Da da, radi se o mojoj verziji stiha Severinine pjesme pa sad opet pročitajte naslov, ali pjevajući. Imam naravno i prijateljica ljepotica, ali danas želim pisati o ovoj hvalisavici. Nije da ona nema i puno dobrih kvaliteta (ima ih) jer mi inače ne bi bila prijateljica. Međutim, radi se o osobi koja će se javiti, nakon što se nismo čule mjesecima, samo onda kada ima nešto s čime se može pohvaliti jer eto, zašto ne.
I tako ja na poslu, zadubljena u papire, kad mi stigne poruka u WhatsApp grupu u kojoj je nas nekoliko cura koje smo se prije intenzivnije družile, a sad više ne toliko često.
''Hej komadi, kako ste? Kaj ima? Hoćemo na neku kavu?'' napisala je hvalisavica.
Odmah mi je bilo čudno da se ona javlja jer je naše pozive na posljednjih nekoliko kava odbila zbog glavobolje, izložbe slika, tenisa sa sestrom i mislim da je zadnji razlog bila prehlada djeteta, ali nemojte me držati za riječ. Dobro pamtim inače, ali takve stvari ne.
Ja sam odmah poslala poruku u drugu užu WhatsApp grupu s pitanjem što misle da je razlog javljanja hvalisavice. Jedna je pretpostavila da je možda opet trudna, a druga da su ona i muž možda napokon kupili kuću koju traže već mjesecima, ali smo se sve tri složile da se očito dogodilo nešto s čime se želi pohvaliti. Nas tri inače svakodnevno tipkamo u tu užu grupu, i to u tolikoj mjeri da znam kada njih dvije imaju menstruaciju, jesu li dobro spavale i što su jele taj dan.
Uglavnom, nakon izmijenjene cca 32 poruke u široj grupi, napokon smo uspjele uskladiti naše rasporede, vremensku prognozu i mjesečeve mijene te dogovoriti kavu za nedjelju popodne.
Iako meni baš i nije odgovarala nedjelja popodne, pomaknula sam jedan dogovor za kasnije jer se to od mene uvijek očekuje. Ja sam naime jedina koja nema djecu pa se ja kao najlakše prilagodim, što je možda i istina, ali nekad mi se iz čistog inata ne da prilagođavati svoje ranije dogovorene planove rasporedu spavanja ili hranjenja njihove djece. Znam da zvuči zločesto, ali to je samo nekada, kada sam inatljivog raspoloženja.
Bar je ova kava bila bez djece pa sam znala da ćemo moći normalno razgovarati jer inače, kada sve dođu s djecom, jedino s čim odem s tih kava je glavobolja.
Jedna krene nešto pričati, nečije dijete zaplače. Druga krene nešto pričati, nečije dijete nešto prolije. Treća krene nešto pričati, ono prvo dijete opet zaplače pa sva djeca krenu plakati za njim. I tako ukrug.
Mislim, volim ja njihovu djecu, ali ne na kavama i ne kada smo sve zajedno jer ih je onda previše.
I stigne ta nedjelja, skupimo se mi u kafiću u koji uobičajeno idemo i hvalisavica najprije kurtoazno nas pita što ima novo jer ne želi odmah izbaciti svoju bombastičnu vijest, već se prvo tobože interesira za naše živote, iako zapravo nestrpljivo čeka da kaže svoje. Moj odgovor je uvijek da nema ništa novo jer nakon što one ispričaju kako je malom izašao prvi zubić, kako je mala prohodala ili kako je muž slomio nogu, moja novost da zadnjih par mjeseci tipkam sa zauzetim frajerom (koji je stvarno jako drag i pažljiv) mi se čini kao totalno neprimjerena vijest, a i to nije nešto s čime bih se javno hvalila.
Zapravo, svjesna sam da to uopće nije za pohvaliti se, ali ''tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen''. S time da bih se vjerojatno i morala suočiti s osuđivanjem, ako ne i kamenovanjem od hvalisavice i ove druge jako pobožne pa je moj odgovor:
''A kod mene je sve standardno po starom.''
Kada je došao konobar, naručile smo kave, a onda je hvalisavica slavodobitno rekla da inzistira da naručimo i nešto ''kratko'' na njezin račun jer je ona DOBILA POVIŠICU. Dakle, to je ta spektakularna vijest. Dvije koje doje su se odmah ispričale za nenaručivanje alkohola i njihov argument je od hvalisavice prihvaćen kao opravdan, dok je moj argument da sam se u petak prepila s ekipom s posla i da doista ne mogu ništa alkoholno unijeti u sebe - odbijen.
U konačnici sam naručila višnjevac jer on u sebi ima više šećera nego alkohola pa sam zaključila da ću ga moći progutati. Uvijek nakon jačeg pijanstva par dana ne mogu primirisati alkoholu, što je zapravo i dobro jer bi inače definitivno bila u skupini podložnoj razvijanju ovisnosti o istom.
No, vratimo se mi na njezinu povišicu. Sve smo joj čestitale i naravno da nam je svima bilo drago da ju je dobila, ali nije nam jasno zašto inače odbija i na neki način izbjegava naše zajedničke kave, a kada joj se ovako nešto dogodi, tada joj nije teško inicirati i organizirati zajedničku kavu. Recimo jako se iznenadila na informaciju da sam prije mjesec dana bila na nekom operativnom zahvatu i pomalo uvrijeđeno me pitala da zašto joj nisam javila da idem na to (jer napad je najbolja obrana). Mislim si ja:
''Prijateljice draga, da si se zadnjih par mjeseci sjetila pitati me kako sam, rekla bih ti da idem na operaciju'', ali sam joj odgovorila:
''A nije da je to vijest koja se govori svima okolo.''
Ali zato je dobivanje povišice vijest koja se saopćava svima okolo. S time da moram, u njezinu obranu, reći da je ona (ako maknemo na stranu sve ovo vezano za hvalisanje), doista dobra osoba i znam da bi uvijek pomogla svakoj od nas i kroz sve godine prijateljstva je bila tu za nas kada nam je bilo teško. I pritom se radi o iskrenoj pomoći, suosjećanju i brizi.
Primjerice, kada me za vrijeme faksa prevario dečko, ona me doista svaki dan zvala i pitala kako sam, izvlačila me iz kuće itd. Došla je na sprovode mojih djeda i bake, odazvala se svakom pozivu na rođendan ili drugom bitnom događaju.
Međutim, kada se nekoj od nas dogodi nešto dobro, proradi joj taj natjecateljski duh, bude ljubomorna i ne može si pomoći. Kao da se neprestano u svojoj glavi uspoređuje i natječe sa svakom od nas, ali u različitim područjima. Tako je primjerice ljubomorna:
- Na prvu jer joj je muž društven i zabavljač, dok je njezin dosta introvertiran pa često ne želi ići s njom na razna druženja, već je radije doma u garaži gdje slaže neke instalacije. Ne pitajte me o čemu se radi jer nikada nisam razumjela; samo se nadam da nisu atomske bombe u pitanju.
- Na drugu jer je mršava i ništa joj nije ‘’ostalo’’ nakon poroda, dok ona nakon dvoje djece ima kojih 8 kilograma viška koje nikako da skine.
- Na treću jer su ona i muž našli super kuću, dok hvalisavica i muž nikako da nađu svoju kuću iz snova, unatoč intenzivnoj dvogodišnjoj potrazi, a suživot sa svekrvom joj postaje sve nepodnošljivi.
- Šećer na kraju sam ja na koju je ljubomorna zbog karijere i utreniranosti. Ja se iskreno pitam koje karijere i koje utreniranosti, ali u njezinim očima ja sam uspješna poslovna žena sa super tijelom koje, kada je u dobrom raspoloženju, komplimentira, a kada je u lošem raspoloženju, kriomice me odmjeri koji puta i ništa ne komentira.
I tako smo na primjeru moje hvalisave prijateljice došli do problema većine ljudi, a to je da imamo tendenciju uspoređivati se s drugima, i to uvijek i isključivo na svoju štetu, što dovodi do stalnog nezadovoljstva, makar i podsvjesnog.
Zašto se moja prijateljica hvalisavica nije sa mnom, umjesto s prvom, usporedila vezano za pitanje muža pa si rekla:
''A ona jadna nema nikoga, a ovaj moj, iako povučen i sramežljiv, dobar je suprug i brak nam funkcionira bez većih problema i svađa.''
Zašto se nije s trećom umjesto s drugom usporedila po pitanju kilaže pa si rekla:
''Ajme njoj je ostalo 15 kilograma viška nakon poroda, a nije ni prije trudnoće bila mršava. Mojih 8 kilograma viška je naspram toga sitnica.
Mislim da hvalisavica vjerojatno ne bi imala potrebu hvaliti se sa svojim uspjesima da se neprestano u svojoj glavi ne uspoređuje s nama - svojim prijateljicama. Nama ostalima, koje se ne uspoređujemo s njom ili drugim curama iz društva, bude čudno otkud njoj odjednom ta potreba za hvaljenjem i gledaš ju s upitnikom iznad glave i pitaš se ''u čemu je tvoj problem curo?''.
Ali kada se stavite u njezinu glavu, stvari vam postanu jasnije. Ona je vjerojatno od posljednje zajedničke cuge neprestano vrtjela u glavi kako prva ima zabavnog muža, kako je druga mršava, kako treća ima super kuću, i naravno da je onda, prvom prilikom kada je imala nešto s čime se može pohvaliti, odmah sazvala kavu da mi vidimo kako i njoj dobro ide u životu.
Nedavno sam naišla na kratki tekst naslova ''Životna mudrost u šest rečenica glumice Meryl Streep''. Neću sada pisati svih šest rečenica, već samo prve tri koje se tiču ove teme, a to su:
''Onaj tko je zadovoljan sobom, ne uspoređuje se s drugima.
Onaj tko se ne uspoređuje s drugima, nije zavidan.
Onaj tko nije zavidan, nije ogorčen.''
Dojmilo me se ovo jer je doista istinito, a i nije zavist bez razloga među sedam glavnih grijeha (vjernici katoličke vjeroispovijesti će znati o čemu pričam). Bojim se da hvalisavica, zbog svog uspoređivanja s drugima i zavisti, s godinama postaje sve ogorčenija i na taj način, odnosno svojim ponašanjem, udaljava ljude od sebe (uključujući i svoje dugogodišnje prijateljice).
Jer svatko od nas može imati razumijevanja prema takvim ljudima određeno vrijeme, ali kad-tad, pazi iznenađenja, ode bliskost i prijateljstvo. I to ne zbog njezinog hvalisanja povišicom, već zbog njezinog usiljenog i neiskrenog ''čestitam'', s prigodno razvučenim kiselim osmijehom, kada bilo koja od nas spomene neko postignuće.
Isto tako sam neki dan, na putu s posla, srela jednu kolegicu s faksa s kojom si nikada nisam bila pretjerano dobra jer mi je od početka bilo nešto odbojno kod nje, ali družile smo se jer smo igrom slučaja bile u istom društvu. Nakon faksa nismo ostale u kontaktu, ali je zato prilikom tog susreta provela detaljno ispitivanje o trenutnoj situaciji u mom životu, vjerojatno kako bi vidjela ide li mi bolje u životu nego njoj (jer je jako bitno usporediti se s osobom s kojom se nisi čula niti vidjela deset godina).
Ja se u takvim situacijama često ne snađem pa kao budala odgovaram na postavljena pitanja, a ona ih je šibala iz rukava jedno za drugim.
- Mojim odgovorom da sam i dalje neudata i bez djece je bila zadovoljna jer je i ona u istoj poziciji.
- Moj odgovor da trenutno živim sama u stanu u Zagrebu joj je isto bio ok jer se i ona u međuvremenu preselila u Zagreb iz svoje malograđanske sredine (neću reći koji grad je bio u pitanju da se njezini bivši sugrađani ne nađu uvrijeđenima).
- Odgovor da sam izgubila kontakt s većinom ljudi iz društva s fakulteta (osim onih prigodnih rođendanskih i božićnih poruka) je također bio zadovoljavajuć jer ni ona nije ostala u kontaktu gotovo ni s kim.
- Ali onda je uslijedilo pitanje gdje radim trenutno, i kada sam joj odgovorila, razvukla je ''kiselog'' od uha do uha.
''O pa super… Odlično… Nisam znala…''
One tipične duge stanke između prostih rečenica dok u glavi procesuira informaciju koja joj ne odgovara (iz samo njoj poznatih razloga), uz popratno kimanje glavom i s ''kiselim'' i dalje razvučenim preko pola face.
Meni u takvim situacijama, dok gledam te neiskrene izraze lica, dođe da se počnem baš glasno smijati, ali mislim da bi to samo dodatno pogoršalo situaciju pa pogledam na sat i slažem da negdje jako žurim, pristanem na poziv da se ubrzo nađemo na nekoj kavi (za koju u startu znam da se nikada neće realizirati) i odjurim najvećom brzinom koju moje, po mišljenju hvalisavice, ''super noge'' mogu postići.
Svjesna sam da nitko od nas nije cijepljen od zavisti, međutim, je li zbilja potrebno zavidjeti kolegici s faksa koju niste vidjeli 10 godina na njezinom radnom mjestu. Ja smatram da nije.
Ako nam je ''trava uvijek zelenija kod susjeda'', to znači da ne njegujemo svoj ''travnjak'' kako spada. Nije kod travnjaka bitna samo boja trave. Bitno je i je li uredno pokošen, zalijevamo li ga redovito i uživamo li u igri na njemu.
Da se ne izgubimo svi skupa u ovim mojim prenesenim značenjima, travnjak je život. Dakle, umjesto da se bavimo susjedovom travom, odnosno tuđim životima, trebamo se više posvetiti svom travnjaku, odnosno životu. Trebamo ga držati urednim, ispunjenim i uživati u njemu.
Stoga, ono što ja svima vama želim jest život bez (ili sa što manje) uspoređivanja, zavisti, hvalisanja i, u konačnici, gorčine. Neka vam jedina ''gorčina'' koju unosite u sebe bude Pelin Antique ili neki drugi gorki liker (naravno, u umjerenim količinama).
A kada sam već krenula sa stihom Severinine pjesme, red je da s njime i završim, a koji stih se bolje uklapa u završetak ove priče od onog ‘’Raste trava zelenaaaa, zelenaaaa, zelenaaaaa’’.
Neka je najzelenija upravo u vašem travnjaku.
