Nedavno sam pretraživala self-help knjige na Googleu i naišla sam na novinski članak o smrti poznatog psihijatra Roberta Torrea. Ja do tog dana nisam čula za njega, ali ono što mi je zapelo za oko jest naslov jedne od njegovih knjiga, koji glasi:
Mene ovo pitanje baš zaintrigiralo jer nikada nisam razmišljala tako - pitala se ima li života PRIJE smrti? Svi uvijek pričamo o zagrobnom životu i bavimo se time ima li života nakon smrti, no koliko nas doista živi (u punom smislu te riječi) ovaj život na zemlji? Popriličan broj ljudi ne zna niti što znači disati punim plućima, a kamoli živjeti na taj način.
Nisam pročitala knjigu Roberta Torrea pa stoga ne znam je li autor u konačnici dao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu, ali bojim se da jednoznačnog odgovora na to pitanje nema. Što zapravo i znači živjeti? Svatko od nas ima drugačiji pojam ispunjenog života i življenja.
Ja se također još tražim po tom pitanju, moram priznati. Zapravo, tražim se na više razina, što je i bio razlog mog pretraživanja knjiga samopomoći, ali te moje ''probleme'' ćemo ostaviti za neka bolja vremena, a danas ću se posvetiti drugim ljudima jer je uvijek lakše baviti se tuđim problemima, nego vlastitim.
Ono što sve češće primjećujem kod ljudi jest da životare. Jedva čekaju da im prođe dan na poslu da mogu ići doma, a kad dođu doma ne znaju što bi sa sobom. Onda jedva čekaju da prođe radni tjedan i da dođe vikend, da bi potom taj vikend proveli mrtvi pijani jer se alkoholom rješavaju stresa nakupljenog tijekom tjedna. Ili na kauču pred tv-om ubijajući se u hrani. IIi sumanuto čisteći kuću/stan, ali se ne sjete nikoga pozvati u svoj očišćeni dom i podružiti se za bolje raspoloženje.
Kronološki slijedi ''jedva čekanje'' ljetnog godišnjeg odmora pa božićnih praznika, da bi se u konačnici svi kolektivno čudili kako je brzo ''proletjela'' godina, a da nismo ništa bitno napravili ili nismo napravili ništa u globalu. Kao da stalno živimo u iščekivanju nečega što treba doći, bez da uživamo u onome što nam se događa trenutno.
Čak i kada pogledam ljude koji naizgled imaju ispunjen raspored i stalno su negdje, izlaze, putuju i druže se, ako malo zagrebem ispod površine, često ispadne da takvi ljudi zapravo bježe od svojih problema. Stalno su negdje i u društvu drugih jer zapravo ne žele i ne mogu biti sami sa svojim mislima. Na neki način bježe od svojih života.
Tako imam poznanicu kojoj sam dugo potajno zavidjela na njezinom bogatom društvenom životu jer bi ona doslovno ujutro otišla na posao i rijetko kada se prije ponoći vraćala doma. Kada bi se našla s njom u petak primjerice i pitala ju što je radila ovog tjedna, njezin odgovor bi otprilike glasio:
''U ponedjeljak sam bila na cugi pa u kinu. U utorak na izložbi kubanskih umjetnika. U srijedu na misi povodom godišnjice smrti moje none, a iza toga na koncertu Nene Belana. Ne mogu se sjetiti gdje sam bila jučer… Joj da, na probnom satu bachate jer razmišljam da upišem plesni tečaj.''
Taj put kada je spomenula da je bila na koncertu Nene Belana, iz čiste znatiželje sam ju pitala (jer sam znala da ne voli slušati Nenu Belana) da kako to da je bila na njegovom koncertu. Ona mi je odgovorila da ju je prijatelj pozvao, a ''bolje i Neno Belan, nego da je doma''.
Moram priznati da mi ta njezina rečenica nije bila baš razumljiva jer ako ti je bolje na koncertu pjevača čije pjesme ne voliš, nego u toplini vlastitog doma, onda očito nešto ne štima kod tebe doma ili kod tebe općenito. To je kao da ja, pri izboru između koncerta TBF-a i gledanja Netflixa u miru svoje sobe, izaberem koncert TBF-a.
Naime, moje mišljenje o glazbenom izričaju te grupe bi najbolje opisala rečenica moje kolegice koja voli surovo dočarati svoje osjećaje spram nečega, a koja glasi:
''Radije bih si tupim nožem vrat rezala.''
Uglavnom, u konačnici sam saznala slučajno da ta moja poznanica ima neki poremećaj u prehrani (ili više njih u kombinaciji, kako to često ide) pa je izbjegavala biti doma kako ne bi bila blizu hrane. Dakle, pozadina cijele priče nije bila tako blistava kao što se činilo izvana.
Ponašanje te moje poznanice i ponašanje njoj sličnih ljudi koji kao muhe stalno zuje negdje i sumanuto prolaze kroz život, kao da nikada nisu prisutni u trenutku, me često asocira na naslov filma koji također počinje s ''ima li'', a radi se o filmu naslova:
To je neka prastara komedija iz 1980. godine koju isto nikada nisam pogledala, ali zanimljivo je kako nečiji život ''proleti'' kao avion bez pilota. Ponašanje nekih ljudi i odluke koje donose ponekad kod mene stvore poriv da dođem do njih, pokucam im po glavi i pitam:
''Kuc, kuc, ima li koga ili čega tu unutra?''
Takav sam poriv zadnji puta dobila kad mi je frendica ispričala da je njezina frendica trudna treći puta, što bi inače bila jako lijepa vijest, ali ne i u ovom slučaju u kojem se ta (sada) trudnica već godinu dana priprema napustiti svog supruga jer je saznala da ju već nekoliko godina vara s drugom ženom.
Uz to je nedavno dao otkaz zato što je shvatio da on zapravo želi kupiti brodicu i loviti ribu. Fun fact: ne žive na moru, već u kopnenom dijelu ''Lijepe naše'', i to u gradu bez ijedne rijeke. Pa sad njihova četveročlana obitelj živi isključivo od njezine plaće, dok gospodin sjedi doma (kada nije kod ljubavnice je l') i sve više pije jer ne zna što bi sa sobom od dosade.
Pritom mu ne padne na pamet da dosadu ''ubije'' brigom o njihovo dvoje postojeće djece tako da ih odveze u školu i na razno razne aktivnosti, dok naša (sada) trudnica odradi osmosatno radno vrijeme nakon kojeg obavlja nabavu i druge kućanske poslove. Ne ne, ribolovcu je lakše dosadu ''utopiti'' u alkoholu.
I eto, kako žena koja se nalazi u takvom braku uspije ostati trudna s takvim suprugom? Ja to doista ne mogu shvatiti jer se ovdje ne radi o situaciji da su išli ''spašavati brak djetetom'' (kao mnogi drugi biseri koji dođu do tako urnebesno odlične ideje), već se ona i nadalje planira i želi razvesti od njega.
Definitivno ovu situaciju mogu usporediti s avionom koji je upao u gadne turbulencije, a ''pilot'' ne zna kako ih savladati pa je odlučio jednostavno se prepustiti (u ovom slučaju očigledno seksualnim nagonima) i vidjeti gdje će ga kaotično vrtložno gibanje odvesti. Držim palčeve da u konačnici sretno sleti negdje, sa svim putnicima na broju.
Da je bar ta trudnica jedini ovakav primjer, ali nažalost nije. Ima ih koliko hoćete. Ljudi donose odluke ili poduzimaju neke radnje bez imalo promišljanja, a onda se ne mogu načuditi kako su se našli u situacijama u kojima se nalaze. Posljedično često traže krivce u drugima ili krive ''sudbinu kletu'' jer je to lakše nego priznati si vlastite greške, loše procjene i nepromišljene odluke.
To me dovodi do sljedećeg pitanja koje mi se nameće u glavi, a radi se o naslovu pjesme:
Po nekom normalnom tijeku, nakon knjige i filma, mora ići pjesma jer su književnost, filmska umjetnost i glazbena umjetnost nekako uvijek povezane. Po knjigama se snimanju filmovi, a u filmovima uvijek ima i pregršt glazbe. Iznimka su naravno nijemi filmovi (Charlie Chaplin i ekipa), ali era nijemog filma je još davno završila pa ono …
Obožavatelji Dražena Zečića će odmah znati da se radi o njegovoj pjesmi, tj. duetu koji pjeva s Anđelom. Anđelino prezime ne znam, kao što ne znam niti je li ikada kasnije snimila još koju pjesmu, ali ova je definitivno svojevremeno bila hit i Anđela je imala svojih pet minuta slave. Ja nisam obožavateljica Dražena Zečića, ali kako sam danas navalila na sve moguće izvođače koje ne volim, zašto ne bih i njega ubacila.
Pjesma naravno govori o ljubavi i postavljeno pitanje se odnosi na ljubavni par jer se ona svako jutro budi pokraj drugog i nije sretna s njim, a on bi dao pola života svog da je opet s njom (i slične srcedrapateljne izjave), a istovremeno se oboje pitaju ima li nade za njih. Ne znam zašto onda nisu skupa ako se toliko vole i ako pate jedno bez drugog, ali mi ljudi volimo sve zakomplicirati pa je sigurno u pitanju neka žešća komplikacija.
Iako, s druge strane imamo i uzrečicu da ''Ljubav sve pobjeđuje'' pa ne razumijem što je pošlo po zlu u pjesmi Dražena i Anđele. Trebalo bi provesti neku dubinsku analizu pa možda dobijemo nastavak njihove pjesme naslova ''Ima nade za nas''. To bi sigurno razveselilo širu populaciju i brojne obožavatelje Dražena Zečića i naše Anđele s nepoznatim prezimenom.
No, da se vratim na temu. Moje pitanje ''Ima li nade za nas?'' se odnosi na ljude općenito, na društvo kao takvo. Možemo li se izvući iz ove kaljuže u koju smo kolektivno upali ili je već prekasno za to?
Prije nekog vremena sam bila na rođendanu svojeg rođaka u vikendici i bilo je nas 15-ak. Zabavljali smo se, pjevali, plesali, pekli roštilj, kada su naišli slavljenikovi poznanici koji su bili u prolazu. Slavljenik ih je, iako su bili vidno pijani, iz pristojnosti pozvao da popiju s nama piće.
Mi smo mislili da smo sad osuđeni na dosadne pijane priče, ali bilo bi zapravo super da je samo to bilo u pitanju. Umjesto toga, doživjeli smo verbalnu agresiju koja je umalo kulminirala fizičkim sukobom. Doslovno iz čistog mira.
Naime, jedan od pridošlica nije bio zadovoljan načinom na koji se slavljenikov prijatelj rukovao s njime.
''Kaj me tak’ primaš k’o neka pičkica? Rukuj se k’o muškarac! Kaj si ti neka jegulja?'' govorio je bijesno.
Prvo smo se pogledavali i mislili da se radi o nekoj lošoj šali, ali kada se nastavio unositi u lice tom dečku i sve glasnije urlati:
''Kak' se to rukuješ mali?''
shvatili smo da je vrag odnio šalu i da treba reagirati.
Sestra i ja smo ga pokušavale umiriti, ali on je, nakon što se nakratko smirio, ponovno krenuo nasrtati na tog dečka na kojeg se ni krivog ni dužnog namjerio. Dečko je instinktivno potrčao prema svom autu. Pridošlica je žustro (ali poprilično neuravnoteženim trkom) krenuo za njim, no onda je odjednom naglo stao i vratio se na terasu vikendice. Moram priznati da mi nije bilo jasno zašto se naglo povukao, ali tek poslije mi je sinulo da je vjerojatno mislio da je taj dečko krenuo u auto po oružje.
Naime, kasnije nam je slavljenik rekao da pridošlica redovito puca iz pištolja po svadbama pa očito smatra skroz normalnim i uobičajenim da netko ima oružje u autu. Ako ne pištolj, onda barem bejzbolsku ili teleskopsku palicu. Hvala Bogu da tog dana pridošlice nisu došli njegovim autom jer je vrlo izvjesno da bi u tom scenariju Gđica Blogerica tu večer završila u bolnici, i to ili na intenzivnoj s višestrukim prostrijelnim ranama ili na odjelu patologije.
Naposljetku je večer završila bez tučnjave i većeg incidenta jer smo uspjeli smiriti i ispratiti pridošlice doma (neću vas daviti detaljima kako), ali ja sam neko vrijeme nakon tog događaja bila pod dojmom. Negativnim naravno.
Ne krećem se u takvom krugu ljudi pa ne doživljavam često ovakve situacije i nekontrolirano agresivno ponašanje. Da me ne bi krivo shvatili, popijem ja i družim se s ljudima koji popiju, ali ljudi s kojima ja izlazim su od alkohola dobre volje i veseli, a ne spremni jedno normalno ugodno druženje u sekundi umalo pretvoriti u krvoproliće o kojem bi se pisalo danima.
A zbog čega? Zbog preslabog stiska ruke.
Mislim, jasno je da to nije bio pravi razlog, već je pridošlica stisak iskoristio kao povod za napad, dok je pravi razlog bilo stanje jakog pijanstva i akutna oštećenja mozga koja ima zbog višegodišnje ovisnosti o alkoholu. Da ne spominjem nezadovoljstvo koje godinama taloži u sebi zbog vlastitog života koji očigledno nije otišao u smjeru u kojem bi itko želio da mu život ode, a nije voljan promijeniti išta zbog vlastite slabosti i inercije.
No, sigurna sam da bi, da pridošlicu pitate za njegov odnos prema alkoholu, odgovorio da popije prigodno i da se apsolutno u svakom trenutku može ostaviti pića. Klasično samozavaravanje.
Jedna mala digresija. Upravo mi je sada dok ovo pišem frend poslao šaljivu poruku, prigodnu samo za nas koji volimo crni humor, koja kaže:
‘’Ima li seksa poslije smrti? Ovisi o mrtvozorniku.’’
Zaključila sam da je činjenica da mi je ta poruka (koja se sadržajno uklapa u moj ‘’Ima li doista?’’ tekst) stigla u trenutku pisanja ovog teksta, znak da ju moram inkorporirati u tekst.
Inače, moj osobni trener, koji je jadan tijekom treninga saznao o meni hrpu privatnih stvari (tip je osobe kojoj jednostavno istreseš dušu), mi je rekao da su smijeh i humor moj obrambeni mehanizam. I kada sam malo razmislila, zaključila sam da je u pravu. Humor (pa i ovaj crni) je moj štit za sve loše i negativne stvari koje se događaju, kako oko nas, tako i u svijetu. Ja bih još dodala i sarkazam u kombinaciji s humorom.
No da ne duljim - poruka ovog teksta je da živite prije smrti jer jedino ovaj život imamo sigurno, dok je onaj zagrobni upitan. Možemo vjerovati u njega, a i ne moramo.
Također, nemojte živjeti na autopilotu jer takav ‘’automatski’’ život nije život. Budite sami sebi najbolji pilot.
A glede onog zadnjeg najtežeg pitanja ‘’Ima li nade za nas?’’, umjesto da kažem ‘’Nada je kurva’’, odgovorit ću onom starom latinskom izrekom:
‘’In spe’’ - ‘’U nadi je spas.’’
