Oduvijek sam voljela knjige. Ne samo čitati ih, već i držati u rukama, listati, gledati u izlozima, biti među njima. Kada uđem u knjižnicu ili knjižaru i hodam između polica i stolova ispunjenih knjigama, osjećam se ugodno, kao pijanac među bačvama ili patolog među leševima (malo morbidnosti u startu).
S time da se zadnjih nekoliko godina baš i ne mogu pohvaliti činjenicom da puno čitam, no i dalje zastanem kod izloga svake knjižare i bacim pogled na nove naslove. Znam da se kaže ‘’ne sudi knjigu po koricama’’ i slažem se u globalu s tom izrekom, međutim kada ne govorimo o prenesenom značenju, već doslovnom, ja knjige doista ‘’sudim’’, odnosno biram prema koricama.
Ako mi korice nisu primamljive, neću uzeti knjigu u ruke, neovisno o tome koliko je autor knjige poznat. Jednostavno me neće privući.
Ako su me korice privukle, tek tada uzimam knjigu u ruke, okrećem ju i čitam kratak sadržaj na pozadini da vidim je li mi tematika zanimljiva.
Ako je i tu knjiga dobila prolaznu ocjenu, slijedi otvaranje i listanje kako bih vidjela font slova i izgled odlomaka. Premali font slova je ‘’big no’’ jer čitanje treba predstavljati užitak, a ne mučenje i naprezanje očiju te porast ionako visoke dioptrije.
Isto tako, u tekstu mora biti puno dijaloga jer predugi odlomci bez dijaloga znače da ima puno opisivanja ili nekakvih monologa autora, a to ukazuje na potencijalnu sporost radnje i nezanimljivost knjige.
Eto, tako otprilike izgleda moje biranje knjiga. Posebno je uzbuđenje cijeli taj proces.
Sad bi mi moji dragi muški prijatelji rekli da bi mi bilo bolje da uzbuđenja doživljavam na drugim mjestima, a ne u knjižarama, ali kaj ti krkani nenačitani znaju. Svejedno ih jako volim baš zbog takvih njihovih komentara i ovakvih mojih odgovora na iste.
Bivši dečko mi je jednom, nakon što smo se opet pomirili, rekao da me za vrijeme našeg prekida (jednog od mnogobrojnih) slučajno vidio u knjižari kako biram knjige. Pitala sam ga da zašto mi se nije javio, a on je rekao da me nije htio ometati jer sam izgledala nekako smireno, a znao je da bi njegov dolazak unio nemir pa me samo neko vrijeme promatrao kroz izlog.
Slatko mi je bilo to čuti, ali svejedno nije pomoglo očuvanju naše veze.
Knjige su za neke ljude bijeg od stvarnosti i vlastitih života, za neke razbibriga i mentalni odmor, a za neke ''muka Isusova''.
Dan danas se sjećam koliko su se neki dečki, a i cure iz mog razreda mučili s lektirom. Znači čitanje knjiga im je bilo gore od rješavanja matematičkih jednadžbi ili računanja akceleracije na satu fizike. Neki čak nisu bili sposobni pročitati ni sažetke lektira jer im je i to predstavljalo prevelik napor.
Mislim, meni je to sasvim razumljivo jer smo različiti i nismo svi za sve. Tako smo recimo crtanje i ja na ‘’vi’’ i bojim se da nikada nećemo prijeći na ‘’ti’’.
Međutim, ono što sa sigurnošću mogu reći, jest da je intenzivno čitanje tijekom mog školovanja definitivno obogatilo moj vokabular. A razvija se i mašta čitanjem jer si nesvjesno u glavi zamišljaš sve te likove, prostorije, događaje. Sam ih stvaraš paralelno sa zapletom radnje u knjizi.
Sjećam se da nikako nisam mogla prihvatiti likove Freda i Georgea Weasleyja u filmovima o Harryju Potteru jer sam ih ja prilikom čitanja knjiga skroz drugačije zamišljala. Da me pitate kako su izgledali u mojoj glavi, ne bih znala detaljno opisati, ali znam da nisu nalikovali glumcima koji su ih utjelovili u filmovima.
Često ljude koji puno čitaju stereotipno zamišljamo kao knjiške moljce s debelim pepeljarkama. Iako sam puno čitala kroz odrastanje i iako imam visoku dioptriju, ne izgledam tako. Zapravo naočale nosim isključivo po doma jer ne volim kako mi stoje, a i definitivno nisu praktične. Ono zahuktavanje stakala kad se uđe iz hladnog na toplo me izluđuje, a da ne pričam o tome da sam par puta skoro pala niz stepenice dok sam ih nosila izvan intime svoga doma jer mi nekako čudno lome sliku kada gledam prema dolje.
Mogu na prste jedne ruke pobrojati situacije kada sam naočale nosila po bijelom svijetu.
Jednom je to bilo zbog nekakvog teškog oblika konjunktivitisa kada mi je oftalmolog strogo zabranio da nosim leće dok sam pod terapijom. Ne moram ni spomenuti da je to bilo upravo u vrijeme božićnih blagdana pa sam na sve domjenke i blagdanska druženja, koja naravno uključuju fotografiranje, išla s naočalama. Kako doista ne volim kako izgledam s naočalama, za potrebe fotografiranja sam ih skidala i držala u rukama pa sada na svim tim slikama gledam u suprotnom smjeru od ostalih ljudi ili čudno škiljim, ali glavno da nemam naočale je l'.
Drugi puta je to bilo kada sam navečer zaspala s lećama pa sam ih ujutro jednostavno morala skinuti i staviti naočale za odlazak na posao jer su mi oči bile toliko suhe i crvene da nije bilo šanse da leće ostanu u njima još cijelo radno vrijeme koje većinom provedem za računalom. Mislim da mi je to bio jedini put da nisam skinula leće prije spavanja jer ih skidam i u stanjima najvećeg umora ili najtežeg pijanstva, ali te večeri sam jednostavno zaboravila.
Sada bi netko sigurno dobacio onaj meni jako drag, šaljivi komentar:
''Da se nisi možda zaljubila?''
Nisam.
S time da ja za kratkotrajna popodnevna spavanja ne skidam leće jer mi to ne predstavlja problem.
No, za razliku od mene, muž moje kolegice, kada ide popodne odspavati (pa premda se radilo i o spavanju od pola sata) obavezno skine leće i obuće se u pidžamu. Ja sam se prvo dobro nasmijala kada mi je ona to rekla, ali kada sam shvatila da je skroz ozbiljna, uozbiljila sam se i ja i rekla da je to vrlo … pohvalno. Imala sam kratku stanku u govoru jer sam u glavi tražila prikladnu riječ s pozitivnim prizvukom. Po njezinoj reakciji mi se činilo da je riječ ''pohvalno'' dobro odradila posao.
Vjerojatno za mene nije pohvalno što si umjesto tih strogo ''posloženih'' muškaraca radije biram ‘’divljake’’, ali ovi Sheldon Cooper tipovi mi nikada nisu bili privlačni kao potencijalni partneri.
Pokušat ću pojasniti. Ja se uz muškarca volim osjećati sigurno i zaštićeno.
Uzmimo sada ovaj primjer s mužem moje kolegice i njegovim popodnevnim spavanjem u nekoj iznimnoj situaciji kao što je požar. Dakle, dođe do kratkog spoja i zapali se kuhalo za vodu, vatra zahvati zavjese u kuhinji i za tren je sve puno dima, a on se probudi i kao slijepi miš u pidžami baulja po spavaćoj sobi pa se u konačnici, umjesto da on nju spasonosno iznese u svom naručju van na sigurno, cijela situacija odvije tako da ona njega drži za lakat i navigira van, dok on usred bijelog dana bespomoćno u pidžami svojim nježnim rukicama tapka po zidovima kuće jer ništa ne vidi.
Naravno da sam ovaj primjer preuveličala i iskarikirala, ali činjenica je da u današnje vrijeme nije neuobičajeno da su žene stupovi obitelji. One drže sva 4 zida kuće, one donose sve bitne odluke, one obavljaju većinu poslova, pa čak i ''muške'' poslove kao što je košnja trave ili dodavanje ulja u automobil.
Vjerojatno će nekome zatitrati oko jer sam nešto nazvala ''muškim'' poslom, ali ja doista smatram da određene poslove trebaju odrađivati muškarci i dokle god je u mom životu makar jedan živući muškarac, ja se njima ne planiram baviti.
Ali to uopće nije poanta, već sam htjela reći da sam uočila da sve češće žene obavljaju poslove za svoje muževe ili umjesto njih i općenito se prema svojim muževima odnose kao da su im majke. Tako sam u više navrata, kada bih srela neku poznanicu koju nisam dugo vidjela, pa ju u razgovoru pitala:
''Koliko ti ono imaš djece? Dvoje?'',
dobila super cool, nevjerojatno duhovit odgovor:
''Troje, ako ćemo brojati i muža.''
Uvijek razvučem onaj pristojni ''haha'' osmijeh, ali meni je to više za plakanje, nego za smijanje. Bojim se da ću jednog dana, kada budem u PMS-u i posebnom raspoloženju koje on podrazumijeva, doista zaplakati i zagrliti tu ženu i reći joj da mi je žao što kroz život mora prolaziti skroz sama.
Tu je paradoks cijele priče. Mene ljudi kao žale (ovi koji vole voditi tuđu brigu) jer sam ''sama'', a zapravo je jako puno žena koja formalno imaju muževe i obitelj, a u realnosti su usamljene i sve životne odluke donose same ili uz savjet i potporu svojih roditelja jer je njihov suprug, koji bi im trebao biti ravnopravni partner i oslonac, zapravo još jedno njihovo dijete.
Druga kolegica mi je pak nedavno ispričala kako ona uvijek vozi na more ili na neke dulje relacije jer se njezin partner ne osjeća baš sigurno za volanom kada je na nepoznatoj cesti, odnosno kada se ne radi o relaciji kuća-posao-stan njegove mame. To je taj čarobni trokut koji on može odvoziti, ali sve ovo izvan vozi ona jer se njemu javlja osjećaj tjeskobe dok je za volanom.
Ja bih se osjećala tjeskobno u partnerskom odnosu s takvim muškarcem.
Odmah u glavi imam scenarij u kojem sam trudna i pukne mi vodenjak pa se sama moram odvesti na porođaj jer je bolnica izvan rute koju obuhvaća njegov čarobni trokut. S time da on ide sa mnom naravno jer je to i njegovo dijete, ali sjedi na suvozačevom sjedalu i duboko diše zbog stresa kojeg ON proživljava, a ja jurim kroz crveno dok mi glava djeteta polako izlazi kroz raširene noge ispod volana auta.
Ispričavam se na možda suviše detaljnom i surovom prikazu, ali ponijelo me.
Shvatila sam da me zapravo ljuti što je na ovom svijetu sve manje muškaraca u onom izvornom smislu te riječi. Možda ću sada ispasti konzervativna, ali danas je sve više muškaraca koji ne znaju zamijeniti žarulju, sastaviti novi ormarić kupljen u dijelovima, prvi prići djevojci, promijeniti gumu na automobilu ili reći što žele.
Daleko od toga da je u vrijeme naših djedova i baka sve bilo savršeno, pogotovo glede ženskih prava. Primjerice jedna moja baka nije radila jer je djed smatrao da to nije potrebno, dok druga nikada nije položila vozački jer je drugi djed smatrao da ženi nije mjesto za volanom.
Ja sam sretna što ja danas mogu i raditi i voziti automobil, bez da mi treba nečiji blagoslov za to. No, ono što ne razumijem jest zašto je povećanje ženskih prava na neki način dovelo do smanjenja muškosti kod muškaraca (pritom pod ''muškosti'' ne mislim na veličinu spolnog organa).
Ili to jedno s drugim nema veze?
Jako mi je zazvonilo kada je jedna frendica na kavi ljutito pričala kako joj je susjed iz zgrade u dva navrata ponudio da joj odnese vrećice pune namirnica od automobila do stana. Ona ga je odbila i nama to komentirala kao nešto negativno.
''Pa što si on misli – da ja nisam sposobna vrećice odnijeti sama?'' rekla je uzrujano.
''Ja ga ne bih odbila. Ne vidim problem u tome da ti čovjek pomogne'', rekla joj je druga frendica.
Nije mi bila jasna ta njezina ljutnja na susjeda, ali onda sam malo razmišljala o tome i došla do zaključka da je ona zapravo ljuta na svog muža koji se nikada ne sjeti doći pred nju i ne pomaže joj nositi vrećice, a ona to očekuje od njega pa se onda naljutila na susjeda jer ju je on podsjetio na to da postoje muškarci koji nose vrećice svojim ženama i spremni su ih nositi čak i tuđim ženama i to ju je uzrujalo. Ali kako ne želi to priznati ni samoj sebi, a kamoli nama, lakše joj je bilo prikazati susjeda kao negativca koji tobože smatra da žene nemaju snage za nositi nekoliko vrećica istovremeno.
Ja svoje vrećice nosim sama, no to me ne frustrira jer u mom stanu ne sjedi muškarac od kojeg očekujem da mi pomogne. Da tamo sjedi, očekivala bih njegovu pomoć s vrećicama, kao što to očekuje i moja frendica. I njoj sada gotovo svaki odlazak u dućan, osim što je fizički naporan sam po sebi, predstavlja i psihički napor jer ju podsvjesno uzrujava što njezin muž u tome ne sudjeluje i taloži joj se nezadovoljstvo. I ide to neko vrijeme, ali kad-tad dolazi do točke pucanja i onda ili ''pukne'' ona i završi na psihijatriji ili pukne njihova zajednica. Ovo sad s dućanom i vrećicama je još jedan banalan primjer, ali je primjenjiv na razne situacije.
S druge strane, ona je znala otprije da je njezin tadašnji dečko (sada muž) inertan i da joj neće samoinicijativno nešto pomoći, ali se usprkos tome udala za njega, ali mu je onda, u određenom trenutku, počela zamjerati to nepomaganje. Meni se to ne čini fer s njezine strane jer je on zapravo cijelo vrijeme isti, dok su se njezina očekivanja promijenila.
Realno, netko tko je karakterno pasivan neće s godinama postati aktivan. Zato je jako važno razgraničiti naša očekivanja od realnosti koja često nije u skladu s njima, niti će ikada biti.
Mislim da naša očekivanja da će se netko ili nešto s vremenom promijeniti dovode do toga da u konačnici učimo na vlastitim greškama.
S time da ja često ne učim ni na tuđim, ni na vlastitim greškama, nego ponovim istu grešku par puta, uz geslo ''Repetitio est mater studiorum.'' Za one koji nisu latinski potkovani, prijevod glasi: ''Ponavljanje je majka učenja''.
Tek kad sam počela pisati ove tekstove sam shvatila kakva sam ja riznica latinskog jezika. Uvijek sam ljude koji koriste latinski smatrala prepotentnima, a sada svako malo izbacim neku latinsku izreku iz rukava.
Ali kako moje znanje latinskog tu staje, zaključak neće biti na latinskom.
Dakle, sve je stvar izbora. Naravno da nitko od nas ne može znati što mu život nosi, niti može utjecati na vanjske čimbenike koji nam određuju život, međutim isključivo o našem izboru ovisi hoćemo li same nositi namirnice ili se odvesti na porod.
Ja radije biram ponekad usamljenu slobodu nego neodgovarajuće zajedništvo, jednako kao što radije biram leće nego naočale. Netko će izabrati obrnuto i to je u redu, dokle god je osoba zadovoljna sa svojim izborom.
Ali, ako bi sažetak vašeg dosadašnjeg života, ispisan na pozadini ''vaše knjige'', bio razlog da tu knjigu odložite i ne odlučite je kupiti jer vam nije zanimljiva, to znači samo jedno - niste dobro birali.
Znam da kažu da treba birati pametno, ali ja mislim da treba odabrati onu varijantu s kojom se osjećaš mirno. Ponekad to neće biti najpametniji izbor, ali ako ti donosi mir i zadovoljstvo, znači da je za tebe pravi.
Zato neovisno o tome birate li glavom ili srcem,
samo neka je izbor vaš.
