U ovom tekstu ''hejter'' sam ja. Bila sam na putovanju, recimo poluslužbenom, na kojem sam punih 5 dana morala provesti sa strancima iz raznih europskih zemalja. Bilo nas je dosta pa su nas organizatori podijelili u više manjih grupa, a ja sam, sretnica kakva jesam, razvrstana u najdosadniju grupu ikad. Sastojala se od Poljakinje, dva Francuza i jedne cure čiju nacionalnost ne znam jer se nisam potrudila upamtiti.
Malo ću vam sada opisati tu svoju grupu da pokušate shvatiti zašto sam bila toliko nabrijana na njih.
Krenut ću od Francuza kojeg smo kolegica iz Hrvatske i ja kasnije zvale ‘’onaj sa zubima’’. Naravno da smo svakome dale neki nadimak po kojem smo ih raspoznavale jer tko bi upamtio sva ta strana imena od kojih neka ne znam izgovoriti.
Ovaj Francuz je na prvu čak djelovao zgodno. Visok, lijepo građen, tamne kose, ali imao je prevelike zube. To me baš jako iritiralo. Njegov širok osmijeh s tim velikim zubima. Već nakon prvih nekoliko izmijenjenih rečenica moglo se vidjeti da je jako pristojan, spreman pomoći i dobar kao kruh, ali nezanimljiv brate mili.
Svaki dan je nosio sa sobom aktovku na kojoj je s jedne strane bila okačena bočica s vodom, a s druge kišobran. Dakle, sve je na svom mjestu, spreman je za svaku nepredvidivu pojavu, kao što je iznenadna žeđ ili neočekivani pljusak. Sigurna sam da je unutar aktovke bio i mali pribor za prvu pomoć jer nikad ne znaš kada će nekome pozliti.
Ja sam se recimo skoro onesvijestila prilikom jednog razgovora s njim. Zapravo to uopće nije trebao biti cijeli razgovor, već moje pitanje i njegov kratki odgovor, ali nema kratkog kod takvih ljudi. Nakon što sam gotovo cijeli prvi dan putovanja provela s tom svojom dosadnom grupom, žurila sam naći se s kolegicom, i pitala sam Francuza kada se sutra nalazimo. To je bilo moje pitanje - kratko i jasno. Njegov odgovor je glasio (čitajte jako sporo i monotonim tonom glasa jer je on tako govorio):
‘’Sutra prijepodne imamo videokonferenciju, ali još ne znam točno u kojoj dvorani. Tu informaciju ću vam moći reći tek nakon što provjerim s organizatorima. Nakon toga ćemo imati zajednički ručak, ali ja neću prisustvovati tom ručku jer mi dolazi prijatelj iz mog rodnog grada pa ću s njime objedovati.’’
Ja ga gledam i ne vjerujem. Instinktivna reakcija mi je bila da mu kažem:
‘’Frend ne zanima me gdje ćeš ručati, s kime ćeš ručati, kada ćeš ručati. Zapravo ne zanima me hoćeš li uopće sutra jesti išta ili ne.’’
Ali sam u konačnici samo rekla ‘’ok’’ i ponovila svoje inicijalno pitanje da KADA se sutra nalazimo.
Poljakinji nije bilo jasno zašto ja odlazim i napuštam našu malu zajednicu pa je tužno gledala u mene svojim ‘’pasjim očima’’. Ona je definitivno bila najdosadnija. Znači cura je jednostavno odisala dosadom. Klasična odjeća, jednolična boja glasa, a kosa ispletena u dugu pletenicu. Htjela sam ju pitati je li možda njezina baka s njom na ovom putovanju kako bi joj svako jutro isplela tu krasnu starinsku pletenicu. No pletenicu su ipak nadmašile njezine oči pa je Poljakinja dobila nadimak ‘’pasje oči’’.
Za vrijeme jedne zajedničke aktivnosti dok mi je prepričavala (iz samo njoj znanih razloga) neku jako zanimljivu priču o organizaciji lokalne samouprave u Poljskoj, ja sam se zagledala u njezine oči i u glavi vrtila pseće glave različitih pasmina ne bih li njezine oči priličila nekoj od njih. Kad sam došla do vizualne slike bernardinca, skoro sam naglas uzviknula:
‘’To je to!’’,
ali srećom sam se suzdržala. Međutim, očito sam se nesvjesno osmjehnula, a ona mi je veselo uzvratila iskrenim osmijehom jer je mislila da mi je njezina priča izmamila osmijeh na lice. U tom trenutku sam se posramila jer sam shvatila da ovo o čemu razmišljam nije nimalo primjereno situaciji, da je nezrelo i zločesto. Ali u svoju obranu mogu reći da je to bio jedini način da preživim taj razgovor.
No, za razliku od mene zločeste, još jedan neprocjenjivi član moje grupe - Steven (Francuz američkog imena) tvrdi da nikada u životu nije napravio ništa zločesto. Naime, u sklopu jedne od radionica morali smo reći koja je najzločestija stvar koju smo u životu napravili i naš sveti Steven se jedini nije mogao sjetiti nijedne. Dok je on slijegao ramenima i ponavljao kako mu ništa ne pada na pamet, ja sam razmišljala o tome kako je history na njegovom računalu sigurno prepun linkova na stranice sa spravama za mučenje ili na neke stranice koje sadrže razne seksualne gadarije. On je dobio nadimak ‘’creepy’’.
Steven ima izgled i karakteristike onih tipičnih činovnika na dvoru iz povijesnih filmova koji rade spletke i pišu perom koje umaču u tintu. Znate kako ti likovi u svakom filmu budu mršavi, neugledni, proćelavi, s okruglim naočalama, blago mucaju, a od silne lažne pokornosti su malo i pogrbljeni. Uz to se svima besramno ulizuju pa ako ih ne možete pronaći na hodnicima dvora, svakako ih potražite u nečijoj stražnjici jer će odande, vjerujte mi na riječ, sigurno izviriti.
Prije nego pređem na posljednju članicu grupe, znam da vas sigurno zanima moj odgovor na pitanje koja je najzločestija stvar koju sam napravila. Ne, nije uspoređivanje Poljakinje s bernardincem. Iskren odgovor ću zadržati za sebe, a s vama ću podijeliti što sam tamo odgovorila. Rekla sam da sam u srednjoj školi prevarila dečka. Iako to nije bilo lijepo, definitivno nije ni najzločestije što sam napravila u životu.
I last but not the least, cura kojoj ne znam ni ime ni nacionalnost. Ona čak ni nadimak nije dobila jer je bila totalno bezlična. Jedino po čemu ju pamtim je užasno iritantno jedenje. Sjedila sam preko puta nje prvog dana za vrijeme ručka i nisam se uopće mogla koncentrirati na svoj obrok koliko je ona meni iritantno jela. Način na koji je otvarala usta, žvakala, kretanje njezine jagodične kosti dok je prevrtala hranu po usnoj šupljini, pokreti rukama dok je nabadala hranu na vilicu, izrazi lica dok je pogledavala dolje prema tanjuru. Ma sve me živciralo.
Ne mogu reći da mi se to često događa, tj. upoznala sam dosad samo par ljudi koji mi odbojno jedu, ali ova je nesporno pobjednica u toj kategoriji. Češće primijetim kada netko uživa u hrani i jako mi je simpatično kada ljudi dok jedu veselo tapkaju nogama pod stolom.
Apsolutni pobjednik u kategoriji ljudi koje mi je drago gledati dok jedu je jedan moj kolega s prošlog radnog mjesta koji se doslovno sav "uzjebe" dok jede. Ne mogu pronaći izraz koji bi bolje dočaravao to njegovo stanje. Sav je uzbuđen, sretan, fokusiran na hranu i često jede prstima. Dok sam radila s njim, prva stvar ujutro je bila dogovoriti što ćemo za gablec. Čovjek zna svoje prioritete.
Evo sad kad sam vam opisala tu ekipu pojedinačno, pokušajte si zamisliti sve njih na okupu i grupne doživljaje s njima. Nešto neopisivo! Sporo pričaju, sve istom intonacijom, nezanimljive su teme, a u cijeloj toj dosadi se onda sporo i kreću jer ih valjda dosada usporava. Ja to još nisam doživjela.
Zbog svih prethodno pobrojanih razloga moja je misija na tom putovanju bila izbjeći svoju grupu za vrijeme pauza jer jednostavno nisam mogla provesti još jedan ručak slušajući o postotcima pojedinih vjera u Poljskoj i Francuskoj, što je bila glavna tema prvog dana. Naravno da su i mene s velikim interesom pitali o situaciji u Hrvatskoj glede toga, a ja sam samo šturo odgovorila da je Hrvatska pretežito katolička zemlja, bez da sam im dala povijesni prikaz od doseljenja Hrvata pa do danas. Pustite me da jedem u miru Božjem (kad smo već kod vjere je l’).
Moram vam spomenuti još jednu anegdotu s tim specijalcima iz moje grupe. Jedno popodne smo se spojili sa sasvim normalnom i zabavnom grupom moje kolegice koja se sastojala od Grka, Nijemaca i Talijanke. Išli smo svi zajedno u obilazak grada i došli smo do semafora na kojem je bilo crveno svjetlo.
Kolegica, njezina grupa i ja smo malo pričekali, ali kada smo vidjeli da nema automobila na vidiku, prešli smo cestu i dopješačili do spomenika prema kojem smo se uputili. Kada sam se okrenula, u daljini sam vidjela svoju grupu koja je i dalje poslušno stajala na semaforu, predvođena Francuzom s aktovkom, iako nije bilo psa na cesti, a kamoli automobila. Ja sam toliko glasno prasnula u smijeh na taj prizor da sam na trenutak pomislila da će se spomenik srušiti.
Međutim, moj je problem u cijeloj ovoj priči to što si ja podsvjesno predbacujem uvijek kada nekog hejtam, iako si u situacijama kada sam prisiljena provoditi vrijeme s ljudima koji mi se ne sviđaju, ne mogu pomoći da ih ne hejtam. Recimo pripadnici moje grupe su me iritirali samom svojom pojavom, bez da su mi išta nažao učinili. Štoviše, bili su ljubazni prema meni.
Ono što pritom želim naglasiti jest da ja pod hejtanjem ne mislim na mržnju. Iako bi doslovan prijevod ove uzrečice koju sam koristila u nazivu teksta - "Haters gonna hate" bio da će mrzitelji mrziti, ona se ne odnosi na mržnju, već na nesviđanje. Njome se želi reći da će osobe kojima se ne sviđaš uvijek naći razlog da im se ne sviđaš, o koliko god glupom razlogu se radilo (npr. načinu na koji netko žvače).
Ali ja doista nikog ne mrzim. To mogu sa sigurnošću reći. Zapravo mislim da nikad u životu nisam osjetila tu emociju u pravom smislu i drago mi je radi toga. Vjerujem da bih mogla mrziti. Npr. da netko fizički povrijedi ili učini nešto nažao meni bliskoj osobi. Ali moralo bi se raditi o nečem jako lošem, konkretnom i stvarnom.
Nikada nisam razumjela apstraktnu mržnju. Ono tipa kako neki pripadnici jednog navijačkog kluba mrze sve pripadnike protivničkog kluba (premda ih osobno ne poznaju) samo na temelju pripadnosti klubu. Ali neću dublje o tome da vas ne bih svojim filozofiranjem o apstraktnoj mržnji podsjetila na članove svoje grupe i njihove rasprave o vjeri koje su nadmašile Vatikanske koncile.
Premda se moje hejtanje odvija isključivo u mojoj glavi ili ga podijelim s meni bliskom osobom (na ovom putovanju je to bila kolegica iz Hrvatske), radi njega se najčešće osjećam kao loša osoba - primjerice u situaciji kada mi se Poljakinja povratno osmjehnula dok sam ju ja bezobrazno pokušavala priličiti psu.
Radila sam jedno vrijeme na tome da izbacim hejtanje iz svog života, ali sam u konačnici zaključila da to nije moguće jer mi se neki ljudi jednostavno ne sviđaju. Jednako kao što se ja ne sviđam nekim ljudima. To je dio ljudske prirode. Ne mogu nam se svi sviđati i bilo bi zapravo čudno da nam se svi sviđaju, odnosno da se svi svima sviđamo. To bi značilo da smo svi isti i da svi imamo isti ukus, a svijet bez različitosti je kakav? Dosadan.
A što ne volimo? Dosadnost.
Zapravo kad odvrtim film, jedan od zanimljivijih razgovora koje sam vodila tijekom tog putovanja bio je s beskućnikom. Prišao mi je tijekom moje ranojutarnje šetnje i tražio me euro. Rekla sam mu na engleskom da nemam (stvarno nisam imala sitnog novca). Iznenadilo me kada mi je on odgovorio na engleskom. Naime, iako se radilo o mlađem muškarcu, nekako nisam očekivala da će beskućnik poprilično tečno pričati engleski.
U takvim situacijama čovjek postane svjestan koliko je pun predrasuda.
Pitao me odakle sam i što radim ovdje. Onda mi je rekao da imam lijepe naušnice i pitao je li to dijamant. Rekla sam mu da su naušnice "fake", uz nadu da mi ih neće strgnuti s ušiju. Još jedna moja predrasuda da beskućnici, uz to što ne znaju engleski, također i kradu.
Upitala sam ga da koja je njegova priča. Ukratko mi je ispričao kako je završio faks, no nije se uspio zaposliti u struci pa je par godina radio kao ribar, a sada je bez kuće i bez novca. Da mi nije rekao da je beskućnik, možda ne bih ni skužila jer se po njegovoj vanjskoj pojavi nije moglo zaključiti da živi na ulici.
Bio je uredno ošišan, odjeća mu nije bila vidno prljava i nije smrdio. Jedino po čemu se možda moglo primijetiti su bili prljavi nokti na rukama i činjenica da nije imao čarape, već cipele na bosu nogu.
U svakodnevnom životu ne hejtam često jer sam se okružila ljudima koji mi se sviđaju i koji u meni ne izazivaju negativne emocije - nisu mi dosadni, ne iritiraju me i volim s njima provoditi vrijeme. Zato se i kaže da biramo društvo, biramo partnera, biramo poslovno okruženje. Biramo sve što se birati da.
Ne možemo birati roditelje, braću i sestre i ostale osobe s kojima smo povezani krvnim srodstvom, ali kod tih osoba možemo birati hoćemo li se družiti s njima ili ne. Ovo možda okrutno zvuči, ali realno, ako brat u tebi budi ono najgore, ne slažete se, stalno se svađate i svaki put kada ga vidiš se uzrujaš, zašto bi provodila vrijeme s njime? Gdje piše da se to mora? Ne mora se. I ne, nisi zato loša osoba.
Dakle, ako vam nije ugodno razgovarati s vlastitim bratom, ne morate to raditi, bez obzira na to što će ostatak vaše obitelji misliti o tome. Također, ako vam je ugodnije razgovarati s beskućnikom, nego s dosadnim Francuzom s aktovkom, onda trebate razgovarati s beskućnikom, bez obzira na to što će vaša okolina o tome misliti.
Birajte ljude koji vam se doista sviđaju, a ne one za koje mislite da vam se moraju sviđati jer imate iste gene ili da bi vam se trebali sviđati jer, kao i vi, imaju kuću, čiste nokte i čarape na nogama.
A ako se nekome nećete sviđati zbog vašeg izbora društva ili zbog toga kakvi ste, sami sebi recite:
‘’Haters gonna hate.’’
