Osvrt

Ne znam jeste li vi morali u srednjoj školi u sklopu likovnog pisati osvrte na slike, ali mi jesmo. Profesorica je tražila od nas da jednom mjesečno posjetimo izložbu po vlastitom izboru i napišemo osvrt na sliku koja nas se najviše dojmila. Za razliku od većine u razredu kojima je to bila muka, ja sam to voljela.

Ovog sam se sjetila jer sam jučer išla pogledati novi stan svoje rođakinje i njezinog muža u kojem mi je pažnju privukla velika slika na zidu dnevnog boravka. Radi se o portretu izrazito lijepe žene koja ima omotan turban oko glave, velike zlatne ringove na ušima i debelu ogrlicu oko vrata. Cijela slika je u crno-bijeloj boji, s istaknutim zlatnim detaljima.

Inače nisam neki umjetnički tip, ali znam se zagledati u sliku ako mi bude dojmljiva po nečemu. U glavi su mi se samo krenula nizati pitanja jedno za drugim:

‘’Kada je živjela? Je li bila bogata kada ima toliko zlata na sebi ili su to neki ukrasi za posebne prigode? Je li bila sretno zaljubljena? Je li ju njezina ljepota koštala ili joj je pomogla u životu?’’

Na kraju je jedino pitanje koje sam pitala naglas bilo:

‘’Gdje ste kupili ovu sliku?’’

Odgovor je glasio:

‘’U Ikei.’’

Totalno razočaravajući razvoj situacije. Nije da imam išta protiv Ikee, ali takav odgovor me vratio u realnost iz mojih sanjarenja. Da su mi rekli da su je kupili na aukciji nakon što je pronađena na tavanu kuće nekog bogataša koji je umro bez nasljednika, tada bih pomislila da je to tajna ljubavnica nekog pretka tog bogataša koju je naslikao u svojim mladim danima kao podsjetnik na neprežaljenu ljubav s kojom nije mogao biti zbog klasnih razlika. Ikea je u startu srezala takve moje maštarije.

Mislim da je bila nesretna ta žena na slici. Izraz lica joj je pomalo prkosan, kao da govori okolini:

‘’Vidjet ćete vi svi skupa; možda sada patim, ali ja ću se zadnja smijati.’’

Ne znam zašto, ali oduvijek me privlači patnja. Ili ja privlačim patnju? Teško je to procijeniti.

Sjećam se kad smo se jednom prilikom sestra i ja vozile u autu s dva frenda i bila je neka tužna pjesma na radiju i ja sam ju pjevala te ničim izazvana izjavila da ja volim patiti za nekim. Frend koji je vozio me u čudu pogledao u retrovizor (sjedila sam iza njega na stražnjem sjedalu) i pitao da kako to mislim.

Rekla sam mu da ne znam kako i zašto, ali da nekada volim slušati tužnu glazbu i razmišljati o nekome tko me povrijedio ili s kime ne mogu biti iz ovih ili onih razloga. On me zbunjeno gledao i samo prokomentirao da prvi puta čuje da netko voli ljubavne patnje, nakon čega se ponovno usmjerio na stanje na cesti.

Možda je riječ ‘’volim’’ prejaka u ovom kontekstu, iako sam tom prilikom u autu baš nju upotrijebila, ali mislim da sam zapravo htjela reći da mi patnja za nekim nije skroz neugodna.

Često se pitam kakav će biti moj osvrt na vlastiti život, pod uvjetom da doživim duboku starost. Hoću li biti zadovoljna time kako sam ga proživjela ili ću misliti da sam puno toga propustila? Nekada mi se čini da mi je život dosadan i da bih trebala biti spontanija i imati više uzbuđenja u njemu, no onda osvijestim samu sebe činjenicom da nisam neki ovisnik o adrenalinu i da se bojim visine, brzine i dubine pa kada sve to stavim na kup, ne preostaje mi puno uzbudljivih stvari koje bih mogla raditi, a koje mi ne bi predstavljale mučenje.

Zapravo, uzbudljive su mi i privlačne zabranjene stvari, tj. zabranjeni muškarci. Oduvijek je tako bilo. Primjerice zauzet muškarac, kolega s posla ili osoba iz susjedstva. Doduše, kolega ili susjed nisu nužno ''zabranjeni'' (pod uvjetom da nisu zauzeti), no radi se o muškarcima koje ćeš, ako stvari odu krivim putem pa se rastanete, neminovno učestalo viđati na poslu ili u susjedstvu.

Ali je li me to spriječilo da se svejedno upuštam u takve pustolovine? Naravno da nije. Jesam li redovito patila nakon toga? Naravno da jesam. Hoću li u budućnosti paziti da ne ponavljam iste greške? Ne mogu garantirati.

Ne znam jeste li gledali film ''Titanic'', iako iskreno ne vjerujem da postoji osoba koja nije pogledala taj film (ako ne iz drugog razloga, onda zato što nas HRT redovito ‘’iznenađuje’’ opetovanim prikazivanjem istih filmova).

Uglavnom, kako je Rose na početku filma prikazana kao stara baka koja se onda prisjeća te kobne plovidbe iz 1912. godine, vidimo da je najljepša uspomena te starice upravo avantura koju je imala s Jackom na tom brodu.

Rijetko tko od nas će tijekom gledanja filma osuđivati Rose zbog njezine nevjere i činjenice da je, uz živog i zdravog zaručnika na tom istom brodu, ona provodila vrijeme s Jackom koji ju je slikao golu, s kojim je plesala u potpalublju i u konačnici vodila ljubav u jednom od automobila koji su se prevozili brodom.

Štoviše, gotovo svi navijamo za Rose i Jacka i njihovu ljubav. No ako malo razgolitimo stvari, pitanje je što bi bilo s njih dvoje da Titanic nije lupio u ledenjak i da Jack nije umro.

Vrlo je vjerojatan scenarij da bi Rose ostala sa svojim zaručnikom zato što ne bi mogla podnijeti pritisak okoline i obitelji koja zasigurno ne bi podupirala njezinu vezu s Jackom (stav njezine majke spram te situacije smo vidjeli u filmu). Rose bi tada patila ostatak svog života za Jackom jer bi mislila da je on ljubav njezinog života, ali bi u suštini život provela na način kako bi ga provela i da nije upoznala Jacka – u sigurnom braku s muškarcem prema kojem ne osjeća strast, ali koji joj odgovara prema klasnom statusu.

Moguće je i da bi Rose ustrajala u svojoj odluci i doista ostavila zaručnika te otišla živjeti s Jackom koji nema prebijene pare, no u tom scenariju bi vjerojatno, nakon što bi prošla prvotna zaljubljenost, Rose počeo nedostajati njezin stil života koji joj Jack ne bi mogao pružiti i ona bi bila nezadovoljna. Jack bi to primijetio (iako mu ona ne bi ništa prigovorila) i osjećao bi se loše pa bi počeo još više kockati. Ne smijemo zaboraviti da bi u ovoj varijanti cijelo tadašnje društvo osuđivalo Rose koja bi bila žena lakog morala jer je prevarila svog zaručnika i spolno općila s prvim ''jadnikom'' koji je naišao i posvetio joj malo pažnje.

Naravno da nije isključena ni varijanta da bi živjeli ''happily ever after'', ali kao što Titanic nije bajka, tako ni pravi život nije bajka pa je ova varijanta najmanje vjerojatna po meni. Život nas šamara pa čak i najsložniji i najkompatibilniji parovi prolaze kroz različite krize, a kamoli ovi u startu nespojivi pojedinci.

Odmah da napomenem da ja doista ne mislim da oni koji su bogati ili obrazovani ne mogu biti sa siromašnima ili neobrazovanima, odnosno ne procjenjujem ljude snobovski po količini novca ili razini obrazovanja.

Za razliku od mene, moja prijateljica je snob što se tiče obrazovanja pa je tako na našoj uobičajenoj kavi subotom ujutro, na kojoj nam se pridružila i moja sestra, imala izjavu na koju je moja sestra ostala sa spuštenom vilicom.

Pričale smo nešto o poznaniku kojeg nismo vidjele od osnovne škole, a kojeg sam ja vikend prije srela u gradu i kažem ja njima:

''On se uopće nije promijenio. I dalje je onako duhovit i ima tu neku pozitivnu vibru.''

''Da, da sjećam se da smo se znale doslovno do suza smijati njegovim glupostima'', nadoveže se moja sestra.

''Ali znate da je on ništa?'' ispali moja frendica pitanje.

''Kako to misliš ništa?'' upita ju moja sestra zbunjeno.

''Pa nije ništa završio'', ona će nonšalantno.

''Završio je srednju školu i od tada stalno radi negdje'', kažem ja u njegovu obranu.

''Ma nisam baš sigurna da je i srednju završio'', kaže ona s tonom glasa u kojem se osjetilo neodobravanje, pa čak i blago gnušanje.

Moja sestra nije mogla vjerovati što je upravo čula, dok se ja nisam toliko iznenadila jer sam i ranije u nekoliko navrata čula ovakve njezine izjave. Jebi ga, ali za nju su ljudi koji nisu završili faks ''ništa''. I sad zamislite da si ona nađe muža koji ima ''samo'' srednju školu završenu. Pa prilikom svake svađe bi mu istaknula da je on ''ništa''.

A kolike mrtve seljačine završe faks i što su oni sada time postali ''nešto''? Ne bih rekla.

No, mislim da Rose nikada ne bi Jacku rekla da je on ''ništa'' zato što nije imao novaca i što joj nije mogao pokloniti ogrlicu s dijamantom. Rose je bilo važnije da joj muškarac pokloni svoje srce, nego ‘’Srce oceana’’. Njezin zaručnik to nije shvaćao pa ju je zato i izgubio.

Danas se nažalost, jednako kao i početkom 20. stoljeća, prevelik značaj daje novcu. Uspjeh čovjeka se procjenjuje po količini novca kojeg ima, neovisno o načinu na koji ga je stekao. Kažu da žene danas gledaju samo muškarce koji imaju para. Ja u to ne vjerujem. Naravno da je svakoj ženi lijepo kad ju muškarac počasti večerom ili odvede na neko putovanje. Tako je i sa mnom, neću lagati ni sebe ni vas. Novac, jednako kao i dobar parfem, čini muškarca privlačnijim.

Međutim, kad pogledam unazad, nijedan moj partner, bilo službeni, bilo ovaj zabranjeni, nije plivao u kešu. Bili smo tu negdje po standardu i većinom smo sve dijelili popola i meni je to bilo sasvim ok. Ne da smo svaki račun dijelili na dva dijela (to bi bilo užasno), nego bi nešto platio on, nešto ja itd.

Nikada nisam smatrala da muškarac mora sve plaćati jer sam ja tu povlasticu zaslužila eto samim time što sam se rodila kao žena. Što se toga tiče, mislim da smo se ipak izborile za svoja prava u odnosu na Rose i žene iz njezinog doba, a kako s pravima dolaze i obaveze, red je da i žena (s obzirom na to da zarađuje) plati pokoju večeru.

No, ono čime se mene može ''kupiti'' je definitivno pažnja. Mogla bih se utopiti u nečijoj pažnji. Naravno mora se raditi o osobi čija mi pažnja odgovara, inače ulazimo u sferu neželjene pažnje, tj. maltretiranja. Tako sam se i našla u većini ovih zabranjenih odnosa - zbog pažnje koju sam dobivala, a za kojom žudim kao Mladen Grdović za bevandom.

Ja bih čak rekla da moram, kad se ti odnosi završe, na odvikavanje od pažnje. No, umjesto da se stavim na ‘’odvikavanje’’, ja najčešće u takvim situacijama posegnem za pažnjom nekog drugog manje željenog muškarca čija mi zamjenska pažnja posluži kao metadon ovisnicima o teškim drogama. Nije prava stvar, ali može proći. Znam da bi bilo najbolje da apstiniram od bilo kakve pažnje, ali mi to dosad baš i nije uspijevalo.

Kada bolje razmislim, često je pažnja tih muškaraca graničila s obožavanjem. Ne znam jesu li svi muškarci takvi u početku, odnosno kada se trude osvojiti ženu, ali ovi moji su bili. Doslovno bih se osjećala kao da sam na tronu. Brzo sam i sišla s tog trona i vratila se u realnost koja nije tako bajna, ali koliko god sam patila poslije, ne bih ništa promijenila. Iz svega sam izvukla pouku i naučila nešto novo o sebi.

Uostalom, da nije nesretno završilo, vjerojatno ne bi bilo tako posebno. Kao i kod Jacka i Rose. S time da ovi moji nisu umrli - čisto da ne bi netko krivo shvatio.

Često čujem ljude kako u razgovoru kažu da se rađamo sami i da umiremo sami, ali to nije točno. Rađamo se u prisutnosti vlastite majke - osobe koja nas rađa i koja će ujedno biti jedna od najvažnijih osoba u našem životu. Barem bi trebala biti.

Također, ima ljudi koji doista umru sami (nažalost), no najčešće ljudi umiru okruženi svojim najbližima.

Problem je što ljudi zapravo prožive život sami. Pritom ne mislim samo na samce, već i na ljude u braku/izvanbračnoj/istospolnoj zajednici, ljude s djecom, ljude s puno braće i sestara itd.

Puno ljudi je okruženo ljudima, a zapravo su duboko usamljeni i otuđeni su od ljudi s kojima žive i s kojima se druže.

Nedavno mi je poznanica pričala o problemima koje ima s partnerom s kojim živi već 10 godina. Udaljili su se, on ju ne poštuje, uzima ju zdravo za gotovo, stalno izlazi itd. (da vas ne davim detaljima). No smiješno je u toj priči bilo kad mi je rekla da je pričala i nekoj svojoj frendici o tim problemima s partnerom, a ova ju je pitala:

‘’Spavate li vi pod istim poplunom?’’

‘’Pa imamo bračni krevet da’’, odgovorila je moja poznanica.

‘’Dobro za bračni krevet, ali imate li jedan veliki poplun ili svatko svoj?’’ pitala ju je frendica.

‘’Svatko svoj’’, odgovorila je moja poznanica.

‘’E pa jasno onda da ste se udaljili. Kada ste pod jednim poplunom, to vas povezuje. Odvojeni popluni vas razdvajaju. Kupi jedan veliki poplun i vidjet ćeš da će sve krenuti na bolje.’’

Znači rekla joj je to smrtno ozbiljna. Ne znam kojeg je stupnja obrazovanja ta njezina frendica i je li ‘’ništa’’ ili je ‘’nešto’’, ali ovako dobar savjet već dugo nisam čula. Koliko bi samo brakova bilo spašeno da je ona počela svoju mudrost dijeliti ranije širim masama. A kako bi se samo ‘’Dormeo’’ i slični proizvođači popluna obogatili. Mislim da bi okrenuli bolju lovu nego farmaceutske kompanije na cjepivu protiv Covida.

No, da prijeđem na zaključak jer sam se opet raspisala. Ima stih jedne pjesme koji kaže:

''Živim da preživim.''

Tužan je to stih. Život ne bi trebao biti preživljavanje, već bi trebao biti obojen veselim bojama. Naravno da će u nekim fazama biti pretežito crno-bijele boje (kao slika žene s početka teksta), ali u tom slučaju je bitno da ima barem neke detalje u boji (kao što je zlatna boja na toj slici).

Mi smo slikari svog vlastitog života i zato trebamo imati šarenilo na svojoj paleti. Vjerojatno ćemo tijekom života (kao i Titanic) naletjeti na ledenjak, ali zato na paleti trebamo imati žutu boju da naslikamo sunce koje će ga otopiti, a mi ćemo nastaviti svoje putovanje, ponosni zbog uspješnog prevladavanja prepreke.

A ženama poput mene koje su sklone patnji i ljubavnim brodolomima sve je rečeno u nazivu naslovne pjesme Titanica - ''My heart will go on''.

I doista će ići dalje…

Pod uvjetom da se ne osvrćemo unazad.