Naišla sam na ovu rečenicu u knjizi koju trenutno čitam i baš me oduševila. Mislim da je ova konstatacija u današnje vrijeme istinitija nego ikad. Svjedoci smo takvoj borbi protiv starenja da to nisu istine. Čak bih se usudila reći da se vodi rat protiv starosti.
Međutim, ključne razlike ovog rata u odnosu na klasičan rat su sljedeće:
Ono što meni nije jasno jest čemu toliki strah od starenja? Čega se naši ‘’slabići’’ zapravo boje? Radi li se doista o strahu od starosti jer ih ona podsjeća na smrt ili se radi o strahu od toga da više neće biti lijepi?
Neki dan sam ispred zgrade srela susjeda sa svježe obojenom kosom koja je neprirodno bliještala na suncu. Ja budala, ni pet ni šest:
''O susjed, dobar dan! Nova farbica?''
Nije mi bilo jasno zašto je samo nešto promrmljao i brzo ušao u zgradu. Tek kada sam taj susret prepričavala kolegici u smislu da ne razumijem što je s ljudima jer je danas čak i susjed koji je inače srdačan bio izrazito čudan, ona me, sva u šoku, pitala:
''Nisi mu valjda postavila to pitanje?''
Ja: ''Koje?''
Ona: ''Pa za farbanje.''
Ja: ''Jesam… Misliš da je zato bio neprijateljski raspoložen?''
Ona (nakon što je baš jako glasno prasnula u smijeh): ''Pa naravno da je! Znaš kakvi su muškarci u pogledu toga.''
Očito ne znam, tj. nisam u tom trenutku pomislila da je moje pitanje neumjesno. Ali onda sam malo odvrtjela film i zaključila da je vrlo vjerojatno upravo to bio razlog njegovog neuobičajenog ponašanja.
Možda mi nećete vjerovati, ali meni nije bila ni najmanja namjera čovjeka uvrijediti. Uvijek primijetim kada netko skrati kosu ili promijeni boju kose i to često komentiram ljudima tako da pohvalim ako mi se sviđa, a ako mi se ne sviđa, onda postavim neko neutralno pitanje tipa ovog koje sam postavila susjedu ili nešto u stilu ''Nova frizura?''.
No, prva stvar u ovoj priči koja meni doista nije shvatljiva jest zašto se susjed uvrijedio na moje pitanje. Znači nemoguće je da misli da ljudi ne primijete da farba kosu. Takvo samozavaravanje ne mogu pojmiti jer se vidi iz aviona da boja nije prirodna, a da baš i nađe nijansu koja izgleda skroz prirodno (što mislim da ne postoji za muškarce), tko bi vjerovao da čovjek od 70+ godina nema apsolutno nijednu sijedu vlas kose.
Dakle, kako god okrenete, evidentno je da farba kosu i ne razumijem zašto se onda svi mi moramo praviti da on ne farba kosu jer on to ne želi nikome priznati. Sličan primjer su i žene kojima grudi ili usne naglo nabujaju ili im se nos smanji, ali one uporno tvrde da nisu ništa radile na sebi. Jesmo li svi mi oko njih ludi ili slijepi? Kao da smo kolektivno u nekakvoj čudnoj predstavi.
Druga stvar u toj priči sa susjedom koja mi nije razumljiva jest zašto on farba kosu. Koji je razlog? Po njegovoj koži se vidi da je star, po kretnjama, po refleksima. Zašto mu je bitno da mu kosa ne bude sijeda? Znam da je ovo stereotip i da nema nijednog opravdanog razloga da prihvaćamo da žene farbaju kosu, a muškarci ne, ali eto, meni je to čudno i što da ja sad radim.
No, ono što sam naučila jednom za svagda iz ove situacije sa susjedom jest da muškarce više nikada ne pitam jesu li friško ofarbali kosu.
Osim fenomena muškog bojanja kose i presađivanja kose, danas je nažalost postalo normalno viđati na ulici ljude s predebelim i prevelikim usnama, zategnutim kapcima ili kompletnom kožom lica, ljude pune filera i/ili botoksa i svi oni skupa poprimaju taj mačkasti izgled koji je meni strašno odbojan i nikako se ne mogu priviknuti na njega, usprkos tome što je postao gotovo uobičajen. Kako je to slikovito opisao jedan moj kolega:
''Danas svi izgledaju iznenađeno! Ja kad pričam s tim ženama koje imaju podignute obrve i zategnute kapke, prvo pomislim da ih je iznenadilo ono što sam rekao, ali onda shvatim da one stalno izgledaju iznenađeno.''
Zapravo je došlo do toga da ljudi koji dostojanstveno stare (dakle, sa svim vanjskim pokazateljima starenja) moraju stvarno biti jakog karaktera da bi se oduprli tom zastrašujućem pritisku javnosti, medija i okoline da NE SMIJEMO STARITI. A to stvarno nije lako.
Jedno kraće vrijeme sam dosta često bila u društvu žena koje su redovito ubrizgavale svašta u lice te išle na plastične operacije. Kako se u tom društvu neprestano pričalo o borama, koži, raznim tretmanima te smanjenju udjela hijaluronske kiseline u tijelu s godinama, primijetila sam da i ja počinjem sve više uočavati svoje bore i da mi pomalo počinju smetati. S time da ih dotad uopće nisam primjećivala, niti sam obraćala pažnju na njih. To samo pokazuje koliko smo svi skloni utjecaju okoline.
Jedna od tih žena (s najvećim ustima koja si možete zamisliti) me, kada je čula da ja ne idem ni na kakve tretmane, sva šokirana pitala:
''Pa kako ne stavljaš ništa? Moraš krenuti odmah. Pa ne misliš valjda imati četrdeset godina i bore?''
Na moj odgovor da ne vidim što bi bilo tako strašno u tome da imam četrdeset godina i bore, je širom otvorila svoja ''oversize'' usta i rekla mi da je to stvar osobne higijene. Kako nisam htjela ulaziti u daljnju raspravu o meni doista nebitnoj temi, samo sam joj rekla da imam još vremena do četrdesete pa da ću svakako razmisliti o njezinim savjetima.
Mislim da su ju te moje riječi umirile jer je prestala u nevjerici tresti glavom i spojila je usne, koliko joj je njihov volumen dopuštao. Ovo da je odlazak na takve tretmane dio osobne higijene sam čula već i ranije. Očito se to redovito govori u tim krugovima, ali meni je i dalje osobna higijena tuširanje, čišćenje ušiju, pranje zubi i slične aktivnosti.
Želim naglasiti da ja smatram da svaka osoba ima pravo sa svojim tijelom raditi što god želi i ubrizgavati si što god hoće gdje god hoće, ali ja osobno preferiram prirodan izgled. Daleko od toga da ne smatram da žene, a i muškarci trebaju držati do sebe i paziti na svoj izgled, ali meni briga o primjerice koži lica podrazumijeva redovitu njegu raznim tonicima, kremama, uljima, maskama za lice, a ne odlaske u nečiju ordinaciju ili u onoj goroj varijanti (na crno) u nečiji stan na ubrizgavanje tekućine nepoznatog sadržaja.
Ja ne bih mogla, majke mi, mirno spavati nakon toga. Mislim da bih svako jutro jurila do ogledala da vidim jesu mi svi dijelovi lica na svom mjestu.
Možda ste već primijetili da mi u cijeloj ovoj priči dosta stvari nije jasno pa ću ih nastaviti nabrajati.
Pitam se radi li se ovdje o kompleksima? Nesigurnosti u vlastiti izgled? Nedovoljnoj ljubav prema sebi i posljedično neprihvaćanju vlastitog tijela takvog kakvo jest, sa svim njegovim manama? Zašto toliko ljudi dobar dio svojeg života provodi ratujući s protivnikom kojeg ne može pobijediti jer se radi o nezaustavljivom prirodnom procesu.
Umjesto da uživaju u svom tijelu i dopuste mu da se mijenja u harmoniji s vremenom koje teče, naši ‘’slabići’’ uporno otvaraju nove fronte ratovanja i koriste najmodernije raspoloživo oružje, iako su negdje duboko u sebi svjesni da su osuđeni na poraz jer se radi o ratu u kojem se otpočetka zna pobjednik.
S druge strane pak, nije nam neugodno reći da smo neko iskustvo ili znanje stekli s godinama. Štoviše, tu ćemo se i pohvaliti svojim dugogodišnjim iskustvom, ali se zato nikada nećemo pohvaliti s time da smo bore ili sijede vlasi kose stekli s godinama. A ne, njih ćemo skrivati kao zmija noge.
Meni su na temu starosti prva asocijacija uvijek moji pokojni djed i baka koje sam stvarno jako voljela i bili su mi, kao djevojčici, najdraži i najljepši baš takvi kakvi su bili, sa svim svojim borama, sa sijedom kosom i nagužvanom kožom na rukama.
Zašto? Zato što su te nagužvane ruke uvijek bile spremne primiti me u zagrljaj, sijeda bakina kosa je uvijek mirisala po hrani koju nam je s veseljem pripremala, a djedove bore na čelu i oko očiju su se najviše isticale dok bi se smijao od uha do uha kada je vidio da dolazimo k njima. Bi li ih ja više voljela da su bili zategnutiji i da su izgledali kao da su mi roditelji, a ne djed i baka? Ne bih.
Dakle, moja ljubav prema njima bi bila jednaka bez obzira na njihov izgled. I mislim da se tu svi možemo složiti. Ne volimo ljude zbog toga kako izgledaju, već zbog onoga kakvi jesu.
Zašto je onda ‘’slabićima’’ izgled toliko važan? I ne bilo kakav izgled, nego mladolik izgled koji im je sinonim za ljepotu. Jesu li oni u zabludi da ih drugi neće voljeti ako ne budu lijepi? Ili su u zabludi da sami sebe neće voljeti ako ne budu lijepi?
Opet sam ga zakomplicirala pa ću dati primjer da me možete lakše pratiti.
Uzmimo primjer Donatelle Versace. Mislim da nema operacije ili tretmana kojeg ona sebi nije priuštila. Kakav je krajnji rezultat, vi sami procijenite, a ja ću za sebe samo reći da ne mogu gledati njezinu fotografiju dulje od 2 sekunde.
Međutim, postoji puno ljudi iz njezinog privatnog života koji ju vole, kao i puno ljudi iz poslovnog okruženja koji ju cijene i dive joj se kao modnoj dizajnerici. Svi ti ljudi bi ju voljeli, cijenili ju ili joj se divili i u slučaju da nije napravila apsolutno nijednu plastičnu operaciju jer njihovi osjećaji spram nje nemaju veze s njezinim izgledom.
Stoga, ako je Donatella sve te operacija radila zbog prve zablude koju sam spomenula - zablude da je drugi neće voljeti ako ne bude lijepa - bespotrebno ih je radila. Ljudi koji ju vole bi ju voljeli i da se nije ‘’popravljala’’. Zapravo, usudila bih se reći da je ona svojim ‘’popravljanjem’’ postigla suprotan učinak jer ju dosta ljudi kritizira i ne voli baš zbog njezinog trenutnog izgleda.
I sada dolazimo do druge zablude - zablude da samu sebe neće voljeti ako ne bude lijepa. Ali sebe ili volimo ili ne volimo, neovisno o izgledu. Ako sebe ne volimo u ovom trenutku, nećemo se zavoljeti nakon tretmana koji će nas čarobno pomladiti ili nakon što skinemo višak kilograma. Mi samo mislimo da bi se tada više voljeli jer bi bili zadovoljniji svojim izgledom, ali ljubav prema sebi nema veze s izgledom ili kilažom.
Dakle, ako Donatella ide na tretmane kako bi sebi bila lijepa, očigledno je da si nikada neće biti dovoljno lijepa kada nakon svih tih silnih zahvata i nadalje ima potrebu opetovano se ‘’popravljati’’.
Slično tome, imam prijateljicu koja je zadnjih 20 godina na dijeti i stalno vodi borbe sa svojim tijelom i kilogramima. Čvrstog je uvjerenja da će joj život biti savršen kada izgubi tih 15 kilograma viška jer će tada moći normalno živjeti, dobro će si izgledati, bit će zadovoljna sobom i moći će jesti sve vrste hrane. Zna mi reći:
‘’Da ja izgledam kao ti, ja bih svaki dan jela kolače.’’
‘’Ali onda ubrzo ne bi izgledala kao ja’’, odgovorim joj ja.
‘’Pa dobro, ali da se udebljam, išla bih na dijetu i vratila bih se na staru kilažu’’, ona će.
‘’Ne vraćaš li se na svoju staru kilažu zadnjih 20 godina?’’, pitam ju ja.
Tada se ona počne smijuljiti i tu naša diskusija stane. Ja sam joj u više navrata rekla da će smršaviti u trenutku kada prestane biti na dijeti, kada se poveže sa svojim tijelom i zavoli ga i kada ga napokon počne slušati jer će joj tijelo reći kada je gladno i koja vrsta hrane mu treba. Ona mi svaki put kaže da je to dobar savjet i da će početi tako živjeti kada smršavi barem 10 kilograma.
Ali bojim se da do tog trenutka nikada neće doći jer joj je ovo bivanje na dijeti postao način života. A sve i da uspije smršaviti i da dođe na svoju idealnu kilažu, i dalje bi nastavila biti opsjednuta hranom i kilogramima jer bi se tada panično bojala da se opet ne udeblja.
Ne bi li bilo puno bolje kada bi, umjesto s izgledom i starenjem, ratovali s nepravdom ili s gladi u svijetu. Kao primjerice naše natjecateljice na izboru za miss nečega - Hrvatske, svijeta ili Ličko-senjske županije. One su uvijek za blagostanje u svijetu. Ali nažalost, koju godinu nakon tog izbora, samoinicijativno se uključe u rat protiv starosti i budu često među najagresivnijim vojnicima tamo. Najagresivnijima prema sebi naravno. Jer rat protiv starenja je zapravo rat protiv samog sebe, protiv svog tijela.
Ja bih voljela da svi skupa prestanemo biti toliko usmjereni na sebe i da malo više pažnje posvetimo onom lijepom oko sebe - modrom nebu iznad Zagreba (ili kojeg god drugog grada), voćki poslije kiše, vjetru koji se vezat’ ne može ili pticama od kojih neke nikad ne polete.
A što se ratovanja i naoružanja tiče, naoružajte se jedino strpljenjem jer je (kako je moja nezategnuta baka govorila) ‘’strpljen-spašen’’, a ako vam se baš ratuje s nekim, ‘’ratujte’ sa svojim partnerom, ali isključivo s ciljem sklapanja vašeg noćnog primirja (obožavatelji S.A.R.S.-a će odmah prepoznati pjesmu).
Idem si ju i ja sada pustiti jer je moja "bitka" s ovim tekstom gotova.
A vi se ljubite, mazite i za ratove ne marite.
