Emocionalni vrtuljak

Znate kako kažu da nevolja nikad ne dolazi sama. E pa danas je bio takav dan. Ne radi se srećom o nekim velikim nevoljama, ali recimo da sam u prvom dijelu dana, dakle do podneva, doživjela pravi emocionalni vrtuljak.

Prvi dio se odvio doma i za njega sam si sama kriva jer sam odlučila na posao obući košulju koja se pegla. Stvarno ne volim peglanje i mislim da me tu dosta žena može razumjeti. Izuzetak je moja sestra i njoj slične koje peglanje opušta.

Pa kakoooooo??

Uglavnom, košulja je od onog nekog materijala kod kojeg se strana koju si ispeglala izgužva dok peglaš drugu stranu košulje. Horor! Ali dobro, ispeglam ja napokon tu košulju i kad sam ju obukla, trebalo je svezati mašnu oko vrata koja je dio te košulje.

Znači ne mogu vam uopće dočarati na što su te mašne koje sam ja radila ličile. Mučila sam se s tim idućih 10 minuta, ali jedino što sam postigla jest da sam kompletno izgužvala taj dio košulje oko vrata pa je to dovelo do čega?

Ponovnog peglanja.

Tada sam već bila dobrano uzrujana jer se bližilo vrijeme kada moram krenuti na posao i u glavi su mi krenule buntovne misli tipa da ja nikada ne bih mogla mužu (da ga imam) svakodnevno peglati košulje, niti mu svakog dana kuhati jer bi to za mene bila ROBIJA!

Kako sam odgajana na način da svaka ‘’prava’’ žena mora kuhati, peglati i čistiti te kako su sve bitne ženske figure kroz moje djetinjstvo (mama, baka, teta) apsolutno zagovarale svakodnevno obavljanje kućanskih poslova te su osuđivale žene koje navedeno nisu radile, ovakve moje misli su me dodatno uzrujale.

No da skratim priču, u konačnici sam ja u ispeglanoj košulji i s donekle lijepo zavezanom mašnom otišla na posao.

Drugi dio emocionalnog vrtuljka je bio vezan za posao jer su mi odmah rano ujutro dali da odradim posao kolegice koja je eto iznenada završila na bolovanju. Pritom je rok za dovršavanje tog njezinog zadatka bio sutradan, a kada sam pogledala o čemu se radi, shvatila sam kako ću morati ostati debelo dulje na poslu da bih stigla sve napraviti u roku.

Naravno da je prva reakcija bila ljutnja pomiješana s panikom i popraćena onim klasičnim osjećajem nepravde, uz pitanje:

‘’Zašto baš ja?’’

Ali onda sam se sabrala i rekla samoj sebi da nema smisla gubiti vrijeme na očajavanje nad vlastitom sudbinom i propalim popodnevnim planovima, nakon čega sam odvezala tu jebenu mašnu i otkopčala prva dva gumba košulje (skroz uz vrat) da mogu udahnuti kako spada i bacila se na posao.

Nisam mislila ići na pauzu, ali sam naposljetku zaključila da ću gladna i bez kofeina imati puno lošiju koncentraciju pa sam ipak odlučila izaći na 15 minuta, samo kako bih uzela kavu i nešto u pekari. Nabrzinu sam se zakopčala i svezala opet tu mašnu, uopće ne gledajući kako je ispala i izjurila sam na ulicu, u glavi i dalje u poslu.

I što sam nedugo zatim ugledala ispred sebe? Treći i najintenzivniji dio svog emocionalnog vrtuljka - muškarca iz teksta ‘’Replay u krug’’. Očito sam ga spominjanjem dozvala. I on se iznenadio, vidjela sam mu po licu, tj. po osmijehu. Trudio se djelovati sabrano, ali nije se mogao prestati smješkati prvih 30 sekundi. Službeno smo se rukovali, a onda mi je držao ruku malo predugo u stisku pa sam ju izvukla. Sam razgovor je bio dosadan; ona tipična pitanja:

‘’Kaj ima? Kako si? Kako je na poslu? Kako zdravlje?’’

Kada sam uočila presijavanje vjenčanog prstena na ruci, došlo mi je da ubacim i pitanja:

‘’Kako žena? Jesi li dobio dijete u međuvremenu? Sjetiš li me se nekad?’’

Ali naravno da nisam. To nisu primjerena pitanja, a svi se moramo ponašati primjereno i suzdržano, iako unutar sebe proživljavamo raznovrsne i burne emocije. Bilo mi je teško gledati ga u oči pa sam vrludala okolo pogledom i onda sam se ni manje ni više saplela u nekakvu paučinu. Ja to naravno nisam ni skužila u svemu tome, ali on mi je rekao da imam paučine po sebi pa mi je to micao s košulje.

Uglavnom, ostatak tog kratkog razgovora smo se bavili paučinom pa sam ja u konačnici, nakon što smo ispucali sva kurtoazna pitanja, rekla da žurim i jednostavno se okrenula i otišla.

A pravi slom sam doživjela kada sam u izlogu pekarnice vidjela svoj odraz, tj. kako sam ‘’stručno’’ zavezala mašnu prije izlaska na pauzu. Tada sam, kako bih se smirila, samoj sebi dala dozvolu da tu košulju zapalim kad dođem doma. Ta me misao umirila, a u pekarnici je svirala pjesma Eminema i Rihanne ‘’Love the way you lie’’, i taman je bio stih:

'’Just gonna stand there and watch me burn?’’

Nisam znala obraća li mi se to moja košulja kroz taj stih ili što se događa, ali znate kako su neki dani jednostavno potpuno čudni i samo ih treba preživjeti i reći si da je sutra novi dan.

Tu je sva drama (hvala Bogu) stala. Ostatak dana sam radila i kada sam već po mraku izašla s posla, imala sam potrebu napiti se - evo najiskrenije da vam kažem. Sve te intenzivne emocije jednostavno zaliti alkoholom i otupiti.

Druga ideja mi je bila da nazovem frenda koji ima motor i zamolim ga da me provoza 200 km/h po autocesti. Inače se bojim brze vožnje, a kamoli brze vožnje na motoru, ali ta neka buntovna ili autodestruktivna ponašanja mi prva padnu na pamet kad mi bude teško.

Ali onda sam zaključila da je moje tijelo već dovoljno šokova proživjelo danas i da bih trebala biti fer prema njemu i malo osluškivati što mu zapravo treba.

I znate što mu je trebalo? Fizička aktivnost, nježnost i ugoda. I ja sam mu to pružila. Prvo sam odvježbala nekih pola sata pa si napravila kupku pa složila finu večeru (bez da sam ju kuhala).

I mislim da tako trebamo raditi. Biti nježni prema sebi kada nam je teško. Ugađati si. Opustiti se. A ne to jadno izmučeno tijelo staviti na motor i pružiti mu još dobru dozu straha ili ga ‘’natočiti’’ alkoholom da se sutradan mora nositi još i s mamurlukom.

Pitala me nedavno sestra (koja jedina zna za ovaj moj tajni hobi) da kome ja zapravo pišem. Moj odgovor je na prvu bio da pišem drugim ženama, ali kada sam malo bolje razmislila, shvatila sam da ja, osim drugim ženama, zapravo pišem mlađoj verziji sebe. Pišem ono što bih voljela da sam ja mogla pročitati unazad 10 godina kako bih se osjećala bolje ili manje usamljeno.

Pišem i muškarcima. Onima koje zanima kako funkcionira ženski um i koji žele bolji uvid u njegovu složenost. Znam da ja nisam prototip žene, ali sam u dosta stvari ‘’tipično žensko’’ pa im možda nešto može koristiti kako bi bolje shvatili naš spol. Pritom želim muškarcima koji ovo čitaju (ako takvih ima) usputno spomenuti da ja stvarno volim muški rod (ili spol, kako god da je ispravnije reći u ovom kontekstu).

Palo mi je na pamet da netko može na temelju mojih tekstova doći do zaključka da ja hejtam muškarce i da ih stalno kritiziram, no tome nije tako. Meni su muškarci zbog svoje opuštenosti i nekompliciranja stvari zapravo jako dragi i simpatični.

Isto tako će netko možda biti mišljenja da je ovo što ja pišem potpuna besmislica, odnosno smatrati da su uzrujanost zbog peglanja košulje, ljutnja zbog dodatnog posla i čitava ljestvica raznih emocija zbog susreta s muškarcem nešto što uopće nije vrijedno spomena, a kamoli toga da bude nazvano emocionalnim vrtuljkom.

Ja takvo mišljenje mogu razumjeti.

Ali nismo svi u istim životnim situacijama. Naravno da su nekome tko proživljava borbu s teškom bolesti ili tko je životno ugrožen radi rata, gladi ili elementarnih nepogoda ove moje brige totalna pizdarija. No to ne umanjuje ono kako se ja osjećam.

Ne trebamo se na dane koji su nam teški uspoređivati s ljudima koji su u najtežem razdoblju svog života i tako si ne dozvoljavati da nama bude teško. Ovo pišem jer si ja dugo vremena nisam dopuštala osjećati razne emocije jer sam smatrala da nemam pravo na njih. Primjerice, smatrala sam da se zbog činjenice što nemam nekih većih problema u životu nemam pravo osjećati loše te sam si, kada bih se osjećala loše, predbacivala da sam nezahvalna i da ne znam cijeniti sve ono dobro što imam.

Ali tako bi netko mogao reći da malo dijete nema pravo plakati jer je moralo dati svoju igračku drugom djetetu u parku, na što ga je natjerala mama koja je stava da se igračke moraju dijeliti. No većina nas malom djetetu neće zamjeriti tugu i plač na tako banalnu situaciju. Zašto onda sebi zamjeramo i ne dozvoljavamo si osjećati se onako kako se osjećamo?

Ovaj primjer s djetetom me podsjetio na jedan događaj iz mog djetinjstva.

Naime, ne sjećam se jasno puno situacija iz svog ranog djetinjstva, ali jako dobro pamtim kad me mama natjerala da posudim svoj novi bicikl dečkićima koji su doselili u naše mjesto. Radilo se o siromašnijoj obitelji pa im je moja mama nosila jaja, brašno i neke osnovne namirnice, a ja sam išla s njom na svom skroz novom biciklu s pomoćnim kotačićima.

Bio je to moj prvi bicikl ikad i pazila sam na njega više nego na išta. Svaki dan sam ga brisala krpicom i pregledavala da ga nisam slučajno negdje ogrebala. Jako sam se ponosila njime. Bila sam potajno sretna i zbog toga što je sestra bila još premala za bicikl jer mislim da se ne bih osjećala ugodno čak ni da sam ga s njom morala dijeliti.

I onda je došao taj kobni dan.

Mama je rekla da dam dečkima bicikl da se malo voze na njemu. Ja sam izrazila svoje negodovanje. Mama je ponovila da moram dati bicikl:

‘’Hajde, daj dečkima da se voze malo. Oni nemaju svoj bicikl. Ne smiješ biti sebična. Moraš s drugima dijeliti svoje stvari.’’

Tada sam bila premala da artikuliram svoje misli i osjećaje. Stvar je bila u tome da meni nije bio tada, niti mi je sada problem dijeliti stvari s drugima, ali postoje određene iznimke od tog pravila, a moj bicikl je bio jedna od njih. Znači ja bih u tom trenutku tim dečkićima dala bubreg da je trebalo, ali ne i svoj prekrasni sjajni novi bicikl.

Mama to tada nije shvaćala i moj bicikl je završio u rukama dva divlja klinca koji su ga agresivno vozili po ulici, naglo kočili, skretali punom brzinom u zavoje, a meni se to cijelo vrijeme srce paralo i samo sam sa strahom gledala hoće li se pomoćni kotačići razletjeti po asfaltu prepunom nepravilnosti i rupa.

Kada danas s odmakom gledam na taj događaj, jasno mi je mamino postupanje, kao i to da su njezine namjere bile dobre, ali to ne umanjuje osjećaj tuge, ljutnje i nemoći koji sam tada osjećala. Mislim da je meni najgore kad se osjećam nemoćno. S time se često ne znam nositi.

S druge strane, moguće da ti dječaci pamte taj dan kao jedan od ljepših u svome djetinjstvu i da im je moja mama, tj. moj bicikl to priuštio. Zapravo i ja mogu na taj dan gledati na pozitivan način pa se zapitati nije li prekrasno da mi je najtraumatičniji događaj iz djetinjstva to što sam morala posuditi svoj bicikl, iako nisam htjela. Jer doista, kolika djeca nažalost vuku razne traume iz djetinjstva bilo zbog učestalih svađa roditelja, raznih zlostavljanja, ovisnosti roditelja itd.

Ali kako već u par odlomaka nisam spomenula svoju košulju s mašnom, vrijeme je da se vratim na nju. Sigurna sam da vas zanima što je u konačnici bilo s tom košuljom, pa evo da znate da ju nisam zapalila.

Međutim, vjerujem da ju neću tako skoro obući jer će me sad, osim što se teško pegla, podsjećati na susret s njim. Iako sam mislila da sam ja to sve proradila, stvari nisu tako jednostavne kada vidiš tu osobu. No, nisu ni složene.

Samo jesu - postoje - bivaju - događaju se.

Mi smo ti koji im pridajemo značenje, bilo pozitivno, bilo negativno. Zapravo ima i treća varijanta, neutralna koja podrazumijeva čiste činjenice lišene ikakvih emocija i subjektivnih doživljaja. Ja sam se za nju odlučila vezano za susret. Ona bi glasila:

‘’Sreli smo se, kratko popričali i svatko je otišao na svoju stranu.’’

Kako će vrijeme prolaziti, sjećanje na taj susret će postati obavijeno paučinom, kao što sam ja doslovno bila obavijena njome dok se odvijao. Vrijeme će također pokazati hoće li to sjećanje u mom mozgu završiti u rubrici ‘’uspomene’’ ili u rubrici ‘’zaboravljeno’’. Jer to što mi je sada taj susret važan, ne znači da će mi biti i za 3 godine. Koliko susreta sa simpatijama iz srednje škole ili s faksa smo potpuno zaboravili kroz godine.

Tu mudrost mi je prenio moj susjed. Ne onaj koji farba kosu, već jedan mlađi koji još nema probleme sa sijedima. Rekao je da se on za svaku stvar u životu zapita:

‘’Hoće li mi ovo biti bitno za tjedan/mjesec/godinu dana?’’

U 99% slučajeva odgovor je negativan.

Zato pokušajte stvari gledati pozitivno ili barem neutralno. Jer ako si dane ispunimo negativom, time najviše sebi otežavamo stvari, a posljedično i bliskim ljudima oko sebe.

Ja danas nisam baš prštala pozitivom i energijom, ali sam barem ostala u neutrali, što smatram uspjehom. Da sam se upustila u vožnju na negativnom emocionalnom vrtuljku, ne bi bilo ovog teksta, a moguće je da bih i cijelu zgradu zapalila uslijed pijanog obreda paljenja košulje.

Stoga dragi moji, neka emocije na vašem emocionalnom vrtuljku budu kao vremenska prognoza za sunčan dan:

Pretežito vedre, uz povremenu naoblaku.