Percepcija

Od jučer sam pod dojmom slike koju je moj prijatelj stavio za profilnu, i to na apsolutno svim društvenim mrežama i aplikacijama koje posjeduje. Znači meni je ispao grozno na toj slici - izgleda kao da ima podbradak, kosa mu izgleda masno (a poznavajući njega u pitanju je gel za kosu), ističu mu se prištići po desnoj strani lica - uglavnom horor. Ali on si očigledno dobro izgleda i ponosno tu sliku svugdje objavljuje.

Znam da kažu da je ljepota u očima promatrača, ali ne mogu shvatiti kako si netko može toliko dobro izgledati na slici na kojoj meni izgleda toliko loše. I ovo nije ona situacija da je taj moj prijatelj tip osobe ''boli me k…. kako sam ispao'', već upravo suprotno - radi se o osobi koja pazi na svoj izgled i objavljuje samo one slike gdje si dobro izgleda.

Svjesna sam da je ovo sve skupa skroz nebitno i da radim znanstvenu fantastiku od jedne objavljene slike te da bih zapravo trebala biti pobornik toga da se ne stavljaju samo ‘’savršene’’ slike na društvene mreže, ali mene ovdje više šokiralo kako nas dvoje istu sliku očito sasvim različito percipiramo, i to me potaknulo na razmišljanje.

Odmah sam se sjetila događaja od neki dan u trgovini s odjećom u kojoj sam isprobavala haljinu za neku svadbu. Iako sam već više puta svjedočila situacijama gdje su prodavačice uvjeravale djevojke da im neki odjevni predmet dobro stoji (a ono kriminal), ova prodavačica mi je posebno išla na živce jer je imala iritantnu boju glasa koja me i nagnala da iz svoje kabine za presvlačenje slušam njezin razgovor s curom koja se nalazila u kabini do moje.

Prodavačica: ''Mila, jesi li probala onu haljinu koju sam ti ja izabrala?''

Cura: ''Sad sam ju upravo obukla, ali mislim da taj model baš i nije za mene.''

Prodavačica:''Ajde izađi da te vidim. Nemoguće da ti ne stoji dobro.''

Cura: ''Evo izlazim.''

Prodavačica: ''Ajmeeeeeeee! Divota! Ovo je prekrasno!''

E sad sam i ja izašla iz kabine jer sam htjela vidjeti tu divotu zbog koje je prodavačica uskliknula ''ajme'' kao da doživljava orgazam prvi puta u životu.

Znači haljina je bila lijepa, ali totalni promašaj za građu te cure jer se radilo o visokoj mršavoj curi s dugim vitkim nogama, ali malom stražnjicom i s blago istaknutim trbuščićem jer joj se očito tamo nakuplja ''višak''. Naša dugogodišnja iskusna prodavačica joj je dala jako usku dugu haljinu od onog potpuno prianjajućeg materijala na kojem se svaka (pa i najmanja) nepravilnost na tijelu vidi. I tako je ta haljina istaknula curi trbuh i nedostatak guze, a sakrila njezin (po meni) glavni adut – duge lijepe noge.

Srećom, ova cura nije popustila nagovaranjima prodavačice koja su se nastavila još neko vrijeme pa u konačnici nije kupila haljinu. Možda je i po mom izrazu lica, kada sam izašla iz kabine, shvatila da ne dijelim mišljenje s nadobudnom prodavačicom, ali ne želim uvijek sebi pripisivati zasluge. Mislim da se radilo o tome da je cura, kao i ja, svjesna prednosti i nedostataka svog tijela pa ju ovakve prodavačice ne mogu ''preveslati''.

Ono što mi u cijeloj priči nije jasno jest koji je motiv prodavačice za pokušaj obmanjivanja te djevojke – radi li se o želji za prodajom, prostoj zloći (kao i kod onih ljudi koji namjerno nekog pošalju u krivom smjeru) ili je tu opet stvar percepcije, kao što je i sa slikom mog prijatelja. Moguće da je njoj stvarno ta haljina dobro izgledala na toj curi, ali teško mi je u to povjerovati.

No da ne bi bilo da percepciju vežem samo za fizički izgled, moram vam reći kako ja percipiram policiju. Znači, opće je poznato da dosta ljudi ne voli policiju pa policajce nazivaju glupim drotovima. Čim ih vide na cesti, smrači im se jer se boje da će ih zaustaviti ili kazniti. Podivljaju kada im se s vozilom moraju pomicati u stranu da bi oni prošli i slično.

S druge strane, ja obožavam policiju. Uz njih povezujem akciju, oružje, jurnjavu, rotirke, opasnost, hrabrost.

Tako sam jednom prilikom, dok sam išla na posao, prolazila uz hotel u kojem je bio smješten strani državnik koji je bio u posjetu Hrvatskoj i tamo je sve bilo puno policajaca. Od onih iz temeljne policije, preko interventnih, do onih iz službe osiguranja. Za one koji ne znaju razliku, temeljni su oni u klasičnim plavim uniformama, interventni su oni mišićavi u ‘’oklopima’’, a ovi iz službe osiguranja su u odijelima i nalikuju na tajne agente.

Uglavnom, osim svih tih silnih policajaca, bilo je i gro policijskih vozila i motora, blindiranih džipova i limuzina te nekoliko neizostavnih ‘’marica’’. Hotelu se nije moglo prići jer je prostor ispred hotela bio ograđen ogradom, a ja sam hodala uz tu ogradu i osjećala se kao dijete u lunaparku koje gleda sve one blještave vrtuljke i ostale atrakcije.

Očito tu naklonost policiji vučem iz djetinjstva jer se sjećam da sam još kao mala curica bila fascinirana kada je uz naš auto prolazila neka štićena kolona pa bih se zalijepila za staklo na svom prozoru i gledala u rotirke i ta vozila pritom se pitajući tko su ljudi iza zatamnjenih stakala i kako se oni osjećaju kada se tako voze kao kraljevi bez zaustavljanja, dok im se običan puk mora micati s ceste.

Da se iz svog djetinjstva vratim u sadašnjost, tj. djetinjstvo sinova mojih kolegica s posla koji su ove godine krenuli u školu. Sin jedne je bio jako uzbuđen, jedva je čekao da upozna nove prijatelje i s veseljem se pripremao. Sin druge se uopće nije veselio, rekao je da ne želi u školu i večer prije je i povraćao.

Dakle, ta dva mala bića na isti događaj gledaju potpuno različito - jedan skroz pozitivno, a drugi skroz negativno.

Ja se mogu poistovjetiti s ovim prvim jer sam oduvijek bila štreberica i obožavala sam školu, školsku torbu, knjige, bilježnice, pernicu i apsolutno sve što ima veze s time.

A zašto taj drugi dječak školu percipira kao nešto negativno i strah ga je u tolikoj mjeri da je čak imao i tjelesnu reakciju u vidu povraćanja?

Odgovor na ovo pitanje ne znam jer ne poznajem dječaka, ali nadam se da su se njegovi roditelji pozabavili time i ušli u srž problema. Ili su, u nedostatku vremena, djetetu rekli da jednostavno mora ići u školu i time smatrali da su taj ‘’problem’’ riješili te su se nastavili baviti drugim problemima i svakodnevnim obavezama. A onda kad taj dječak odraste i u pubertetu postane problematičan, svi će se čuditi kako je do toga došlo jer su mu roditelji sve omogućili. Jesu da, sve osim svog vremena, razgovora i pažnje za kojom dijete žudi.

Problem današnjice je što ljudi više nemaju vremena ni za što pa čak niti za opažanje. Toliko su zamišljeni i odsutni da često ne opaze stup koji je ispred njih i posljedično se zabiju u njega. Tek ih fizička bol koju osjete prilikom udaranja o stup vrati nakratko u realnost, no nakon primanja za mjesto udarca i izgovaranja par prigodnih psovki, nastave dalje jednako odsutni.

Danas ćete rijetko vidjeti nekog bez slušalica u ušima ili mobitela u rukama. To je jednostavno postalo normalno imati, kao i donje rublje. Mislim da bi većina ljudi lakše podnijela što je otišla na posao bez gaća, nego bez mobitela.

Ja se sve više trudim u slobodno vrijeme ostavljati mobitel doma. Na poslu nažalost ne mogu bez njega, ali zato kada idem u šetnju, teretanu, nabavu i slično, mobitel ostavljam u stanu. I ne biste vjerovali, ali ništa posebno ne propustim, niti se išta bitno dogodi u tih sat-dva, a čak i kad se nešto bitno ili (ne daj Bože) tragično dogodi, saznam, samo s malim zakašnjenjem.

Tako je bilo kad mi je umrla baka. Sestra i ja smo otišle prošetati i ostavile smo mobitele doma. Kad smo se vratile, odmah smo znale da nešto nije u redu jer smo obje imale više propuštenih poziva od roditelja, sestrične i tete. Ali kada razmislite, jedina posljedica ostavljanja mobitela je bila ta da smo za bakinu smrt saznale sat vremena kasnije od ostatka obitelji, što zapravo i nije negativno jer smo sat vremena kraće bile tužne.

Važne informacije uvijek dođu do nas, na ovaj ili onaj način. Ja recimo već par mjeseci uopće ne čitam novine, niti gledam tv. Sada vjerojatno mislite da sam totalna čudakinja, što nije isključeno, ali ja sam se u tom periodu preporodila.

Unatoč tome što ne čitam vijesti, upoznata sam s aktualnim događanjima jer ih saznam kroz razgovor s drugim ljudima ili ih čujem u prolazu. Ali ne trujem se od ranog jutra s negativnim informacijama koje mediji danas gotovo isključivo prenose i jedino što sam propustila je par živčanih slomova slavnih osoba, spektakularnih stylinga Maje Šuput, tj. da budem preciznija - Marka Grubnića te mnoštvo slika na kojima su paparazzi ‘’ulovili’’ celulit Camile Cabello. Bez tih informacija stvarno mogu živjeti i živim.

Ovu odluku sam nekako spontano donijela jer sam uočila da mi svakodnevno čitanje vijesti negativno utječe na raspoloženje, da bih jučer u knjizi koju čitam, kao prijedlog vježbe pozornosti, naišla na vježbu ‘’Post od medija’’ u kojoj se predlaže da se tjedan dana ne prihvaćaju nikakve informacije iz medija jer, kako je objašnjeno u knjizi:

‘’Postojana ishrana negativnim vijestima čini um bolesnim.’’

Doista sam bila ponosna što sam ja samostalno došla do te spoznaje pa sam samoj sebi rekla naglas:

‘’Bravo!’’

To je isto dobro - da sami sebe povremeno pohvalimo, a ne da živimo samo od pohvala iz okoline.

Danas zapravo nije ''in'' dijeliti pohvale i komplimente uživo, već se sve mjeri po broju lajkova na društvenim mrežama. Koliko lajkova imaš, toliko vrijediš. Da se ne lažemo, i ja volim kad mi objava dobije puno lajkova, ali svejedno mislim da su usmeni komplimenti, pod uvjetom da su iskreni, puno važniji i da ostavljaju dublji trag od toga što je netko kliknuo lajk.

Ovog vikenda sam izašla u šetnju, usprkos kiši koja je neprestano padala, i na ulici mi se obratila žena koja je prolazila uz mene. Naravno da sam prvo pomislila da treba pomoć oko toga kako doći negdje ili da će me pitati da ispunim neku anketu, ali ona mi je rekla:

‘’Imate jako lijep…’’ i pokazala je rukom na moju dugu jarko narančastu jaknu, ‘’a i ruž vam je iste boje! Ma super!’’

Kako je sve to bilo u prolazu, ja sam joj se samo osmjehnula i dva puta zahvalila. Nisam joj čak uspjela reći kako se zove odjevni predmet koji mi je pohvalila jer zapravo ni sama ne znam što je to točno. Nije kaput, a nije ni klasična jakna. Nebitno zapravo jer je pažnju te žene privukla narančasta boja koja je ‘’razbila’’ tmurnu kišnu ulicu.

Meni je taj susret doista uljepšao jutro jer ti danas nepoznati ljudi priđu samo kada trebaju pomoć, uslugu ili nešto sitniša. Rijetko će ti se prolaznik obratiti da ti da kompliment. Moguće je da je još 10 žena koje su to jutro prošle uz mene pomislilo isto što i ova žena, ali mi to nisu rekle. Jednako kao što i ja prođem uz neke ljude i na njima vidim nešto što mi je lijepo, ali to ne izreknem naglas.

No, ova žena me potaknula da i ja kažem nešto nepoznatoj osobi pa sam tako ubrzo nakon susreta s njom, prolazeći uz štand s voćem, prodavaču na tom štandu zaželjela dobar tek i pritom razvukla svoje kričavo narančaste usne u osmijeh. On mi nije mogao reći hvala jer su mu usta bila puna bureka, ali mi je zahvalio osmijehom i podizanjem očiju, odnosno klimanjem glave.

Na prvu mi je bilo malo neugodno što sam nepoznatom čovjeku zaželjela dobar tek jer to inače ne radim, ali žena koja mi je udijelila kompliment me očito potaknula da to tako spontano napravim. Moguće da je taj prodavač onda napravio lijepu gestu nekoj trećoj osobi (npr. kupcu voća besplatno dao par voćki za probu) i da je došlo do domino efekta pozitivnih akcija u tom danu. Mislim da lajk na Instagramu ne može izazvati ovakvu lančanu reakciju, ali ispravite me ako griješim.

Ono što ne podnosim su neiskreni komplimenti koje ljudi koriste da bi postigli neki skriveni cilj. Tako mi je frendica pričala kako joj je rođakinja s kojom se nije čula duže vrijeme komentirala na Facebooku sliku torte tako da je toliko nahvalila izgled torte i slastičarske sposobnosti moje frendice da je ovoj bilo neugodno. Potom joj je ta ista rođakinja za par dana poslala poruku kako bi bilo super kada bi ispekla tortu njezinom sinu za rođendan, uz još malo ulizivanja u vidu:

‘’Mislila sam mu ja ispeći tortu, ali nisam talent, dok ti praviš remek djela. A i Kiru (to je ime njezinog sina slavljenika) bi to puno značilo. Znaš, on jako voli Supermana pa možda da bude nešto vezano za tu temu…’’

Neću dalje jer mislim da ste shvatili otprilike profil te žene. Dakle, njezin jedini cilj je bio da besplatno dobije lijepu tortu i da ona pritom ne mora ništa raditi, iako neizmjerno voli malog Kira.

Naravno da sam odmah u čudu pitala frendicu da kaj je s djetetovim imenom, a odgovor je bio da je njezina rođakinja htjela neobično ime za svog sina jedinca pa je negdje iskopala ime Kir i bila prezadovoljna jer se tako apsolutno nitko u njegovom vrtiću ni susjedstvu ne zove (moguće ni u državi - dodala bih). Kada je još saznala da ime Kir znači gospodin i gazda, to je bilo to.

Moja frendica je u konačnici ispekla tortu na zamolbu rođakinje koja ju nije pozvala na proslavu tog rođendana, čak ni iz pristojnosti. Ja malom Kiru doista želim sve najbolje, a najviše od svega da ne bude na svoju majku.

Zaključak je jasan:

Birajte svoju odjeću na temelju toga sviđa li se vama vaš odraz u ogledalu, a ne na temelju riječi koje vam izgovara prodavačica.

Umjesto da visite na mobitelima i čitate negativne, a potencijalno i lažne vijesti o vama nebitnim ljudima, posvetite se stvarnim problemima vama bitnih ljudi (primjerice djetetu kojem je muka jer kreće u školu).

Kada vam se svidi što netko drugi nosi ili radi, slobodno ga pohvalite, ali ne zato da bi vama to dao ili napravio.

I ‘’last but not the least’’ - opažajte sve vlastitim osjetilima i ne dajte da vas tuđa drugačija percepcija iste stvari ili događaja pokoleba.

Jer, kao što je Virginia Woolf davno napisala:

‘’Premda vidimo isti svijet, vidimo ga kroz različite oči.’’