Štikle

Što se nošenja štikli tiče, postoje tri skupine žena - one koje ih ne nose nikada, one koje ih nose povremeno i one koje ih nose gotovo svakodnevno. Ne možemo reći da je netko stalno u štiklama jer čak i žene koje jako često nose štikle (tipa toliko često da u njima idu pješice na posao ili vode djecu subotom ujutro u školu stranih jezika) neće u štiklama trenirati, otići na plažu ljeti ili biti u njima ''po doma''. Možda doista negdje na kugli zemaljskoj postoje žene koje nose štikle umjesto papuča, ali ako i postoje, to su onda iznimke koje potvrđuju pravilo.

Prije nego krenem po skupinama, želim samo istaknuti da se ovdje radi isključivo o mojoj osobnoj klasifikaciji koja se ne temelji ni na kakvom istraživanju (za slučaj da ne bi netko odlučio koristiti ove podatke u nekoj svojoj znanstvenoj studiji o štiklama).

1. Žene koje nikada ne nose štikle

Koliko god to nama koje volimo nositi štikle bilo nezamislivo, postoje žene koje jednostavno ne nose štikle. Među svojom obućom nemaju nijedne i to ih ne uzrujava, jednako kao što mene ne uzrujava činjenica da u ormaru nemam i nikad nisam imala nijednu bundu jer sam ja osoba koja ne nosi bunde. Nemam ništa protiv bundi, niti sam borac za prava životinja, nego se jednostavno ne osjećam ugodno u bundi.

Možda razlog mom ''neprijateljstvu'' prema bundama leži u tome što mrzim dlake i uklanjam ih sa sebe čim su oku vidljive pa podsvjesno ne mogu staviti na sebe hrpu životinjskih dlaka. Ne znam, ali kako današnja tema uopće nisu bunde, dlake ni krzno, prekinut ću ovu digresiju.

Dakle, ovu skupinu čine žene koje su sportski tipovi i žene casual stila odijevanja koje su većinu vremena u tenisicama i raznim inačicama istih, zatim žene koje ne vole štikle jer su im neudobne i nestabilne pa se ne žele mučiti hodanjem u njima tj. ''napikavanjem'', kao i žene koje iz zdravstvenih razloga ili zbog svoje dobi ne mogu/ne smiju nositi štikle.

Znam da žene koje ne nose štikle misle da ništa ne propuštaju i vjerojatno u suštini niti ne propuštaju, ali štikle su (unaprijed se za ovu svoju konstataciju ispričavam zagovornicima izjednačavanja spolova) zaštitni znak ženskog spola i čine apsolutno svaku ženu ženstvenijom. Zašto? Zato što u štiklama noge izgledaju duže i napetije, cijela figura i stas su izraženiji, visina žene poraste za visinu pete, držanje bude ispravnije, a za one žene koje žele izgledati koju kilu mršavije, i tu štikle odlično obave svoj dio posla jer vizualno stanje ženu.

Da se razumijemo, ako ste visoke 165 cm i imate 85 kg, činjenica što ste stale na štikle nećete dovesti do toga da izgledate kao Kendall Jenner, ali garantiram da će cjelokupni dojam biti bolji nego kad noge ubacite u meni ''najdraže'' balerinke (ovo najdraže pročitajte s najironičnijim tonom kojeg možete proizvesti). Znači, zakonom bi ih zabranila.

Vjerujem da u ovoj skupini žena postoje one koje dijele moju averziju prema balerinkama i njima definitivno pomaže činjenica što je u današnje vrijeme apsolutno prihvatljivo obuti tenisice na suknje i haljine. U vrijeme naših baka takav stil je bio nezamisliv i neprihvatljiv. Točno si mogu zamisliti izraz lica svoje bake da me vidjela u svečanoj haljini i tenisicama na, primjerice, sestričninoj svadbi. Mislim da bi hodala za mnom po svadbenoj sali i ''zvocala'' mi sve dok ne bih obula cipele na noge ili se skinula bosa (jer bolje i bosa nego u tenisicama na haljinu).

Naime baka je, iako je imala petero unuka zrelih za udaju/ženidbu, jedino sestričninu svadbu doživjela, a iako je prošlo gotovo desetljeće od te svadbe, sestrična je i nadalje jedina udana. Mi ostali se ne damo i gotovo!

Baka je inače bila najbolja na svijetu, ali je imala onaj tipični malograđanski način razmišljanja pa joj je bilo jako bitno da se sestra i ja lijepo odijevamo jer ne daj Bože da se po selu komentira kako smo bile neprikladno odjevene za neku svečanu prigodu. Danas nažalost više nema bake, nema ni nas u selu, ali seoski mentalitet i ''dežurni skeneri'' su i dalje tu, odnosno tamo - na selu. To ne znači da želim reći da ih u gradu nema jer ih ima, samo se malo više izgube u masi.

Često se u ovoj skupini nalaze i visoke žene. O da, njih ne smijemo zaboraviti. One bi možda rado nosile visoke pete, ali realno, kada žena visoka 185 cm obuje štikle od 15 cm, može komotno uzeti košarkašku loptu i otići baciti hakl na obližnje košarkaško igralište. Međutim, najčešći razlog zašto visoke žene ne prakticiraju nošenje štikli je upravo zato da ne bi ‘’jele s glave’’ svojih partnera.

Znam da je za svaki par najvažnije da se dobro slažu karakterno, dok je podudaranje para u fizičkom izgledu manje važno i s time se apsolutno slažem, ali da ga jebeš, nije mi lijepo vidjeti par u kojem je žena viša od muškarca. Ne mogu si tu pomoći. Svaki put kad vidim takav par, čekam da ga ona kao svoje dijete malo pomazi po kosi ili se zaštitnički baci pred njega kada ih netko napadne. Kako da se ta žena osjeća zaštićeno uz frajera koji joj dođe do brade? Nije mi to jasno. No, da se ne bavimo sada sa mnom i mojim dubiozama, bit je da većina žena koje su jednake visine kao i njihovi partneri ili koje su (ne daj Bože) više od svojih partnera, neće nositi štikle.

I tako preko bundi, balerinki, moje bake i visokih žena dolazimo do druge skupine.

2. Žene koje štikle nose povremeno

U ovoj skupini je najviše žena upravo zato što unutar iste postoji širok raspon u učestalosti nošenja štikli. Tako primjerice imamo žene koje štikle nose prigodno - na svadbe, krstitke, domjenke i slično. Pritom se ne mora nužno raditi o nekoj svečanosti, već ih mogu prigodno obuti i u spavaćoj sobi (u kombinaciji s nekim seksi donjim rubljem jel'), ali kod te skupine žena će učestalost nošenja štikli ovisiti o jačini libida dotične i njezinog ili njezinih partnera pa to ne mora biti rijetko, ali neću sada o tome.

Dakle, žene koje štikle nose povremeno često nisu skroz stabilne na njima pa svjedočimo različitim ''nabadanjima'' i proživljavamo neugodu i sram dok ih gledamo kako hodaju. Nedavno sam, šetajući sa sestrom po gradu, na ulici vidjela djevojku od kojih 17 godina koja je stvarno loše hodala na štiklama i pritom se cijelo vrijeme pridržavala za ženu uza sebe (vjerojatno majku). Toliko se savijala da sam imala osjećaj da će joj kuk izletjeti svaki čas, samo nisam znala hoće li prije lijevi ili desni.

I što sam drugo mogla napraviti nego izvaditi mobitel i snimiti taj ''seksi'' hod ne bih li ga podijelila s prijateljicama. Znam, užasna sam osoba, ali realno, sama je tražila. Nije morala odmah na noge staviti štikle od 15 cm, već je mogla krenuti s nižom petom dok ne postigne stabilnost pa pomalo povećavati visinu. Ali ne, ona je išla logikom ''prvo pa muško''. Odmah se bacila u vatru i nije dobro ispalo. Kad malo bolje razmislim, zapravo bih joj (kao žena), trebala biti podrška i diviti joj se na tako hrabrom potezu, ali kako kažu, često je ''žena ženi vuk''.

Sigurno vas zanima što je bilo s tom djevojkom u konačnici pa ću vas s radošću izvijestiti da je neozlijeđena stigla do automobila kod kojeg su čekala dva muškarca (po dobi vjerojatno njezin otac i brat) i tamo se odmah primila za haubu i pridržavajući se cijelo vrijeme rukama za automobil, uspješno došla do vrata na stražnjem sjedalu te pobjedonosno sjela unutra.

Po izrazu lica starijeg muškarca se moglo iščitati da mu se tlak podigao preko 200 zbog otisaka prstiju koje je ostavila po besprijekorno ulaštenom automobilu, ali suzdržao se od bilo kakvih komentara jer je očigledno bio svjestan njezine ''muke po štiklama'' pa je šutio i kipio u sebi. Sestra i ja smo trijumf djevojke umalo popratile ovacijama u obliku spontanog pljeskanja, ali smo zaključile da je vrijeme da ostavimo ovu obitelj na miru i nastavimo svojim putem, normalno hodajući - u tenisicama.

U ovoj skupini su i žene koje štikle nose kada idu ''van'' - u izlazak/provod/klub. One su već stabilnije na štiklama i nose ih (u pravilu) radi privlačenja pažnje suprotnog spola. Jer što god da obučete za izlazak, bilo da se radi o trapericama i košulji ili uskoj haljinici, štikle će vašu kombinaciju podići ''na razinu više'' i dati će svoj doprinos tome da budete zapaženije. Možemo se sada svi skupa praviti fini, ali štikle su seksi s čim god da ih iskombinirate i sigurno će privući više muških pogleda nego da ste u balerinkama ili sličnim ravnim cipelama.

Da primjerice dvije jednojajčane blizanke identično odjenete, ali jednoj na noge stavite štikle, a drugoj balerinke i pošaljete ih da se odvojeno prošetaju istim klubom, onu sestru u štiklama bi primijetilo barem 50% više ljudi nego onu u ravnom. To je jednostavno tako.

Kad smo već kod ravnih cipela i izlazaka, moram s vama podijeliti jedan svoj problem glede toga, a to je da ne znam plesati u ravnim cipelama. Nekako mi je neprirodan osjećaj (kao i kada sam u bundi). Možda bih trebala jednom obući bundu i ravne cipele i zaplesati negdje da vidim kako je to kada ti je dvostruko neprirodan osjećaj. Ili bolje ne… Uglavnom, kada sam u ravnim cipelama vani, počnem se dizati na prste i tako plešem. Nesvjesno to radim, ali drugi primijete naravno pa me jednom frendica sva u čudu pitala (tj. zaderala mi se na uho jer je bila glasna glazba u klubu):

''Šta radiš ti?''

''Ha?'' upitam ju ja zbunjeno ne sluteći na što misli.

''Pa propinješ se čudno na prste'', odgovori mi ona.

Tad sam shvatila da su mi za ples potrebne štikle, a i sinulo mi je zašto me dan nakon takvih izlazaka (na koje odem u ravnim cipelama) bole listovi. Dakle, treba cijelu noć plesati na prstima umjesto da sumanuto vježbate listove u teretani. To je naime moj prvi dečko redovito radio i nikada mi nije bila jasna ta opsjednutost izdefiniranim listovima, ali ''sto ljudi, sto čudi''. I eto nas polako, ali sigurno na trećoj skupini.

3. Žene koje štikle nose gotovo svakodnevno

Ovdje se najčešće radi o ženama koje štikle nose kao dio ''radne uniforme'' na poslu pa ih zapravo nose najmanje 5 dana u tjednu, a ako ih onda još stave na noge subotom u izlazak ili za neku prigodu, ispada da ih ne nose jedino nedjeljom. Nije nedjelja uzalud po Bibliji ''dan odmora'' (od svega, pa tako i nošenja štikli). Ja spadam u ovu skupinu žena. Iako naš službeni dress code na poslu ne propisuje obavezno nošenje štikli, ja ih redovito nosim jer pridonose poslovnijem i ozbiljnijem dojmu.

Drugi razlog je taj što spadam u kategoriju nižih žena pa mi štikle pomažu da sam u razini očiju većini ženskih kolegica i bar nekim nižim muškim kolegama, a to mi je bitno. Ne volim kad me ljudi gledaju svisoka, ni doslovno ni u prenesenom značenju. Naravno da, čim nosite štikle u kolektivu u kojem ih samo nekolicina žena nosi, svako malo dobijete neki komentar ili upit na temu vaše obuće. Tako mi je neki dan prišla starija kolegica koja je, iz meni nerazumljivog razloga, došla na posao u cipelama za planinarenje (premda planinu nije vidjela od 1998.), i kaže:

''Draga, kako ti izdržavaš u tim štulama svaki dan? Zašto se mučiš? Znaš da ti to nije dobro za kralježnicu, a ni za stopala?''

Osim što ne volim da me zovu ''gospođo'', ne volim niti da me zovu ''draga''. Ne znam zašto, ali to draga mi zvuči tako neiskreno. Ljudi kojima sam stvarno draga me ne zovu draga. Zovu me najčešće nekim nadimkom ili me oslovljavaju imenom, ali tonom glasa po kojem znam da sam im draga, a ne ovim usiljenim ''draga''. I gledam ja sad nju u njezinim kaki hlačama, pletenom puloveru i tim ružnim planinarskim cipelama i mislim si:

''Stvarno? Od svih ljudi na ovom svijetu TI u odjevnoj kombinaciji ''jaki val me izbacio na obalu'' si odlučila komentirati moju obuću?''

Ali s obzirom na to da se radi o ženi barem 20 godina starijoj od mene, a prema starijima se moramo odnositi s poštovanjem (iako se oni prema nama ne odnose na isti način), pristojno sam joj zahvalila na brizi i objasnila da su mi moje ''štule'' jako udobne, a i da za sada nemam nikakvih zdravstvenih problema ni s leđima, ni sa stopalima. Naprosto obožavam takve ljude koji tobože brinu o tebi, a zapravo bi ti prvom prilikom zabili nož (odnosno u ovom slučaju štiklu) u leđa.

Ja recimo u slobodno vrijeme rijetko nosim štikle (mislim da je 8 sati na poslu sasvim dovoljno) pa me zato nikada nećete vidjeti kako idem na kavu ili u nabavu namirnica u štiklama, no žene koje to rade smatram apsolutnim kraljicama. Volim kada po supermarketu čujem ono tupkanje visokim petama o pod pa kada dođem iza police i vidim lijepo sređenu ženu u štiklama kako uzima kisele krastavce i stavlja ih u košaru. Sada nisam ironična ni sarkastična, nego stvarno volim vidjeti žene koje u visokim petama, ležerno i bez ikakve muke, obavljaju svakodnevne obaveze i pritom hodaju kao da na nogama imaju najudobnije pernate papuče.

No, najvažnije u svemu jest, bez obzira na to kojoj od ove moje tri skupine žena pripadate i nosite li većinom tenisice, balerinke ili štikle, da u njima ne gazite po drugim ljudima. Pritom ne mislim na gaženje u smislu da stanete nekome slučajno na nogu, već na ono ‘’gaženje preko leševa’’ radi vlastitog probitka. Jer ako padnete tako nisko, nijedna štikla ovog svijeta neće vam pomoći da se vratite na razinu - razinu dostojanstva i ljudskosti naravno. Još je davno Gundulić napisao: ‘’Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’’. Zato neovisno o tome što imate na nogama, držite svoj obraz čistim, glavu hladnom i duh vedrim.

A štikla? Štikla neka kleca.