Gdje je nestao čovjek?

Još od srednje škole pamtim priču o grčkom filozofu Diogenu i njegovoj potrazi za čovjekom. Za one koji nisu upoznati, Diogen se usred dana s upaljenim fenjerom uputio na trg i tamo hodao, a ljudi su ga začuđeno gledali jer im nije bilo jasno što izvodi. Kada se netko od prisutnih na trgu odvažio pitati ga što radi, njegov odgovor je glasio:

''Tražim čovjeka.''

Koliko god sam voljela povijest, osobito grčku i rimsku, u tim nezrelim godinama kada razmišljate samo o izlascima i dečkima, rijetko što vas se može toliko dojmiti da razmišljate o tome i na putu kući iz škole. Sada, gotovo 20 godina otkad sam prvi puta čula tu priču, još mi je dojmljivija i sve se više mogu poistovjetiti s Diogenom.

Naravno, da ja danas u podne krenem hodati po Trgu bana Josipa Jelačića s upaljenim fenjerom, jedino što bih pronašla su kola hitne pomoći koja bi pozvao netko od ljudi na trgu i koja bi me polako i sigurno odvezla u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu.

Ali na stranu sad s fenjerima, ako malo bolje razmislite, doista je teško pronaći normalnog čovjeka - bilo muškarca, bilo ženu. Sve je više čudnih ljudi, introvertiranih ljudi, nervoznih ljudi, bijesnih ljudi, arogantnih ljudi, frustriranih ljudi, depresivnih ljudi, i tako dalje. Ne samo da je teško naći normalnu osobu za partnera/icu (što se mene tiče sve sam više sklona vjerovati da je to nemoguća misija), nego i za prijatelja/icu, kolegu/icu, radnika/icu, trenera/icu.

Što više ljudi upoznajem i susrećem, to sam sigurnija u svom uvjerenju da su normalni ljudi postali iznimke, a čudaci pravilo. Znam da ja nisam mjerilo ''normalnosti'' i da je možda moje normalno nekome nenormalno, ali ja sada govorim o onoj bazičnoj normalnosti. Dat ću par primjera:

Kolegica s posla

Normalno je, kada ujutro sretnete kolegicu s posla na hodniku vaše poslovne zgrade, da si međusobno zaželite dobro jutro. Čudno je kada ona projuri uz vas sva uplakana, s razmazanom maskarom, polu raščupanom kosom i neuračunljivim pogledom, da se bojite uopće pitati je što se dogodilo.

Da razjasnimo, svatko može imati loš dan ili mu se, ne daj Bože, nešto tragično može dogoditi, ali kada je riječ o kolegici koja redovito ima barem 22 promjene raspoloženja u danu (i to mislim samo na onih 8 sati koliko traje radno vrijeme), onda opravdano pretpostavite da uzrok njezine rastrojenosti nije neka tragedija, već preburna reakcija na neku glupu situaciju. Primjerice na to što joj je priopćeno da neće ići na poslovni put za koji je ona smatrala da svakako zaslužuje ići. Jer kako drugačije reagirati na takvu vijest nego blagim živčanim slomom.

Žena na treningu

Također, normalno je da u svlačionici prije treninga s drugim curama/ženama pričate o neutralnim temama kao što su umor, upala mišića od prošlog treninga, vremenska prognoza za taj tjedan i slično. Čudno je kad vam priđe babac od kojih 70 godina, s trakom oko glave u stilu Jane Fonda (a izgledom nimalo nalik na Jane Fondu) i počne pričati kako ona ne može nositi tako uske tajice kao što su vaše jer se oznoji između nogu i onda dobije gljivice.

Ne moram niti spomenuti da sam se skoro ispovraćala, ali uspjela sam potisnuti taj nagon i pobjeći u dvoranu prije nego čujem detaljnije o njezinom vaginalnom području i zdravstvenim problemima istog.

Prodavačica u trgovini

Isto tako, normalno je kada dođete u trgovinu kupiti čarape i pitate prodavačicu imaju li čarape koje su 100% pamučne, da vam ona odgovori s da ili ne, ovisno o asortimanu trgovine. Čudno je kada vam prodavačica istrese dušu o svojim problemima s čarapama i kaže da i ona voli samo te skroz pamučne jer joj se u ovima koje imaju velik udio poliestera jako znoje stopala pa te čarape budu vlažne ili čak i mokre do te mjere da se doma skliže po parketu.

I da sada ne nabrajam dalje jer imam primjera koliko hoćete. Možda sam ja mamac za čudake (i to dopuštam) jer sam pristojna i simpatična pa mi se ljudi valjda otvore.

Znam da Diogen nije tražio čovjeka nečudaka, već je on tražio čovjeka u smislu kvalitetne osobe. Ima čudaka koji su izrazito dobri ljudi, samo su neobični. Problem današnjice je što ima jako puno čudaka i jako puno iskvarenih ljudi te je u tom moru ''lošeg'' teško pronaći ''dobro''.

Sve češće se ulovim kako u razgovoru s frendicama ili sestrom ponavljam pitanje:

''Kaj je s ljudima?''

To iz razloga što svako malo neka od nas doživi situaciju u kojoj ostane osupnuta postupcima drugih ljudi. Nije više problem to što je netko bezobrazan ili što ti podmeće radi svoje koristi jer smo na to (u svijetu odraslih) svi već navikli, nego je problem što su sve češće situacije koje moja prijateljica zove ''nadrealne situacije'', a to su one u kojima ne možete vjerovati da se događa to što vam se događa jer je na granici apsurdnog.

Tako sam recimo nedavno zvala bolnicu da bih provjerila je li stigao neki nalaz koji sam čekala. Naravno da sam bila spremna na to da će s druge strane biti otresita medicinska sestra kojoj je već dosta napornih ljudi koji ju zovu cijelo jutro. I ok, to mi je prihvatljivo i nije me iznenadilo što nije srdačna i što mi ne ''cvrkuće'' na telefon. Ali problem je nastao kada se počela derati na mene da ju maknem s razglasa jer me ne čuje dobro.

Sada ću vam citirati tijek tog razgovora jer bi se prepričavanjem izgubila draž.

Ja: ''Gospođo nemam upaljen zvučnik, držim mobitel na uhu.''

Ona: ''Onda približite taj mobitel ustima jer vas čujem kao da me zovete iz bunara!''

Ja: ''Uvjeravam vas da nisam u bunaru. Možete li mi, molim vas, samo reći je li stigao moj nalaz?''

Ona: ''Halo? Halo? Ne čujem dobro! Kako ste rekli da vam je ime i prezime?''

Ja joj kažem svoje ime i prezime, iako sam se predstavila na početku razgovora.

Ona: ''Nisam čula, nešto prekida, ne čujem vas dobro. Halo?''

Ja opet ponovim svoje ime i prezime.

Ona: ''Nisam čula prezime. Ime jesam. Halo? Ponovite prezime.''

Ja (sada već luda od njezinog iritantnog vikanja ''halo''): ''Doista ne znam što ćemo sada. Želite li možda da vam pošaljem e-mail u kojem ću napisati svoje ime i prezime?''

Ona: ''Gospođo, ovaj odjel nikad nije, niti će komunicirati e-mailovima glede informacija o nalazima pacijenata. Tako da zaboravite! Telefonskim putem je brže.''

Ja: ''Da, vidim po duljini ovog telefonskog razgovora koliko je brže. Uglavnom, ja doista ne vidim izlaz iz ove situacije.''

Ona: ''Nemojte se vi meni svisoka obraćati! Nisam ja kriva što nemate dobar mobitel. Ponovite još jednom!''

Tada sam doslovno zaurlala svoje ime i prezime i pritom se osjećala kao zadnji idiot.

Ona: ''Eto, zar niste mogli tako i prvi put? Jasno i glasno. Da vidimo (čuje se lupkanje po tipkovnici pa šuškanje papira)… Nalaz još nije stigao, nazovite opet sutra.''

Biiiiiiiiiip. Poklopila je slušalicu. Naravno da nisam zvala opet sutra jer mi je trebalo par dana da se oporavim od tog telefonskog razgovora. Evo i sad dok sam opet proživljavala taj razgovor pišući ga ovdje, blago me stegnulo u prsima.

No ono što sam shvatila kroz godine je da se stvarno treba što manje živcirati oko nebitnih stvari, kao i to da ne možemo mijenjati postupke i reakcije drugih ljudi, već isključivo svoje te mogu reći da doista vidim napredak kod same sebe jer danas, na cca 70% situacija koje bi me prije totalno izbacile iz takta, ostanem smirena i ravnodušna.

A ljudima s druge strane to često smeta. Zašto? Zato jer vas oni žele uzrujati, žele vidjeti da su vas povrijedili, žele svađu i viku, žele reakciju. Zašto? Jer se time hrane i osjećaju se bolje radi toga.

Nikada mi nije bilo jasno kako se netko može bolje osjećati zbog činjenice da je drugu osobu uvrijedio ili povrijedio, ali to je nažalost česta pojava kod ljudi. Pritom takvi ljudi ne biraju riječi već idu jako nisko, odnosno tamo gdje znaju da je slaba točka osobe s kojom su u interakciji. Ja mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koje znam, a koji to neće raditi.

Pa i vlastita majka me zna, bez ikakvog povoda, povremeno ubosti nekim otrovnim komentarom. Zadnje je bilo kada sam došla na nedjeljni ručak i ispričala kako sam večer prije bila kod frendice na rođendanu i da je pripremila čuda - od predjela do deserta. Mamin komentar na to je bio da kada ja mislim početi kuhati, da je njoj stvarno sramotno da ja stavim čips na stol kada pozovem nekoga u goste, da me ona nije tako odgajala. Ja sam ju šokirano gledala i nisam vjerovala što je izgovorila, niti zašto je to izgovorila.

Najteže je u takvim situacijama ostati staložen jer je prva reakcija svakog čovjeka da se krene braniti od neistinitih tvrdnji, naravno, povišenim tonom. Međutim, koji će biti rezultat toga? Svađa. Želim li provesti nedjelju popodne svađajući se s vlastitom majkom? Ne želim. Zato sam lijepo ustala od stola, rekla sestri i tati da idem na terasu popiti kavu i da mi se mogu, ako žele, pridružiti kad pojedu, pritom potpuno ignorirajući mamu.

Znam da je nebitno za priču, ali želim da znate da znam kuhati, i to fino, ali mi se ne da kuhati samo za sebe, a i na poslu imamo menzu u kojoj dobijem cjelovit obrok za pristupačnu cijenu. Također nije točno da stavim čips na stol kada mi netko dolazi, nego uvijek nešto pripremim ili naručim. Ono što se mojoj mami ne sviđa u toj priči jest to što ja, kada nekoga pozovem na kavu i kolač, doista mu poslužim samo kavu i kolač.

S druge strane moja mama ispeče barem 2 kolača i uz to još kiflice (da bude i nešto slano) jer eto, zašto ne pripremiti gro toga, iako dolaze samo 3 osobe u goste. Onda se ti kolači danima povlače po frižideru, a u konačnici se dio i baci. Ali ona je tako odgojena i ne zna drugačije, odnosno, da se ispravim, ne želi drugačije. Prije bih se zbog njezinih komentara osjećala loše i mislila da ja radim krivo, ali sad sam svjesna da ja nisam ona i da ja živim svoj život i ugošćujem svoje goste po svojim pravilima. No, dosta o mojoj mami.

Velik problem danas su i prevare. Nažalost, znam više parova u kojima netko nekoga vara od onih u kojima toga nema. Kako ih znam toliko? Zato što se to praktički više ne skriva. Izgubila se finoća i u varanju ljudi moji. Jedino što je bitno je da za to ne sazna partner/ica i uža obitelj, a to što će ostatak javnosti znati, nema veze.

Nedavno sam pitala poznanika koji ima ženu i dvoje male djece, a za kojeg znam da povremeno ima ljubavnice (jer mi je rekao), da zašto to radi. Njegov odgovor je glasio:

''Ja većinu svog slobodnog vremena posvećujem njima (ženi i djeci), razvažam ih gdje treba, obavljam kaj treba, svima sam na usluzi. Pa valjda i ja imam pravo na nešto svoje.''

Znači njemu je ljubavnica ekvivalent ribičiji, vožnji na motoru, nogometu s dečkima i drugim sličnim aktivnostima koje muškarci upražnjavaju ''za sebe''. Ljubavica/e su nešto ''njegovo''. Nešto u čemu on uživa kada nije s obitelji.

Zamislila sam se i nad tom izjavom (kao i nad pričom o Diogenu jel'). Treba li doista muškarca koji je, po nekim uvriježenim pravilima, dobar muž i dobar otac osuđivati zbog činjenice da povremeno ima seks s drugom ženskom osobom? Isto vrijedi i za obrnutu situaciju u kojoj žena vara.

Mene su odgajali da je to pogrešno i za osuđivanje. I crkva tako kaže. Ja više nisam sigurna koji je moj stav o tome, da vam iskreno kažem. Nekad si mislim ''idiot, kako može tako'', a nekada ''jedan je život, neka uživa u njemu''.

Međutim, ono u što jesam sigurna jest da kao društvo prolazimo kroz proces dekadencije i bojim se gdje će nas taj proces odvesti. Ljudi gube moralna načela, pohlepni su za materijalnim dobrima i općenito gube kompas i mjeru u svemu.

Jedan od čudnijih razgovora koje sam čula u zadnje vrijeme je bio između dva moja rođaka o tome koliko je ljudi došlo na pogreb jednom muškarcu iz njihovog mjesta, kao i komentiranje veličine nadgrobnog spomenika, u smislu da se očito nema para kada je obitelj pokojnika napravila onako mali spomenik.

Je li to doista potrebno komentirati u situaciji kada je čovjek umro u roku od 3 mjeseca od progresivnog tumora na mozgu i iza sebe ostavio ženu i troje djece, od kojih jedno s posebnim potrebama? Ali njih dvojica su sjedili za kuhinjskim stolom i, grickajući čvarke i ispijajući treću kavu u nizu, barem 15 minuta prebrojavali koliko je ljudi bilo na sprovodu, tko je od ''važnih'' ljudi došao (neka meni nepoznata imena članova političke stranke čiji je pokojnik bio član) te tko je kupio najveći vijenac.

No, iako nestaju ''ljudi'', ja neću odustati od svoje potrage za njima. Pritom neću nositi fenjer kao Diogen, ali ću širom otvoriti oči i gledati što ljudi rade, umjesto da slijepo vjerujem onome što pričaju. Jer ljudi će vam svašta reći i obećati, a onda će njihova djela biti dijametralno suprotna izgovorenom.

Možda gledam na život kroz ružičaste naočale i uz Jalta Jaltanski moto ‘’Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu’’, ali i dalje vjerujem da se u svakom čovjeku nalazi nešto lijepo, dobro i neiskvareno. Isto tako vjerujem da svatko voli čuti toplu riječ i vidjeti iskren osmijeh, a i jedno i drugo svatko od nas može dati, i to potpuno besplatno, a često vrijedi više od bilo kakve skupe stvari. Kada bi se svatko od nas malo više potrudio biti čovjek u pravom smislu te riječi, svijet bi sigurno bio ljepše mjesto.

Gdje je nestao čovjek pitanje je koje se postavlja u naslovu, a na koje ja ne znam odgovor, ali znam da ono što je nestalo može biti pronađeno, samo moramo potražiti. I to svatko od nas duboko u sebi, a to je velik posao za koji treba dobro zasukati rukave.

Ili upaliti fenjere…