Zanimljivo je koliko toga možete primijetiti tijekom polusatne šetnje do posla ako samo obratite pozornost i budete prisutni, bez distrakcija. Svi smo navikli svaki svoj trenutak provoditi slušajući glazbu, pričajući s nekim na mobitel ili smo toliko u svojim mislima da ne primjećujemo što se događa oko nas.
Probajte jedno jutro, bilo da idete na posao javnim prijevozom, pješice ili autom, samo promatrati ljude oko sebe. Naravno, ovo potonje pod uvjetom da niste za volanom auta jer tada nije preporučljivo da zvjerlate okolo u ljude, već je poželjno da ste usredotočeni na cestu.
Ja sam shvatila da promatranje drugih ljudi može biti jako poučno, a i nema smisla ujutro npr. zvati mamu (jer vam je to navika) ako vam se ne razgovara s mamom. Kao prvo, nepotrebno je da ju zovete iz nekog osjećaja moranja kojeg ste si sami nametnuli ili vam ga je ona nametnula. Kao drugo, vrlo je vjerojatno da će taj razgovor završiti svađom jer radite na silu nešto što vam se zapravo ne radi pa ćete imati burnu reakciju na neki mamin usputni komentar (tipa zašto niste obukli potkošulju, a temperature su niske).
Tako je jedno jutro moja kolegica s posla glasno psovala na nekoga na mobitel, i to na tako ružan način da sam ju poslije pitala da tko ju ljuti od jutra, a njezin odgovor je bio:
‘’Ma mater! Najgore mi je kad me krene pilat’ svako jutro.’’
‘’Pa zašto onda razgovarate svako jutro?’’ pitala sam.
Ona me pogledala kao da sam rekla nešto bogohulno.
‘’To nam je navika cili život. Pa moran znat’ kako mi je mater’’, odgovorila mi je začuđena mojim pitanjem.
Nije mi se dalo dalje razrađivati tu temu jer sam vidjela da je uzrujana i nisam htjela riskirati da i na mene saspe bujicu psovki, kao što ju je prethodno sasula na tu mater s kojom se mora čuti svako jutro da bi ispunila ulogu dobre i brižne kćeri.
Ja se recimo sa svojom mamom ne čujem svako jutro, ali ju nikad nisam opsovala. Ne mislim da sam ja zato bolja ili lošija kćer, nego samo hoću reći da se ljubav prema majci ne izražava svakodnevnim zvanjem ako je rezultat tog zvanja da se obje sudionice razgovora, po završetku istog, osjećaju uzrujano.
No da se ja vratim na svoja zapažanja tijekom jutrošnje šetnje do posla.
Znači, put kojim najčešće idem me vodi uz jednu srednju školu i tamo uvijek sa zanimanjem promatram srednjoškolce grupirane u jasno podijeljene skupine za koje je stil odijevanja temeljni znak raspoznavanja. Pa tako imamo ‘’popularne’’, ‘’buntovnike’’, ‘’šmokljane’’ i ‘’nesvrstane’’, a postoji tu i niz podskupina, ali ove 4 bazične skupine su sveprisutne.
Neko jutro sam se spontano osmjehnula kada sam vidjela jednu djevojku koja je trčala prema svojoj frendici i uzbuđeno joj govorila:
''Došao jeeee! Ozdravio jeeeee!''
Odmah po izrazu lica i sjaju u očima znate da priča o svojoj simpatiji. Doista se puno toga može vidjeti iz očiju. Ne kaže se uzalud da su ogledalo duše.
Ali ovo jutro mi je pažnju privukao Porsche koji je u trenutku kada sam prolazila pristao ispred ulaza u dvorište škole i iz kojeg je s mjesta vozača onako coolerski lijeno izašao visok mršav dečko, a s mjesta suvozača muškarac srednjih godina, očigledno otac tog dečka. Dečko je potom krenuo frajerskim sporim hodom (kojeg evidentno još usavršava) prema prednjem dijelu automobila i meni na prvu nije bilo jasno zašto otvara haubu auta jer niti mi je on izgledao kao da zna nešto popraviti na autu, a niti sam stekla dojam da s autom nešto nije u redu. Ali onda je dečko iz prostora ispod haube izvadio školsku torbu.
Možda je nekome sada čudno moje neznanje i iznenađenost, ali doista nisam baš neka poznavateljica automobila pa nisam znala da taj Porsche ima gepek naprijed, a motor iza. Uglavnom, nakon te nove spoznaje, pozornost sam prebacila ponovno na oca koji je u međuvremenu sjeo za volan i zaturirao par puta, da ga primijeti još onih nekoliko srednjoškolaca koji dotad nisu obratili pažnju na njihov ''igrokaz'' pred školom, nakon čega je odjurio. Jedino što sam mogla pomisliti za tog oca jest:
‘’Kakva seljačina.’’
Neposredno nakon toga sam iza leđa začula nekakvo škripanje. Bila je to škripa bicikla na kojem se vozila ženska osoba. Mislim da je bicikl samo trebalo malo podmazati oko pedala ili lanca pa ne bi toliko glasno škripao, ali naravno da vozačica bicikla to nije stigla napraviti.
Zapravo, ta žena je izgledala kao da se jedva stigla obući jutros. Imala je neku šlampavu jaknu koja se vijorila dok je vozila bicikl, a na nogama crne poslovne cipele koje dulje vrijeme nisu vidjele krpicu i vodu. Uz to je, naravno, pričala s nekim na slušalice i po onome što sam čula dok je prolazila uz mene, mi je otprilike bilo jasno zašto izgleda tako kako izgleda.
‘’Gle, možeš se ti sad ljutiti na mene što sam zaboravila na cugu, ali ja stvarno ne znam gdje mi je glava ovih dana. Ja doslovce ne znam jesam li jela ili ne. Potpuni mi je kaos’’, govorila je nekoj sretnici ili sretniku na mobitel.
Zar ti doista može biti takav kaos u životu da zaboraviš na dogovorenu cugu, odeš na posao u prljavim cipelama i na biciklu koji nepodnošljivo škripi? Očito može. Njezin izgled je odražavao njezino trenutno životno stanje, a to je, kako je sama rekla - kaos.
Ali najgore u svemu tome je što je ona govorila kao da je netko drugi kriv za takvo njezino stanje, kao da ju je netko ubacio u taj kaos u kojem se ona sada ne snalazi. Ona je u rasulu pa bi svi trebali imati razumijevanja, po mogućnosti ju žaliti i nikako joj ne zamjerati što ne poštuje dogovor za cugu. Time što je svojem sugovorniku saopćila da ne zna gdje joj je glava, maknula je odgovornost sa sebe i prebacila ju na (najšire rečeno) život.
Međutim, kada ćemo svi skupa shvatiti da je NAŠ ŽIVOT NAŠA ODGOVORNOST?
Nisu nam krivi roditelji, nisu nam kriva djeca, nije nam kriv muž ili žena, nije nam kriv poslodavac, nisu nam krivi kolege s posla, nije nam kriva svekrva (itd.) za našu neorganiziranost, nesposobnost zauzimanja za sebe ili neodlučnost.
Znam da zvuči grubo, ali tako je.
No da vam još ispričam za treću osobu u nizu koju sam zamijetila putem. Bilo je zapravo teško ne zamijetiti ju s obzirom na njezinu veličinu. Naime, radilo se o pretiloj ženi koja mi je dolazila u susret hodajući s drugom ženom koju uopće nisam registrirala jer mi je sva pažnja bila usmjerena na pretilu ženu. Bio je to onaj stupanj debljine kod kojeg hoda kao da se gega i gdje joj se vrat praktički uopće ne vidi. Znači imate glavu na kojoj podbradak visi do prsa pa je vizualni dojam da je glava spojena s tijelom kao da vrat ne postoji.
Kako si ja planiram kupiti ogrlicu-choker za izlazak ovaj vikend, odmah sam pomislila kako si ta žena uopće ne bi mogla staviti choker jer jednostavno nema vrat. Znam da je najmanji problem te žene to što ne može staviti ogrlicu oko vrata, ali kako ja doista volim nakit, bilo mi je žao što joj je i to uskraćeno, tj. što si je i to uskratila.
Meni nije jasno kako se netko dovede u takvo stanje, a onda mi je još manje jasno kako godinama ostaje u takvom stanju? Jer pretilost nije nešto što se ne može riješiti. Kilogrami se mogu istopiti. Neću reći bez problema jer je to mukotrpan proces, ali nije nemoguć ni skup pa da ljudima bude izlika da si zbog financijske situacije ne mogu priuštiti mršavljenje (jer su krediti i neimanje novca često izlike za status quo u različitim sferama života).
Poruka koju meni ta žena šalje svojim izgledom je da joj u životu nešto ne štima, da je nezadovoljna i da se emocionalno prejeda. Znači iz prostog pogleda na nju mogu iščitati ovu poruku jednako jasno kao i da je u rukama nosila komad kartona na kojem je pisao upravo taj tekst.
Zašto ona ne preuzme kontrolu nad svojim životom i podredno tijelom? Očigledno je da je njezin izgled zapravo posljedica nečeg puno dubljeg. Znam da nije lako suočiti se s onime što nas muči i dovesti se u red, ali ne čini mi se niti da je ova njezina varijanta imalo ugodna. Sigurno nije lako hodati s cca 70 kilograma viška, a ako vam takve osobe kažu da nemaju problema s hodom, pitajte njihova koljena ili zglobove dijele li mišljenje.
Sad sam se namjerila na tu ženu, a da ne znam apsolutno ništa o njoj, ali čvrstog sam uvjerenja da je svaka osoba koja je toliko pretila duboko u sebi jako nezadovoljna, puna kompleksa (izvorno nevezanih za debljinu) i najjednostavnije rečeno - nesretna.
Vjerojatno vas je dosta pomislilo da možda ima problema sa štitnjačom, ali nije kod svake pretile osobe problem u štitnjači, već je često problem u glavi. U puno slučajeva se radi o tome da si te osobe priušte hranu u apsolutno prevelikim količinama jer im to pruža kratkotrajnu sreću i užitak, ali se nakon tog prvotnog uzleta osjećaju još gore jer ih preplavi sram, krivnja i puno veće nezadovoljstvo nego prije jela. I tako ukrug.
Uvijek me riječ ukrug podsjeti na Senidah i njezinu pjesmu ''Replay'' jer refren pjesme sadrži stih ''replay, u krug, u krug''. Link na tu pjesmu mi je istog dana kada je izašla poslao jedan muškarac za kojim sam jako patila. Kada je to naše završilo, tj. kada se on oženio dva tjedna nakon što smo se mi posljednji puta vidjeli, nisam mogla čuti tu pjesmu. Jednostavno bi mi se stvorila takva tjeskoba da sam imala osjećaj da će mi prsa eksplodirati. A to me jako žalostilo jer mi je pjesma potpuno ‘’legla’’ već na prvo slušanje, kako glazbom, tako i riječima.
Riječi pjesme toliko dobro opisuju kako se osjeća i što proživljava žena kada je s muškarcem koji joj je u tom trenutku najbitniji, i to osobito stihovi:
‘’Svi idu na off,
sve priče na mute,
sve žene u meni
žive kad si tu.’’
Danas, na moju veliku sreću, mogu ponovno uživati u pjesmi i poslušati ju od početka do kraja bez negativnih reakcija u tijelu, iako me svaki puta podsjeti na tog muškarca. Zašto? Zato što sam proživjela te emocije. Dopustila sam si da ih osjetim, da me bole, da me slome. Nije bilo lako, ali sam preživjela jer u konačnici sve preživimo. I te neugodne emocije poput tuge su sastavni dio života.
A znate li što bi bio problem? Da sam ih potisnula duboko u sebi i da se nisam htjela baviti s njima. Zašto? Zato što one ne bi nestale samo zato što ih ja ignoriram, već bi me potiho razarale iznutra.
Moguće da bih onda bila u kaosu kao kraljica drame na biciklu jer bih si natrpala hrpu obaveza da ne razmišljam o njemu, svom razočarenju i boli. Ili bih nakupila višak kilograma jer bih se emocionalno prejedala - naravno sladoledom u krevetu ili čokoladom jer moramo pratiti obrasce ponašanja iz američkih serija u slučaju ljubavne patnje. Ili bih podigla kredit i kupila si Porsche da ja njemu pokažem kako je meni dobro u životu bez njega.
Ali nisam napravila ništa od navedenog, već sam si dopustila da budem tužna; jako tužna; na trenutke gotovo nepodnošljivo tužna. Možete me sada osuđivati da zašto sam se uopće upuštala u išta sa zauzetim muškarcem, ali ne znate ni mene ni njega, a ni našu priču koja je zapravo bila jako lijepa i romantična. Samo nam očito nije bilo suđeno.
Kako ja stojim iza svake svoje odluke (bila prava ili pogrešna), kao i rizika i posljedica koje ona nosi, bila sam svjesna da je ovakav ishod moguć i pristala sam na to. Zapravo ga nikada nisam niti tražila da se ne oženi. Nadala sam se da neće, to priznajem, ali odluka o vjenčanju je bila na njemu i ja nisam htjela glede toga na njega utjecati ili vršiti bilo kakav pritisak. On je svoju odluku donio i sada mora živjeti život koji je odabrao, sa ženom koju je odabrao i ja mu iskreno želim svu sreću (bez imalo sarkazma).
Uglavnom, ne znam kako se ovaj tekst pretvorio u moju intimnu ispovijest, ali sama činjenica da mogu pisati o tome je dokaz da sam ja to proradila.
Za mene svi govore da sam ja jaka žena. To me često živcira jer ne znam što bi to trebalo značiti.
Iz ovoga što sam napisala možete vidjeti da smo i mi naizgled jake žene ranjive, da i mi patimo, da i mi duboko osjećamo. Najbolje mi je kad mi netko kaže:
''A lako tebi, ti si jaka! Ti to možeš!''
Da frend, ja sam se eto rodila jaka. Izašla sam iz majčine utrobe i umjesto da zaplačem, odmah sam progovorila i zaderala se:
''Idemo jako! Samo jako!''
Svaka žena je i jaka i slaba, samo se razlikuju područja u kojima smo jake, odnosno slabe, kao i intenzitet jakosti. Ali ja sam iz vlastitog iskustva naučila da nije dobro kada te okarakteriziraju kao jaku ženu zato što su ljudi onda grublji prema tebi (jer ti to možeš podnijeti), imaju puno veća očekivanja od tebe (jer jakost podrazumijeva i sposobnost) i ne nude ti pomoć (jer sve možeš sama).
Bitno je da si dopustite biti nježne, ranjive, tužne, povrijeđene, usamljene i same sebi bitne.
Ako ste neprestano stroge prema sebi na način da si ne dopuštate odmor, ne opraštate grešku i ne popuštate u prenatrpanom rasporedu koji ste si same nametnule, razboljet ćete se, vjerujte mi. A znate zašto? Zato što je to jedini način na koji će vam vaš strogi um - ''diktator'' dozvoliti da stanete. Kad smo bolesne napokon drugi brinu o nama, ne moramo ništa raditi, svi nas posjećuju i daju nam pažnju.
Ali zar je to cilj? Podsvjesno stvoriti od sebe bolesnu osobu kako bi si dopustile odmor? Meni se taj scenarij ne sviđa i ja ga ne želim za sebe.
Zato umjesto da se gušite u obvezama, radije si kupite neku lijepu choker ogrlicu i otiđite van s prijateljicama. Nađite si neki hobi radi kojeg će vam oči zablistati kao onoj srednjoškolki kad joj je simpatija ozdravila. I najvažnije, kada vam nešto ''zaškripi'' u životu, nemojte to ignorirati, već potražite pomoć jer je rješenje često jednostavno kao podmazivanje pedala na biciklu.
A puno vožnji je još pred nama.
Ne dopustite da budu ukrug.
