljudi reći da se sve može kupiti novcem. Ali ne može.
Jučer sam baš naišla na video koji me se dojmio, a na kojem čovjek govori sljedeće:
''Novcem možeš kupiti kuću, ali ne i dom.
Sat, ali ne i vrijeme.
Krevet, ali ne i san.
Hranu, ali ne i apetit.
Doktora, ali ne i zdravlje.
Osiguranje, ali ne i sigurnost.''
I doista je tako. Volim te tekstove koji me osvijeste i natjeraju da se zamislim nad samom sobom i time što uzimam sve te bazične stvari zdravo za gotovo.
Isto tako kažu da svaka roba nađe svog kupca. Iako sam uvjerena da negdje na svijetu ipak postoje neke vrste predmeta koje nitko nikad nije kupio, da mi je netko rekao da ću ja jednom u životu kupiti balone napunjene vodom, rekla bih mu da zasigurno neću. Ali upravo sam to napravila ovo ljeto, i to naravno ne zato što su mi trebali, već zato što je situacija bila takva da sam jednostavno morala.
Vraćala sam se s mora i imala pune ruke (klasika). S jednom rukom sam vukla kofer, u drugoj ruci nosila vrećicu, na ramenu moja torba, na nosu sunčane naočale, u ušima slušalice, ali sam unatoč glazbi čula da netko viče:
''Oprostite gospođo!''
Opet sam osjetila kratkotrajnu tupu bol u glavi jer me netko oslovio s ''gospođo'', ali kad sam se okrenula i vidjela troje djece kako sjede iza pulta od kartonske kutije na kojoj su poslagani vodeni baloni, odmah sam razvukla osmijeh, maknula slušalicu iz uha i pitala:
''Recite?''
''Jeste li možda zainteresirani za kupnju vodenih balona?'' upitao me najviši dječak.
''Naravno da jesam!'' uskliknula sam kao da sam upravo to planirala kupiti i kao da je najuobičajenija stvar na svijetu kupovati vodene balone na ulici.
Nakon što su mi objasnili koje sve boje imaju i koji je raspon cijena ovisno o broju kupljenih balona, uzela sam jedan rozi vodeni balon, ali sam im dala novaca koliko su tražili za paket od 7 balona. Oni su mi doista htjeli dati 7 balona, ali sam im objasnila da ih nemam gdje nositi i da višak novca shvate kao nagradu za svoj trud i originalnost.
Na kraju su mi ipak ugurali još jedan narančasti balon ''gratis''.
I tako sam sada (uz kofer, torbu i vrećicu) u ruci nosila još i dva balona ispunjena vodom jer sam se bojala staviti ih u torbu ili vrećicu da se ne probuše i smoče mi sve. Nisam ih htjela baciti u prvu kantu za smeće da djeca ne bi slučajno vidjela pa se rastužila.
S time da moram priznati da sam se u jednom trenutku, dok sam sve to teglila i osjetila kako mi kapljica znoja klizi niz leđa, zapitala što mi je ovo trebalo.
Možda je vezano za ovu priču bitno spomenuti da ja nisam baš ‘’dječji tip’’ osobe. Volim ja djecu i uvijek ću se spontano nasmijati kada na ulici vidim dijete, ali jednostavno ne znam što bi s njima. Naravno, puno je lakše s ovima koji već pričaju jer možeš neku konverzaciju uspostaviti, ali novorođenčad i ta mala skroz djeca koja još ne znaju postavljati pitanja niti odgovarati na njih su mi jako teška kategorija.
Neki ljudi jednostavno znaju s djecom i to im je prirodno. Moja mama na primjer. Ona ima to u sebi. Bez problema će, iako ima preko 60 godina, trčati s djecom, bacati se po podu, glupirati se. Pritom sve to glatko ide i djeca su sretna dok se igraju s njom.
Ja sam, s druge strane, ukočena i ne znam što bih radila kada sam u društvu djece, a nisam baš ni tip osobe koji se glupira.
Tako sam dan iza kupnje tih vodenih balona išla gledati neko dijete. Ne znam kako vi to kažete, ali mi pod ‘’gledanjem djeteta’’ podrazumijevamo prvi odlazak u posjet nekome tko je dobio dijete i upoznavanje s tim djetetom koje uključuje i davanje poklona djetetu.
Kod mene je to uvijek i isključivo stavljanje kuverte s novcem ‘’pod glavu’’. Jer kao što ne znam s djecom, tako još manje znam kupovati poklone za djecu pa je davanje novca jedina opcija.
Uglavnom, radilo se o nekoj malo daljoj rodbini i kad sam došla kod tih ljudi, tamo su bili to dijete, njegovi roditelji, njegovi djedovi i bake i ja. Znači nas 8 je bilo u ne baš velikom dnevnom boravku bez klime, a vani je bilo laganih 35 stupnjeva. Svi smo sjedili u polukrugu na kauču, a dijete je bilo na podu ispred nas na nekoj dekici.
Pitala sam ona uobičajena pitanja ‘’kako jede, kako spava, plače li puno, ima li grčeve?’’, i tu moje umijeće komunikacije o djeci staje. Oni su svi gugutali i divili se apsolutno svakom pokretu i gesti tog djeteta. Ja sam se pristojno nasmijala povremeno i samo razmišljala o tome koliko mi je vruće i kako bih iskočila iz vlastite kože.
Onda su ponudili da primim dijete i malo ga nosim… Djecu ispod 6 mjeseci ne volim uopće primati jer se bojim da nešto ne potrgam ili da ih nekako krivo ne primim, a sve u vezi s njima mi se čini jako krhko i osjetljivo. Ovo dijete je, hvala Bogu, već imalo cca 9 mjeseci jer ga nisam baš među prvima došla pogledati pa je bilo dovoljno čvrsto za nositi, ali imala sam osjećaj kako mu je toliko vruće da je zadnje što mu je potrebno da ga sad još i ja dodatno grijem toplinom svoga tijela.
Ali ne, djedovi i bake su bili uporni:
‘’Ma primi ga malo. Budeš vidjela kako ćeš odmah i ti poželjeti jedno’’, rekao mi je jedan od djedova ponosan na svoju konstataciju.
‘’Ooooooo di si mudri!’’ odgovorila sam mu u svojoj glavi.
Najgore mi je u takvim situacijama što ne želim da ljudi primijete da mi je nelagodno jer su svi jako osjetljivi na djecu, a ja sam skroz ukočena. Uglavnom, ja sam primila to dijete, odnosno njegova majka mi ga je predala u ruke, ali onda je ono naravno počelo plakati pa su mi rekli da plače jer je krivo okrenuto i da ga okrenem tako da gleda prema njima.
‘’Majstore, ne znam okrenut’ dijete dok mi je u rukama’’, opet sam odgovorila samo u svojoj glavi.
U konačnici me majka djeteta spasila i uzela dijete iz mojih ruku jer je vjerojatno po mom izrazu lica shvatila što proživljavam ili se jednostavno pobojala za sigurnost svog djeteta.
Nisu me ponudili nikakvim alkoholom, ali da jesu, trgnula bih si jednu ili dvije ‘’ljute’’ da dođem k sebi.
Ne znam kako sam s anal bleachinga došla do gledanja djece, ali mogu vam reći da mi mozak i misli nekada idu tako nepovezano s jedne teme na drugu da mi je najteži dio odrediti naslov tekstu. Logično bi bilo da prvo smislim naslov pa onda krenem pisati, ali ne, ja sve u životu radim naopako, pa tako i to.
Možda je razlog tome što sam kao mala stalno slušala pjesmicu ‘’Kako živi Antuntun’’. Ne znam znate li ju, ali ide ovako:
‘’U desetom selu živi Antuntun,
U njega je malko neobičan um.
On posao svaki na svoj način radi,
Jaja za leženje on u vrtu sadi.’’
Dalje se ne sjećam teksta, ali znam da je autor pjesmice Grigor Vitez, a mislim da sam ja na kazeti imala opjevanu verziju Klinaca s Ribnjaka ili tako nešto. Davno je to bilo, ali ostao mi je neobičan um i to da svaki posao na svoj naopaki način radim, što ne mora nužno biti loša stvar, ali ljudi vole da je sve po uvriježenim pravilima i narodnim običajima.
Babe u selu mi vjerojatno nikada neće oprostiti što sam prošla tridesetu, a nisam se udala. Još da znaju da nisam baš spretna s djecom, mislim da bi naručile misu za mene, a možda angažirale i istjerivača đavla iliti egzorcistu. Ali eto, ja i takva živim, i to s neizbijeljenim anusom.
Da Ciceron živi u današnje vrijeme, vjerojatno bi svako malo vikao ‘’o tempora, o mores’’ jer se danas čovjek doista na svakom koraku ima čemu čuditi. No bilo kako bilo, smatram da se ne bi trebali beziznimno pokoravati aktualnim trendovima. Ne moramo ubrizgavati botox, piti bademovo mlijeko, jesti goji bobice, izbjeljivati zube ili anus, ići na rafting, nositi ružne cipele ili se tuširati ledenom vodom samo zato što je to sada moderno.
Naravno, ako to doista želite, tada radite sve navedeno, ali puno ljudi radi masu stvari samo zato što je to sada ‘’in’’ i onda se pogube u svemu tome i izgube sebe.
Zato kakav god imali um - neobičan kao Antuntun ili filozofski kao Ciceron, ostanite mu vjerni i budite ono što u suštini jeste, bez obzira na to što nalažu trendovi ili što očekuje vaša obitelj ili okolina.
Jer trendovi će se promijeniti, vaši preci jedan po jedan pomrijeti, a vi ćete odjednom shvatiti da imate 70 godina i da nemate dovoljno vremena ili zdravlja da živite kako želite, nakon što ste cijeli život živjeli po tuđim pravilima.
Svatko od nas se rađa kao original i trebamo živjeti tu svoju originalnost i ne dozvoljavati da drugi zbog toga ''seru'' po nama (osobito ne doslovno kao naše drage djevojke u Dubaiju). S time da je moj savjet da krenete živjeti svoju originalnost odmah jer je vremena sve manje, a čudnih običaja sve više.
A ako nastavimo po ‘’tuđem’’, loše nam se piše…
