Možda zvuči smiješno, ali meni je najteži dio kod pokretanja bloga bilo smisliti naziv bloga - daleko teže od obavljanja svih ostalih nužnih koraka. Danima sam razbijala glavu kako ga nazvati i imala sam valjda preko 30 različitih ideja i kombinacija, ali za nijednu nisam osjetila onako iznutra ‘’to je to’’. Tijekom procesa smišljanja naziva bloga sam naravno (kao i kod dijagnosticiranja bolesti) potražila pomoć sveznajućeg Googlea na kojem sam naišla na sljedeće savjete:
• Naziv bloga mora obuhvaćati nešto o temi o kojoj pišeš (logično)
Problem je što ja ne pišem ni o čemu posebno, nego općenito o situacijama koje su mi se dogodile, uz iznošenje mojih komentara i osjećaja vezanih za to. I kako da se onda zove blog? ‘’Moji događaji’’ - ‘’Moji komentari’’ - ‘’Moj svijet’’? Znači ja prva ne bih išla čitati blog s tako dosadnim imenom.
Mislim, sigurno ga nisam planirala nazvati ‘’Drvena građa’’ ili ‘’Vodoinstalaterski meštar’’, ali bome nisam znala ni kako nazivom obuhvatiti temu koja je toliko široka i nedefinirana. Sad bi mi neki pametnjaković vjerojatno rekao da onda suzim i definiram temu (što zapravo nije loš savjet), ali to u mom slučaju jednostavno nije moguće jer moj um izbaci to što izbaci i ja mu ne mogu nametati da pišem o glazbi ako je on odlučio iznijeti svoje mišljenje o štiklama. I gotovo. Nema tu pregovora, kao ni s gladnom i razdražljivom ženom.
• Naziv ne smije biti predugačak (isto logično)
Da sam nazvala blog ''Situacije koje su mi se dogodile, uz iznošenje mojih komentara i osjećaja vezanih za to'' ne bih morala ništa objavljivati tamo jer je naslov toliko dug i nezanimljiv da bi ljudima bilo dovoljno da samo njega pročitaju i pobjegnu glavom bez obzira (kao ja od nekih muškaraca ako ih uspijem pročitati na vrijeme).
Ali kako onda ukratko opisati ovo o čemu pišem?
‘’Spisateljica’’ je bio idući naziv koji mi je pao na pamet jer me sestra tako iz zezancije zove otkad sam se u slobodno vrijeme posvetila pisanju, no to mi se činilo nekako uobraženo (namjerno nisam koristila riječ pretenciozno da ne bih zvučala pretenciozno), kao da za sebe mislim da sam buduća Marija Jurić Zagorka ili Ivana Brlić Mažuranić. A kako tome nije tako, naziv spisateljica je ostao samo za internu uporabu, odnosno ‘’za po doma’’.
• Naziv mora sadržavati nešto ''tvoje'' - ono po čemu si specifična
Ja sam specifična po svom smijehu, ali teme o kojima pišem često nisu humoristične, niti planiram imati ''stand up comedy'' u pisanom obliku pa mi naziv ''Gđica Humoristična'' također nije legao. Istina je da ja kroz tekst određene situacije prikazujem na smiješan način i kroz sarkazam jesam duhovita, ali to nije bit bloga pa niti ne zaslužuje biti u nazivu.
• Naziv se mora razlikovati od naziva drugih blogova
Ovo je isto apsolutno razuman savjet jer neću svoj blog nazvati primjerice ‘’Blogerica Krule’’, kad je to već zauzet naziv, a i s istim btw nemam nikakvih dodirnih točaka. Najlakše bi bilo staviti svoje ime i prezime jer to ne bi trebalo biti zauzeto (osim u slučaju ako negdje doista postoji osoba s istim imenom i prezimenom koja je također odlučila pisati blog).
Ali ja sam si i tu zakomplicirala stvari jer za potrebe bloga želim koristiti isključivo pseudonim, odnosno umjetničko ime. Nikada sebe nisam doživljavala kao umjetničku dušu pa mi je velika želja putem ovog bloga izraziti tu svoju stranu, naravno, isključivo kroz pisanje jer likovna ili dramska umjetnost nisu moj fah. Makar su mi ljudi znali reći:
‘’Koja si ti glumica!’’
Ali to nije bilo izrečeno kako bi pohvalili moje glumačke sposobnosti, već se radilo o situacijama kada sam na prepreden način istjerala vodu na svoj mlin. Malo drame čuda radi! No, to je bilo u nezrelijoj dobi, a sada više ne koristim te metode jer sam ih prerasla i zapravo mi jako idu na živce žene koje stalno nešto drame. Uvijek dobijem poriv da im kažem da se saberu i preuzmu kontrolu nad svojim životom, ali svjesna sam da nema smisla išta im govoriti jer je lakše dramiti, nego nešto promijeniti.
Vratit ću se sad na naziv bloga. Nakon što je otpala ideja o nazivu ''Spisateljica'', dva sam dana bila uvjerena da naziv bloga mora sadržavati rozu boju. Prvi razlog za to je bila izjava moje sestre da misli da bi na mom blogu trebala prevladavati blago roza boja jer joj to ide uz mene, a i zato što kroz tekstove uvijek nastojim izvući vedriju stranu priče i dati neki pozitivan savjet. Drugi razlog je taj što sam dan nakon što mi je sestra to rekla, na putu na posao vidjela Jelenu Veljaču obučenu svu u rozo (uz izuzetak traperica).
Naime, uvijek dok hodam prema poslu slušam glazbu ili podcaste, ali to sam jutro odlučila da neću ništa slušati, već da ću razmišljati o nazivu bloga. I kada sam došla do jednog semafora, preko puta ceste sam ugledala ni manje ni više nego Jelenu Veljaču, obučenu u blago rozu hoodicu i kričavo roze tenisice. Odmah sam samoj sebi rekla da ako ovo nije znak da moram imati rozu boju u nazivu bloga, onda ne znam što jest.
Da se razumijemo, ne čitam kolumne Jelene Veljače, niti sam njezina obožavateljica, ali moramo joj priznati da je jedna od poznatijih hrvatskih kolumnistica. I kako onda ne bih pomislila da je činjenica što sam ju srela svu u rozom rano ujutro na kišni dan, i to baš dok sam razmišljala o nazivu bloga, znak svemira da riječ ‘’roza’’ mora biti sadržana u nazivu bloga.
Tada sam smislila dva super cool naziva, i to: ‘’Roza doza (mene)’’ i ‘’Dvije doze roze’’, ali od tih sam naziva odustala nakon savjetovanja sa sestrom koja mi je na vrlo obazriv i pristojan način dala do znanja da moj blog nije namijenjen djeci od 7 do 12 godina.
Sljedeće što mi je palo na pamet je bila serija ‘’Seks i grad’’ jer sam, kao i većina žena koje su moja generacija, odrasla uz tu seriju. S time da mi prije nije bilo ni na kraj pameti da bih ja pisala kao Carrie, niti sam se poistovjećivala s njezinim likom. Više sam bila kombinacija Mirande i Charlotte. Da sam znala da ću danas više biti kombinacija Samanthe i Carrie, bila bih prestravljena. Čisto da ne bi stekli krivi dojam, Samantha sam u smislu nekih njezinih karakternih crta i direktnosti kod izražavanja stavova o bitnim temama, ne u dijelu njezine seksualnosti i izlaženja s mlađim muškarcima. Zapravo, kada bih ja bila lik u nekoj seriji, serija bi se vjerojatno zvala samo ‘’Grad’’.
No ono što mi se jako sviđalo u toj seriji, a i u drugim filmovima i serijama, su scene u kojima glumica sama sjedi u nekom ugodnom malom kafiću, ima na stolu laptop i veliku šalicu kave i tipka, stvara, piše. Jedino što prije nisam te scene povezivala sa sobom, u smislu da bih vidjela sebe u toj ulozi, samo su mi se sviđale ovako općenito.
I kako je onda došlo do toga da u ovom trenutku pišem u toplini svoga stana, uz mirisnu svjećicu i šalicu vrućeg čaja? Iskreno, ne znam točno, ali definitivno je velik doprinos početku mog pisanja imala pandemija koronavirusa. Koliko god mi je, s jedne strane, to razdoblje bilo grozno jer je sve bilo zatvoreno i ograničeno, ipak mi je, s druge strane, donijelo i neke pozitivne stvari.
Naime, kako nisam mogla provoditi slobodno vrijeme na uobičajen način, morala sam pronaći neke nove aktivnosti za suzbijanje dosade. I tako je proradila moja kreativna strana za koju dotad doista nisam znala da imam. Krenula sam prvo s pečenjem zdravih kolača, ali kako se kolač brzo napravi (ja radim samo one najjednostavnije, često i raw), taj hobi mi nije bio dovoljan. A i da budem skroz iskrena, nisam više znala kome da nosim sve te silne kolače, a bome nije bila varijanta da ih ja sve pojedem pa da se udebljam.
Kada mi je dojadilo gledanje Netflixa, rješavanje križaljki i povlačenje iz jedne sobe u drugu, počela sam nekako spontano pisati knjigu. Mislila sam da ću odustati nakon 2 dana, međutim pisanje mi je išlo dosta tečno i napisala sam otprilike 150 stranica, no onda sam izgubila inspiraciju pa sam odlučila knjigu ostaviti za neka bolja vremena i prebaciti se na kraće tekstove koji su mi išli puno brže.
Ali ono što je najbitnije jest da jednom kada sam počela pisati, više nisam mogla prestati. Kao što je Toma Zdravković u filmu rekao da on mora da pjeva, da njemu duša traži da pjeva (u izvornoj verziji je glagol pjevati na ekavici), tako i ja moram pisati.
Btw, inače ne volim gledati ni hrvatske ni srpske filmove, ali taj film Toma mi je bio kao neka vrsta katarze. Plakala sam praktički kroz cijeli film – dakle puna tri sata. A stvarno nisam plačljivica. Čak i na sprovodima rijetko plačem. Ne znam što se točno dogodilo, ali film mi je bio toliko nabijen emocijama da su suze išle same od sebe i dva paketića maramica su potrošena tek tako.
Sljedećeg dana na poslu me nekoliko ljudi pitalo da što mi je s očima, da izgledaju naotečeno.
‘’Zaspala sam s lećama.’’
Nekad samu sebe iznenadim kako brzo smislim laž, ali stvarno mi se nije dalo objašnjavati da sam plakala na film. Naravno, da se radi o ljudima koji me dobro znaju, odmah bi znali da praktički nikad ne odem na spavanje, a da ne skinem leće, ali kod ovih s posla je prošlo.
Uglavnom, nakon cijele ove muke oko naziva bloga, shvatila sam da je dobro da nemam djecu jer ne znam kako bi izgledalo i koliko bi tek trajalo smišljanje imena djetetu. I onda kad sam već praktički odustala, jedno jutro kad sam otvorila oči, samo sam naglas rekla:
‘’Gđica Blogerica!’’
I to je bilo to. Jednostavan i pamtljiv naziv koji ujedno zadovoljava sve prethodno nabrojane Google savjete. Obuhvaća temu o kojoj pišem jer je tema mog bloga - pisanje bloga i ne može suziti na neku specifičniju podtemu jer pišem o svemu, s obzirom da moj život obuhvaća svašta. Naziv je kratak - sastoji se od samo dvije riječi pa i tu imam kvačicu. Sadrži i nešto po čemu sam posebna, a to je da ja sebe i dalje nazivam gospođicom iako su taj termin izbacili iz uporabe. Sad smo sve gospođe … Meni nije smetao naziv gospođica, niti ga smatram diskriminatornim i nazivat ću se i dalje tako. Ovo gospođa, kao i skraćenica gđa, mi zvuči nekako grubo i ozbiljno. Odmah vidim neku babu sa sijedom punđom na vrhu glave, stisnutih usta i namrgođenog lica.
Evo kroz ovaj prvi tekst ste saznali najvažnije stvari o Gđici Blogerici, a to su da voli pisati, da ima specifičan smijeh, da je često sarkastična, da ima sestru, da nosi leće, da rijetko plače na sprovodima, da nema djecu i da ne voli da ju se naziva gospođom. Mislim da je to sasvim dovoljno za ‘’prvi dejt’’. U svakom slučaju ste dobili puno više informacija nego što bi ih dobio neki frajer na prvom spoju. Naravno ovo jedino u slučaju da se neki napokon okuraži pozvati na spoj.
Danas su svi hrabri samo virtualno, kako uletima, tako i ostavljanjem razno raznih komentara - najčešće polupismenih i uvredljivih. Jedan moj prijatelj je rekao da su danas svi internet ratnici i taj izraz mi se baš svidio. Da mi je blog svadljivog karaktera, definitivno bih ga nazvala ''Internet Ratnica'', ali doista ne planiram ni sa kime ratovati, već upravo suprotno.
I da, možda ste primijetili da prva slova riječi u nazivu svog bloga pišem velikim slovom. To nije tipfeler, već pokazatelj da ja samu sebe poštujem, a i ipak je ovo moje umjetničko ‘’ime i prezime’’, a vlastita imena se pišu velikim početnim slovom. Ovo je malo gramatičke poduke za naše internet ratnike kojih, nadam se, ovdje neće biti puno. Ako u ništa drugo, nade polažem u to da im se neće dati čitati ovoliko teksta.
I tako smo, riječ po riječ, došli do kraja. Ali kako kaže ona izreka da je svaki kraj novi početak, tako je i kraj ovog teksta zapravo početak Gđice Blogerice - moje ružičaste oaze u kojoj pronalazim utočište na one dane kada se osjećam kao da sam u pustinji. To je neka vrsta moje terapije, odnosno način da proradim čudne, negativne, a ponekad i bizarne situacije koje sam proživjela ili čula i podijelim ih sa svojim laptopom, a sada i s vama. Pisanje me opušta, smiruje i potrebno je mom umu jednako kao tjelovježba tijelu.
Kažu da je u zdravom tijelu zdrav duh, ali ja bih rekla da je obrnuto, tj. da zdrav duh dovodi do zdravog tijela. Znam puno ljudi koji su u top fizičkoj formi, ali su potpuno zanemarili ovaj duhovni dio pa iako izvana sve izgleda gotovo savršeno, iznutra se sve raspada.
Takvi me ljudi uvijek asociraju na staru zgradu na kojoj naprave novu fasadu i ona sada prolaznicima lijepo izgleda, ali oni koji uđu u takvu zgradu, vide zidove s kojih žbuka pomalo otpada i popucalo stubište na koje se boje zakoračiti. Zato ti ljudi s vanjskim fasadama ne dopuštaju da im se drugi ljudi pretjerano približe, a kako je njih sve više, ljudi poput mene se sve češće osjećaju kao da su u pustinji i eto ti začaranog kruga u kojem se svi skupa neprestano vrtimo.
Ali, kako je to lijepo opjevao Balašević, dok ne naiđemo na onog tko će okrenuti ringišpil u našoj glavi, bitno je da prilikom te vrtnje života dodajemo svijetu malo boje.
U mom slučaju - roze boje.
