Kad ćeš se udat'?

Znam da je puno puta pisano o ovoj temi i čovjek bi pomislio da je sve već rečeno i da su ljudi shvatili da se neudatim ženama koje su prešle tridesetu ne postavlja pitanje:

''Kad ćeš se udat'?''

No, ne biste vjerovali, ali i dalje si apsolutno svatko daje za pravo postaviti to pitanje i u tome ne vidi ništa sporno, nepristojno ili neumjesno. Meni je konkretno samo tijekom prošlog tjedna tri puta postavljeno ovo pitanje.

Prvi puta je to bilo na večernjem druženju u kafiću, kada me lik kojeg nisam vidjela 7 godina, nakon par izmijenjenih kurtoaznih rečenica, odmah pitao jesam li se udala. Moram napomenuti da je znao da se nisam udala jer se redovito druži s mojim prijateljem kojeg svako malo pita za mene (unatoč činjenici da čeka dijete) pa je upoznat s mojim bračnim stanjem, odnosno nestanjem. Odgovorila sam mu da nisam, na što je uslijedilo daljnje još nepristojnije pitanje:

''Čekaj, pa kol'ko ti već imaš godina? Kaj čekaš?''

Naravno da mi je kroz glavu prošao odgovor:

''Seljačinu poput tebe koja se uz trudnu ženu raspituje o drugim ženama i pipa jedva punoljetne konobarice svaku drugu večer na šanku ovog kafića'',

ali sam mu se samo pristojno osmjehnula i rekla da ne čekam ništa.

''Da da, ti karijeru ganjaš.''

Vječiti zaključak svakog natprosječno inteligentnog muškarca koji mi je postavio ovo pitanje.

Ali najlakše je u ovakvim situacijama složiti se s tim njihovim bistrim i oštrim rasuđivanjem i završiti ovu temu potvrdnim odgovorom. Ne moram vam isticati koliko mi je bilo drago susresti ga i koliko se veselim našem idućem susretu (toplo se nadam za 7 godina) na kojem ćemo vrlo vjerojatno voditi isti razgovor. U svakom slučaju, neizmjerno me raduje činjenica da se on oženio i da je prenio svoje kvalitetne gene na novu generaciju.

Druga situacija u kojoj mi je postavljeno ovo pitanje je bila jako slatka zapravo jer sam dobila uvid u dječji neiskvaren pogled na ovu tematiku. Čuvala sam djecu sestrični i njezin sedmogodišnji sin je odjednom, dok smo se igrali s plastelinom, ispalio pitanje:

''Teta, kad ćeš se ti oženit'?''

Iako mi je odmah poriv bio da mu objasnim da se muškarci žene, a da se žene udaju, odustala sam od toga jer sam shvatila da bi me onda mogao pitati da zašto se to tako govori, a iskreno ni sama ne znam zašto se žene ne mogu ''ženiti''. Googlat ću poslije da se podrobnije obrazujem.

''Ne znam. Zašto me to pitaš?'' odgovorila sam mu u konačnici.

On: ''Pa zato što si mlada. Trebala bi se oženiti.''

Ja: ''A što bih dobila s tim?''

On: ''Dobrog muža.''

Ja: ''A što ako bude loš?''

On: ''Pa nemoj naći lošeg, nađi dobrog.''

Ja: ''A kako ću znati da je dobar?''

On: ''Pa postavljaj mu pitanja – Jesi ti dobar? Jesi ti drag?''

Zagrlila sam to malo, dobro i drago ljudsko biće i poželjela da nikada ne odraste. Nisam mu išla objašnjavati da ljudi lažu pa da se postavljanjem pitanja ne može apsolutno ništa saznati. Neka još neko vrijeme živi u blaženom neznanju i zaštićen od svijeta odraslih.

Treći, i hvala Bogu zadnji put ovog tjedna, mi je ''omiljeno'' pitanje postavila moja ginekologica tijekom pregleda (jer ako svi mogu pitati, što ne bi mogla i ona). Ona doduše nije pitala kad ću se udati, nego što čekam s trudnoćom, ali ista stvar realno. Bila je pristojna pa se unaprijed ispričala što pita privatne stvari, pojasnivši mi da to radi iz brige za moju mogućnost začeća koja se s godinama smanjuje i moju maternicu (koja je btw jako lijepog oblika i spremna za trudnoću kaže). Rekla sam joj da sam svega svjesna i da joj zahvaljujem na brizi, ali da trenutno nemam s kime planirati trudnoću.

Nije svaki tjedan takav. Nekad zapravo prođe čak i mjesec dana da me nitko ne pita ovo pitanje. Možda će vam se činiti da pretjerujem, ali vjerujte mi da ne. Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko često se mi neudate susrećemo s ovim pitanjem. No ono što mene najviše ljuti u cijeloj toj priči je stigma kojom su obilježene neudate žene bez djece samo zbog činjenice što su neudate i što nemaju djecu. Najružniji komentar koji sam dosad čula je:

''Žena koja nije rodila, bolje da se nije rodila.''

To je to. Samo čekam da nas obilježe nekim znakom (npr. zvijezdom) i pošalju u plinske komore.

S time da mene osobno takvi komentari i pitanja pretjerano ne diraju jer sam staložena i u globalu zadovoljna svojim životom, već me više razljuti što si ljudi daju za pravo tako mi zadirati u privatnost.

No dosta je žena koje takva pitanja stvarno pogađaju, i to duboko. I onda im svako malo netko još kopa po toj ''rani'' i produbljuje ju. A zašto do toga dolazi? Samo zato što si je netko dopustio komentirati stvari koje ne bi trebao. Znam da ne rade to svi iz zloće. Neki to rade iz znatiželje, neki iz zabrinutosti, neki iz dosade. No, koji god bio razlog takvog pitanja, nije opravdan.

Velika mi je nepoznanica primjerice i dan danas, zašto me to pitanje pitao meni skroz nepoznat čovjek - službenik na šalteru u policijskoj postaji u koju sam došla prijaviti prebivalište. Koji je bio njegov razlog? Vjerojatno znatiželja ili dosada u kombinaciji s glupošću.

Počelo je s tim da me pitao za porijeklo mog prezimena jer se on u slobodno vrijeme bavi time - to mu je kao vrsta hobija da istražuje prezimena. Pada mi na pamet barem 113 drugih zanimljivijih hobija koje si je mogao naći, ali ako ga veseli, neka izvoli. Naravno da tu nije stao sa svojim pitanjima, već je uslijedilo iduće koje je predstavljalo još veće zadiranje u moju privatnost, a on ga je nonšalantno izbacio dok je premetao papire.

''A je li to djevojačko prezime ili?''

Došlo mi je da mu kažem da nije, da je to prezime mog trećeg muža, ali nije pametno lagati u policiji pa sam šturo rekla ''da''. Na to mi je samoinicijativno dao savjet da bih trebala što prije uploviti u bračne vode, do kojeg zaključka je došao jer je pročitao moju godinu rođenja na osobnoj iskaznici koju sam mu prethodno predala. Nisam ništa komentirala jer sam bila u šoku od idiotskog komentara, ali ako je njemu taj naš razgovor uljepšao dan, evo najiskrenije mi je drago zbog njega.

Mislim da u suštini većina žena želi imati obitelj. Rekla bih da nam je to urođeno jer smo (htjele to ili ne) stvorene za rađanje, za razliku od muškaraca. Naše tijelo je na neki način medij za proizvodnju djece, uz onaj početni muški impuls s kojim njihova uloga, do samog rođenja djeteta, prestaje. Također smatram da je vrlo mali postotak žena koje su svjesno donijele odluku da žele svoj život proživjeti same, uz eventualno nekog kućnog ljubimca (poželjne su mačke da bi zadovoljili stereotip usidjelice).

Neću sada ulaziti u razloge i okolnosti zbog kojih druge žene ostaju same jer je milijun različitih varijanti i razloga. Mogu reći zašto sam ja sama. Dakle, razlog nije ''ganjanje'' karijere, prevelika izbirljivost, previsoki kriteriji, prikriveno lezbijstvo, sebičnost i slično, već jednostavno još nisam pronašla muškarca s kojim sam poželjela provesti ostatak svog života ili barem dio ostatka svog života.

Mogla sam se udati za dečka s kojim sam provela više od jednog desetljeća i vjerojatno bih s njim imala ok život, ali nisam željela pristati na ''ok''. Život je jedan i želim ga proživjeti sretno i ispunjeno, a ne ok. Većina ljudi u takvim dugim vezama odabere lakšu varijantu pa radije bira brak nego prekid, ali nekad treba ići naizgled težim putem. Napisala sam naizgled težim jer je taj put u konačnici bio lakši, kako za mene, tako i za njega.

Naime, odluka o prekidu je dugoročno gledano bila pozitivna za nas oboje.

Iako mi je trebalo dugo vremena da donesem odluku o konačnom prekidu te veze koja se s godinama doista razvodnila, puno mi je pomogla rečenica moje drage prijateljice (irelevantno za priču, ali također neudate žene s preko 30 godina), koja je glasila:

''Znaš, normalno je biti usamljena kada si sama, ali neprirodno je biti u vezi i osjećati se usamljeno.''

Možda se vama to čini logičnim i ne vidite neku ''dubinu'' u toj izjavi, ali mene je toliko osvijestila da sam nakon nekog vremena uspjela smoći snage i konačno staviti ''točku na i'', prekinuti i ostati kod te svoje odluke.

Zapravo nije teško prekinuti, već se teško držati toga jer ljudi imaju tendenciju, kada osjete usamljenost, vratiti se starim ljubavima, odnosno možda bi ispravnije bilo reći - navikama.

Naravno da sam ja svjesna da nijedna veza ili brak nisu savršeni, niti tražim savršenstvo, ali što bih trebala napraviti? Biti s čovjekom koji je dobar prema meni, ali mi nije fizički privlačan? Ili čovjekom koji mi je fizički privlačan, ali mi ne pruža dovoljno pažnje? Ili čovjekom koji je i dobar i fizički privlačan, ali nam se temeljne životne vrijednosti i pogledi na život skroz razlikuju?

Ne želim to. Radije ću onda život provesti sa samom sobom i od različitih muškaraca uzeti ono što mi je potrebno. Od jednog bliskost, od drugog pažnju, od trećeg razgovor itd. Jer ja to, kao slobodna žena, mogu.

Problematično je što u današnje vrijeme sve češće oženjeni muškarci i udane žene, kojima nedostaje bliskosti, pažnje ili razgovora u braku, to počinju tražiti i upražnjavati ''sa strane''. Mogla sam i ja tako, ali to nisam htjela. Radije ću i nadalje slušati pitanje ''Kad ćeš se udat'?''. To je puno manja žrtva za podnijeti i cijena za platiti.

Kada gledam brakove ljudi oko sebe, rijetko pomislim ''e ovo ja želim''. Većinom samo pomislim kako sam sretna što nisam u takvom braku. Razina netrpeljivosti koja postoji između nekih supružnika je doista strašna. Zapitaš se zašto su oni uopće zajedno. Najčešće je odgovor ''zbog djece'', ako imaju djecu. Ako nemaju djecu, najčešće je razlog taj što ne znaju biti sami sa sobom pa im je lakše ostati u nekvalitetnom ili čak toksičnom odnosu (koji im neupitno narušava kvalitetu života) samo zato jer im je to poznato.

Ali njih nitko neće pitati:

''Kad ćete se vi rastat'?''

A ne! To bi bilo jako nepristojno i svi bi osudili takvo pitanje. A ako realno pogledamo, pitanje bi bilo logično i sasvim na mjestu. Ali nisam čula da ljudi masovno hodaju okolo i ispituju parove u nekvalitetnim brakovima o tome što čekaju s rastavom. Dok će s druge strane, mene tri puta tjedno, bez pardona, pitati o razlozima moje neudaje.

Voljela bih dati neki kvalitetan savjet ženama koje se nalaze u istoj životnoj situaciji kao i ja o tome kako se ponašati u takvim situacijama i što odgovoriti, ali bojim se da univerzalnog odgovora nema. Odgovor će uvelike ovisiti o tome tko pita, zašto pita, gdje pita, kako pita. No, ono što je važnije od samog odgovora na pitanje jest da ne pokleknete pritisku okoline i udate se samo da bi zadovoljile ljude oko sebe koji su zapravo nebitni. Više puta sam na Instagramu pročitala:

‘’Žene, ne pristajte na kompromise jer ćete s tim kompromisima morati živjeti.’’

I doista je tako. Ako u startu vidite da vas živcira njegova inertnost, neambicioznost, sporost, način na koji žvače, izbor cipela, životna stajališta, loš smisao za humor, egocentričnost, neobdarenost, manjak samopouzdanja, nedovoljna muževnost, visina itd., nemojte misliti da će vas s vremenom to manje živcirati jer neće.

Moguće da vam je zapeo za oko kriterij ‘’izbora cipela’’ i da ste zaključili da nije ni čudo što sam sama ako po cipelama biram frajere. Ali ne, neću nekome ne dati priliku samo zato što ima ružne cipele. Naravno da mi je draže ako ima lijepe cipele, kao što mi je draže ako ima dobar auto, a ne neki stari poluhrđavi, ali to mi nisu presudni kriteriji.

Međutim, jedna prijateljica moje mame (sada već žena u mirovini) je doista, dok je bila mlada i neudana, prekrižila frajera ako je imao ružne cipele. I meni je to u redu. Njoj je to bio bitan faktor i ja to poštujem.

Uglavnom, poanta je da vi same morate znati što vam je bitno kod muškarca i ne obazirati se na druge kada vam kažu da su vaši razlozi zbog kojih nekome niste dale priliku, glupi i površni. Jer nisu! Sve smo različite i drugačije stvari su nam prioritetne.

Dakle, nije važno KADA ćete se udati, nego ZA KOGA ćete se udati. Ili nećete. Jer ako ste do tridesete ‘’čekale’’, ima li smisla sada dati priliku primjerice službeniku na šalteru s lošim smislom za humor i hobijem istraživanja porijekla prezimena, samo zato što drugi smatraju da je vrijeme da se udate? Ja mislim da nema te sile koja bi me natjerala da se odreknem svoje slobode radi suživota s tako nekim.

Zato žene drage, dokle god se ne pojavi ‘’THE ONE’’, ne obazirite se na neumjesna pitanja i komentare razno raznih dušebrižnika i uživajte u svojoj:

‘’Lijepoj, dragoj, slatkoj slobodi!’’